O prihvaćanju (i iniciranju) promjena, pozitivnom stavu i uspjehu

Jedino što je stalno jest promjena

Heraklo
Imao sam tu sreću i zadovoljstvo da već osmi put pohađam World Business Forum u New Yorku. Riječ je o jednoj od najvećih i najzanimljivijih poslovnih konferencija na svijetu, na kojoj su prezenteri neki od vodećih ljudi iz svijeta biznisa, politike, ekonomije i društva općenito. Tako sam dosad imao prilike uživo čuti razmišljanja ljudi kao što su Jack Welch (više puta), Richard Branson, Alan Greenspan, Bill Clinton, Tony Blair, Colin Powell, Kofi Anan, James Cameron, Gari Kasparov, Jim Collins, Malcom Gladwell, kao i brojnih drugih autora svjetski utjecajnih knjiga, CEO-a najvećih kompanija na svijetu te ljudi koji su krojili svjetsku politiku i društvo kakvim ga danas znamo. Smatram da mi je to vrlo interesantno iskustvo pomoglo da značajno proširim horizonte svoje spoznaje o tome kako (poslovni) svijet funkcionira na globalnoj razini te kako razmišljaju ljudi čije su odluke i djela u dobroj mjeri oblikovala svijet kakav danas poznajemo.Ove godine je, kao i uvijek, skup govornika bio impresivan. Bili su tu Malcom Gladwell (autor svjetskih uspješnica kao što su „Točka preokreta“, „Outliers“ i „David i Golijat“), sir Ken Robinson (utjecajni TED govornik i autor hit-knjiga „Element“ i „Izvan naših umova“), Ben Bernanke (bivši čelnik FED-a i čovjek čije su odluke bile ključne u obuzdavanju ekonomske krize 2008. godine), Philippe Stark (jedan od najutjecajnijih svjetskih dizajnera u posljednjih 30-ak godina), Peter Diamandis (pokretač Sveučilišta Singularity i X-Prizea) te brojni drugi. Tema foruma bila je „Provokatori – oni koji provociraju status quo“, a ono po čemu se razlikovao od svih dosadašnjih foruma jest da je od strane svih govornika poslana vrlo jasna i konzistentna poruka o tome da je vrijeme stabilnosti u poslovanju prošlost, da je danas jedino stalno u poslovnom svijetu (i svijetu uopće) promjena te da je jedino razumno u takvu okružju ići ususret promjenama te se mijenjati prije nego što nas promjena pogodi na bolan način i uz teške posljedice. Dakle, sve ono što se u Hrvatskoj konstantno negira te zbog čega upravo i postajemo europski rekorderi u kontinuirano negativnoj BDP progresiji jer već 12 uzastopnih kvartala bilježimo negativan rast BDP-a u odnosu na prethodne periode prošlih godina.Serijski i futuristički orijentiran poduzetnik Peter Diamandis, primjerice, iznio je procjenu da 40 % najvrednijih kompanija na svijetu (Fortune 500 kompanija) vjerojatno neće postojati za 10 godina. Više je govornika iznijelo poučan primjer Kodaka koji je upravo tih dana prolazio postupak bankrota i nestajanja, a prije nekoliko desetljeća bio je kompanija koja je de facto udarila temelje suvremenoj fotografskoj industriji. Danas kada ljudi fotografiraju više nego ikada i kada je selfie svakog i svagdje dio globalne kulture, Kodak je u postupku nestajanja jer se nije na vrijeme prilagodio promjenama. Možda još drastičniji primjer od toga jest Nokia koja je još ne tako davne 2007. godine imala oko 50 % tržišta mobilnih telefona, potom je taj udio do kraja 2012. godine pao na manje od 3 %, a danas, nakon što je kompaniju kupio Microsoft prije otprilike 6 mjeseci, brend Nokije nalazi se pred potpunim gašenjem, tj. nestajanjem.Malcom Gladwell ispričao je priču o, kako je rekao, jednom od svojih junaka – Malcomu McLeanu, za kojeg smatra da je udario temelje današnjoj globalizaciji (iako rijetki ljudi znaju za to, a donedavno ni ja nisam bio među njima). Inače, Malcom (MC) inovirao je način kontejnerskog prijevoza brodom i uz potpunu rekonstrukciju tog procesa uspio radikalno srušiti cijenu transporta tereta brodom s tadašnjih 5,86 USD po toni na oko 16 centi po toni (36 puta niža cijena!!!). Ta se inovacija, tj. potpuni reinženjering cjelokupnog poslovnog procesa brodskog prijevoza tereta, temeljila na standardizaciji dimenzija kontejnera, inoviranju materijala od kojih su kontejneri načinjeni te cjelokupnog procesa kojim se manipuliralo u tadašnjim lukama. Bez te inovacije (koja je do tada bila nepojmljiva i koja je dovela do radikalnih ušteda), cijeli današnji svijet ne bi mogao izgledati kako danas izgleda. Rast Kine temelji se na kontejnerskom slanju dobara morskim putem, kao i cjelokupna postavka današnje globalizacije proizvodnje. Interesantno je da su kompanije koje su se do tada bavile lučkim utovarom dobara i lučki sindