On Accepting (and Initiating) Change, Positive Attitude and Success

“The Only Thing That is Constant is Change,”

Heraclitus
I had a pleasure to attend, for the eighth time in a row, the World Business Forum 2014 in New York City. This is one of the biggest and most interesting business conferences in the world, where presenters are some of leading people from the world of business, politics, economy and society in general. I thus had the opportunity to hear in live opinions from such people as Jack Welch (on several occasions), Richard Branson, Alan Greenspan, Bill Clinton, Tony Blair, Colin Powel, Kofi Anan, James Cameron, Gary Kasparov, Jim Collins, Malcolm Gladwell and numerous other authors of worldwide influential books, CEOs of the largest companies in the world and the people who created world of politics and society as we know it today. This is quite an interesting experience that helped me significantly to expand my horizons on how business is functioning on the global level and what are main thoughts and ideas of the people whose decisions and actions shaped the modern world. status quo“, a ono po čemu se razlikovao od svih dosadašnjih foruma jest da je od strane svih govornika poslana vrlo jasna i konzistentna poruka o tome da je vrijeme stabilnosti u poslovanju prošlost, da je danas jedino stalno u poslovnom svijetu (i svijetu uopće) promjena te da je jedino razumno u takvu okružju ići ususret promjenama te se mijenjati prije nego što nas promjena pogodi na bolan način i uz teške posljedice. Dakle, sve ono što se u Hrvatskoj konstantno negira te zbog čega upravo i postajemo europski rekorderi u kontinuirano negativnoj BDP progresiji jer već 12 uzastopnih kvartala bilježimo negativan rast BDP-a u odnosu na prethodne periode prošlih godina.Serijski i futuristički orijentiran poduzetnik Peter Diamandis, primjerice, iznio je procjenu da 40 % najvrednijih kompanija na svijetu (Fortune 500 kompanija) vjerojatno neće postojati za 10 godina. Više je govornika iznijelo poučan primjer Kodaka koji je upravo tih dana prolazio postupak bankrota i nestajanja, a prije nekoliko desetljeća bio je kompanija koja je de facto udarila temelje suvremenoj fotografskoj industriji. Danas kada ljudi fotografiraju više nego ikada i kada je selfie svakog i svagdje dio globalne kulture, Kodak je u postupku nestajanja jer se nije na vrijeme prilagodio promjenama. Možda još drastičniji primjer od toga jest Nokia koja je još ne tako davne 2007. godine imala oko 50 % tržišta mobilnih telefona, potom je taj udio do kraja 2012. godine pao na manje od 3 %, a danas, nakon što je kompaniju kupio Microsoft prije otprilike 6 mjeseci, brend Nokije nalazi se pred potpunim gašenjem, tj. nestajanjem.Malcom Gladwell ispričao je priču o, kako je rekao, jednom od svojih junaka – Malcomu McLeanu, za kojeg smatra da je udario temelje današnjoj globalizaciji (iako rijetki ljudi znaju za to, a donedavno ni ja nisam bio među njima). Inače, Malcom (MC) inovirao je način kontejnerskog prijevoza brodom i uz potpunu rekonstrukciju tog procesa uspio radikalno srušiti cijenu transporta tereta brodom s tadašnjih 5,86 USD po toni na oko 16 centi po toni (36 puta niža cijena!!!). Ta se inovacija, tj. potpuni reinženjering cjelokupnog poslovnog procesa brodskog prijevoza tereta, temeljila na standardizaciji dimenzija kontejnera, inoviranju materijala od kojih su kontejneri načinjeni te cjelokupnog procesa kojim se manipuliralo u tadašnjim lukama. Bez te inovacije (koja je do tada bila nepojmljiva i koja je dovela do radikalnih ušteda), cijeli današnji svijet ne bi mogao izgledati kako danas izgleda. Rast Kine temelji se na kontejnerskom slanju dobara morskim putem, kao i cjelokupna postavka današnje globalizacije proizvodnje. Interesantno je da su kompanije koje su se do tada bavile lučkim utovarom dobara i lučki sindikati gledali Malcoma kao „luđaka“ kad im je objašnjavao što želi učiniti.Naime, velik udio u troškovima transporta do tada je odlazio upravo na utovar i istovar dobara (znatno vise nego sam transport brodom) te je Malcomova inovacija upravo eliminirala velik dio tog troška i otvorila vrata masovnom i efikasnom prijevozu dobara diljem svijeta. Sve odreda kompanije koje su se tada u Americi bavile lučkim transportom (i koje su u to vrijeme bile vrlo velike i respektabilne kompanije), danas više ne postoje. Upravo zato što su se odbile mijenjati i prilagođavati kad je to trebalo. Naravno, i velik broj lučkih poslova više ne postoji u onolikoj mjeri u kojoj su prije postojali u prijašnjem radno, vremenski i kapitalno intenzivnom procesu utovara i istovara robe. Ali zato je proizvodnja mogla prosperirati diljem svijeta i ljudi su mogli jeftinije doći do roba i dobara svagdje po cijeloj zemaljskoj kugli. Međunarodni mornarički muzej (International Meritime Hall of Fame) proglasio je Malcoma McLeana čovjekom stoljeća.
Promjenu je nemoguće zaustaviti; treba ići ususret njoj. Ono što muči ljude diljem svijeta, kao i ljude u Hrvatskoj, jest hoće li s razvojem tehnologije nezaposlenost rasti i je li to nešto čega se treba bojati. Peter Diamandis spomenuo je da je još davne 1966. godine skupina utjecajnih znanstvenika i mislilaca uputila pismo tadašnjem predsjedniku SAD-a Lyndonu Johnsonu, u kojem su izrazili bojazan da će se zaposlenost masovno smanjiti zbog automatizacije. Bilo je to dakle prije gotovo 50 godina. Ljudska imaginacija na koncu je ipak prevladala pa je tako u SAD-u današnja statistička stopa nezaposlenosti negdje na razini oko 6 %.U Europi, gdje se grčevito opire promjenama i štiti status quo, te su stope nezaposlenosti višestruko veće – pogotovo u mediteranskim zemljama gdje redovito iznose iznad 20 % (uključujući i Hrvatsku). Dakle, upravo činjenica da se zemlje poput Hrvatske grčevito opiru promjenama i žele zbog političkih razloga sačuvati besperspektivna radna mjesta, vodi k stalnom i neumoljivom padu zaposlenosti i životnog standarda svih građana. Političari govore o očuvanju postojećih radnih mjesta umjesto o povećanju ukupne zaposlenosti transformacijom cjelokupne ekonomije putem poticanja novih, inovativnih i perspektivnih poslova koji trebaju kreirati radna mjesta brže nego što stara i neperspektivna nestaju prirodnim putem.U svibnju ove godine u svojstvu programskog direktora bio sam uključen u organizaciju poslovne konferencije pod nazivom Start Up Croatia, gdje su upravo poruke o nužnosti ovakva djelovanja odaslane u hrvatsku javnost. Bio sam iznenađen podatcima Kaufman fondacije koji su ukazivali na to da se u SAD-u 3 milijuna radnih mjesta godišnje stvara od novih tvrtki (start upova), dok sve ostale tvrtke zajedno (one starije od godinu dana) gube godišnje oko 1 milijun radnih mjesta. Kada bi hrvatska ekonomija imala sličnu ekonomiju radnih mjesta, tada bi (s obzirom na razmjer u broju stanovnika) start upi u Hrvatskoj kreirali godišnje oko 40 000 radnih mjesta, a oko 13 000 radnih mjesta, s druge strane, gubilo bi se u postojećim tvrtkama. Mislim da bi to bio pozitivan saldo (svake godine dodatnih 27 000 novih radnih mjesta) kojim bi svakako mogli biti zadovoljni nakon užasnog trenda koji bilježimo posljednjih 6 godina, iako onih 13 000 ljudi koji bi izgubili posao vjerojatno ne bi bili zadovoljni time (ako ne bi odmah potom našli nešto drugo). Ali time bi se zasigurno pružila neka perspektiva za preko 40 % mladih do 30 godina, koji su trenutačno nezaposleni i imaju velike poteškoće pri ulasku u tržište rada. Također bi se omogućilo amortiziranje nužno negativnog trenda tvrtki koje loše posluju uslijed nepovoljnih globalnih trendova ili vlastite neefikasnosti.Boriti se protiv nužnih promjena i to u tako maloj zemlji koja vrlo malo može utjecati na svjetske trendove, jest poput prkošenja gravitaciji ili kao da ste, primjerice, tvrdoglavo zacrtali da želite jedriti, bez obzira na promjenu smjera vjetra ili pogubnu oluju koja vas neminovno čeka na tom kursu. Još je Charles Darwin davno dokazao da najprilagodljivije vrste opstaju i da one koje to ne učine jednostavno izumiru. Čudno je da ljudi do dana današnjeg dana nisu iz toga izvukli nikakvu pouku. Možemo ili ići ususret promjenama ili pustiti da nas promjene pregaze pokušavajući im se oduprijeti.Primjerice u SAD-u je 1900. godine 40% svih radnih mjesta bilo u poljoprivrednim djelatnostima, dok je to danas na razini od svega oko 2%. Također, ne mogu da se ne sjetim Engleske u doba Margaret Thatcher, kada su povučeni teški potezi zatvaranja brojnih rudnika zbog kojih su brojne rudarske obitelji teško pogođene i zbog kojih je Margaret Thatcher i dandanas sotonizirana u pojedinim engleskim pokrajinama gdje je rudarstvo bilo snažno zastupljeno. Ali da to nije učinjeno i da nije napravljen snažan zaokret cjelokupne ekonomije prema financijskim djelatnostima, danas bi se u Engleskoj živjelo znatno lošije te bi nezaposlenost bila višestruko veća nego što je danas.Struggling against the necessary change (imposed by globalization) in such a small country unable to impact global trends, is like defying gravity or as wishing to stubbornly sail in pre-set direction, regardless of the change in wind or a devastating storm waiting at the present course. Charles Darwin discovered long time ago it is the most adaptable species that survive and that those that fail to do so simply become extinct. It is strange that people until the very today have not learnt from this. We can face change and adapt to it, or let the change crush us by defying it.start upe) temeljene na visokim tehnologijama, kreativnosti i uopće poslovnim propozicijama koje mogu dovesti do globalne konkurentnosti.Cijela je Europa na neki način „stara dama“ koja odbija prilagoditi se novim svjetskim realnostima i trendovima. Pogotovo se to odnosi na mediteranske zemlje koji Nijemci često nazivaju maslinskim državama i koje, vjerojatno zbog svoje ljepote i činjenice da je prepuštanje hedonizmu prilično jednostavno u takvoj okolini, najviše poniru u negativne trendove od 2008. godine. Hrvatska je definitivno u tom skupu zemalja, a ključan je problem da se generalno odbijamo prilagoditi činjenici da se danas mora raditi značajno više da bi se zaradilo jednako ili čak manje u odnosu na ono što je bila norma prije 6 godina. To je realnost koju je brojnim tvrtkama i pojedincima teško prihvatiti, a također im nedostaje hrabrosti ili mobilnosti da iskorače iz okvira u kojima trenutačno funkcioniraju. Upravo je prilagodljivost, spremnost na promjene i sustav u kojemu uspješne tvrtke brzo rastu i prosperiraju (a neuspješne brzo nestaju), glavni razlog zašto je gospodarstvo SAD-a danas znatno agilnije i perspektivnije od europskoga te zašto u njemu niču brojne inovativne tvrtke s visokom dodanom vrijednošću koje povećavaju vrijednost cjelokupne ekonomije. A područja u kojima treba tražiti novu vrijednost zaista su brojna; ponekad i pomiču granice ljudske spoznaje i mašte.Na povratku iz New Yorka pročitao sam vrlo interesantan članak o svemirskom poduzetništvu, usmjerenom k svemirskim istraživanjima, tehnologijama i turizmu. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali to je trenutačno jedna od najbrže rastućih industrija u svijetu (s godišnjim rastom od preko 40 %), da ne govorimo o perspektivama u budućnosti. Već spomenuti Peter Diamandis suvlasnik je nekoliko poslovnih poduhvata na tom području. Jedan je svjetski poznati X-Prize, zapravo natjecanje sa svrhom iniciranja komercijalnih letova u svemir. Peter je u svom izlaganju na WOBI-ju rekao da ga je na to inspirirala priča o Martinu Lindstromu koji je zapravo preletio Atlantic u utrci za novčanom nagradom koja se za to davala. Pri tome je frapantna činjenica da je iznos novčane nagrade bio višestruko manji od sredstava koje je Linstromov tim uložio u taj pothvat, ali i brojni drugi timovi koji su sudjelovali u toj utrci. Tom je logikom kreirana i X-Prize s nagradom od 10 mil. USD za najperspektivniji projekt komercijalnog leta u svemir. Druga Diamandisova kompanija također je usmjerena na ekstrakciju materijala s asteroida i njihovo korištenje u komercijalne svrhe.

Global “rock-star” enterpreneur Richard Branson, through his Virgin Galactic, plans to start first commercial space flights soon – for which he already signed up 700 people, including stars like Madonna and Ashton Kutcher. These are new spacecrafts that aim to fly outside the Earth’s orbit and it is estimated that they have the potential to drastically reduce the duration of transoceanic flights (the flight from London to Sidney could thus last merely two hours, instead of current 21). The challenge is to make this safe and affordable enough for a large number of people, since othervise the whole thing will fail as it was the case with Concorde project and or will remain as a toy for the ultra rich. Malcolm McLean managed to revolutionize the freight shipping process in 1956. (so over 50 years ago) and by this act open the gates to arrival of globalization. Therefore why would not be possible for somebody during the next few years (or a decade) to revolutionize space transport and commercial aviation based on the space technologies? And who knows what additional gains and benefits could this produce for the whole mankind?

True, Virgin Galactic aircrat SpaceShip Two crashed just recently and question remains how much more of the similar aircrafts will crash before richard Branson or somebody else, manage in the intent to make an aircraft which can move the current bariers and open the gates for the safe and efficient comercial flights outside of the earth stratosphere. Following the unfortunate event, I read the comment on a Facebook from a friend in which he called the whole project to be a sick dream of the individual who is hunting for the extra fame at any cost (Richard Branson). It could be viewed from this perspective as well and everyone has a right to have his point of view. But on the other hand, whenever we moved the bairers of the human capabilities, wheather we talk about the first plane flights or about discovery of the unknown theritories from the fearless sailors, this always resulted with some failors at first and even casulties of the ones chasing theirs (and/or others) dreams. If such quest/project is based on the free will of the individuals who are fully aware of the risks connected with their participation and despite them they want to try to do something big and so far not achieved, then I don't see anything bad about it. There are far more meaningless ways to have an accident and to get hurt. Some people are willing to risk volontarily much more just for a thrill or fun. Without brave, enterpreneurship and adventurous spirit of the countless men throughout the human history, we would not be able for sure to enjoy all the benefits that modern society has to offer. Question is would I be able at all to go to the World Business Forum in New York by using quite safe airline passanger transportation.
It was encouraging and inspiring to see at WOBI that all laeading global business thinkers are fully aware of the challenges of modern era and of the fact that change is a necessity which we should embrace by also sometines moving human and technological cababilities at the same time. And in the end to earn some money by doing so, which is perfectly normal and fair reward for the risk takers. Judging from the current negative atmosphere and energy in Croatia, everybody here would probably react to the possibility of space flight with: “Why should I go there? It is dark and cold. Even if the flight would be safe to make, we could potentially also run out of fuel or be hit by an asteroid like in the Gravity movie”. Gravitacija…”Ne mislim da se u Hrvatskoj možemo natjecati u svemirskim tehnologijama, iako nitko ne bi mogao misliti da bi najbrži električni automobil na svijetu mogao doći iz Hrvatske – pa ga je hrvatska tvrtka Rimac automobili ipak napravila (i trenutačno ga vozi primjerice direktor E-formule). Ali mislim da je kod nas svakako potrebno raditi na stvaranju kolektivne percepcije da su promjene u današnjem svijetu nužne te da nisu neminovno negativne za društvo. Inače nas čeka sudbina kompanija za utovar i istovar robe koje su se prije 70-ak godina odbile prilagoditi novoj stvarnosti. A naše sindikate čeka sudbina tadašnjih sindikata lučkih radnika, koji isto tako nisu mogli zaustaviti neminovne promjene bez obzira na to koliko su im se opirali. „Tuđe nećemo, svoje ne damo“ još je uvijek kod nas duboko ukorijenjena filozofija koja nas priječi da iskoračimo prema prosperitetu i izlasku iz krize pesimizma, besperspektivnosti i negativnosti, koja sve više dominira u hrvatskom društvu. Ako se držite postojećega te sami znate da to postojeće nema perspektivu, nužno morate biti pesimistični i depresivni. Ne treba biti genij da bi se došlo do tog zaključka.Zato je odgovornost na svima nama da aktivno radimo na osvještavanju društva o tome da se ne možemo boriti protiv neminovnosti, već da trebamo biti otvoreni svim novim mogućnostima koje nam život nudi te aktivno raditi na tome da svaku promjenu naposljetku pretvorimo u svoj dobitak. S takvim stavom i pristupom nema toga što nas može poljuljati. Ovaj posjet WOBI-ju dodatno me uvjerio da je to zapravo jedini ispravan put u kreiranju prosperiteta društva te da se pri tome treba puno manje bojati pogrešaka pri djelovanju od statičkog nedjelovanja koje sigurno ne vodi u dobrom smjeru. Najveći rizik od svih jest biti statičan i ne preuzimati nikakav rizik – konzistentna je poruka svih govornika WOBI-ja.
Sjetimo se samo da je prije više od 500 godina Kristof Kolumbo krenuo na put za Indiju zapadnim putem te tako otkrio američki kontinent, što je uvelike odredilo svjetsku povijest u posljednjih 500 godina. Taj je hrabri čin putovanja dotad neistraženim pravcem (koji je, dakle, bio utemeljen na pogreški u proračunu) doveo do nečega što ljudsko znanje i spoznaja do tada sigurno nisu mogli predvidjeti. Bez iste doze hrabrosti i spremnosti na pogreške, naravno, uz upravljanje rizikom na primjeren način, nemoguće je očekivati značajniji razvoj tehnologije i produktivnosti. Taj je razvoj svakako nužan ukoliko se želi dalje nastaviti stopama rasta država i kompanija, koje današnji kapitalistički sustav i dionička tržišta očekuju, a koje su usko povezane s osobnim primanjima i rastom životnog standarda građana. O tome koliko je takav današnji sustav primjeren i human može se raspravljati, ali je isto tako činjenica da do sada nema na obzoru boljega.Iskreno se nadam da će Hrvatska i cijela Europa, u nedostatku drugih alternativa, uskoro krenuti u smjeru aktivnog i pozitivnog iskorištavanja mogućnosti koje promjene u tehnologiji i društvu pružaju te da će atmosferu pesimizma i osjećaja besperspektivnosti zamijeniti dinamičan i aktivan pristup prema poslu i životu uopće. Bilo bi toliko ljepše živjeti u okolini gdje je optimizam dominantna pojava i emocija, te gdje je čaša uvijek napola puna, a ne napola prazna. To je možda statistički ista stvar, ali za pozitivan stav prema životu i okolini, za perspektivu koja proizlazi iz takva stava, razlika je ogromna.Ako se kod svake nove investicije ili poslovnog pothvata iniciranog u nas nađe odmah niz razloga zašto su oni negativni te zašto ne bi trebalo mijenjati postojeće stanje (da ne spominjem niz administrativnih prepreka i barijera koji se pri tome neminovno jave), to zasigurno nije okolina u kojoj ste motivirani investirati, stvarati i ulagati svoj kapital i energiju (pogotovo ako, primjerice, već imate negativno iskustvo iz prošlosti ili znate za niz takvih primjera). Tada i najveći optimisti s vremenom bivaju zaraženi defetizmom i negativnom energijom ili se pak odluče otići iz takve sredine kako bi izbjegli takvu sudbinu – što je nažalost sve češći slučaj, pogotovo s mladim, visokoobrazovanim i vrlo poduzetnim pojedincima, tj. upravo onima koji bi trebali donijeti pozitivnu promjenu i novu vrijednost za ekonomiju.Osobno odbijam biti negativan prema stvarima koje me okružuju, bez obzira na to koliko se u zadnje vrijeme osjećam okružen atmosferom negativnosti, besperspektivnosti i defetizma u Hrvatskoj – od svih medija pa do značajnog broja ljudi koje poznajem te koji mi se čini da samo rapidno raste u posljednje vrijeme. Stav koji pokušavam prakticirati i za koji smatram da je preduvjet za uspjeh bilo koje vrste, jest živjeti pozitivno i otvoreno na sve moguće promjene koje život donosi (bez obzira na to kakve one bile i koliko nas one eventualno pogodile) – pretvarajući ih u prilike za osobni razvoj, nova iskustva i bogatiji život. Nadam će da će pojedinci, tvrtke i institucije kod nas također sve više prakticirati pozitivan stav prema okolini i svim mogućim promjenama koje ona donosi.Moguće je prihvatiti realnost i povući teške, ali nužne poteze k transformaciji gospodarstva (kompanija pa i nas samih) u skladu s prilikama koje se otvaraju s globalnim trendovima ili dopustiti da nas promjene u globalnim trendovima pregaze. Hrvatska je premala zemlja da bi mogla mijenjati globalne trendove i pravila igre na globalnom ili europskom nivou. Stoga nam je jedina opcija da dobro pratimo i razumijemo globalne trendove, iznađemo načine kako im se prilagoditi te iskoristimo prilike koje se uslijed njih otvaraju. Samo tako možemo negativnu spiralu u kojoj se nalazimo već dugi niz godina okrenuti u pozitivnom pravcu i tako osigurati perspektivu i bolji život za većinu građana Hrvatske u budućnosti. Ne mogu drukčije nego vjerovati da ćemo naposljetku u tome ipak na koncu uspjeti te da će naša zemlja, osim što je raj na zemlji u prirodnom smislu, postati aspirativna u smislu ekonomske perspektive i pozitivne energije svih ljudi koji u njoj žive.
© 2026 Josip Muller - Putopisac
  • Home
  • About me
  • Esays
  • Photos
  • Contact
    • en_US
    en_US hr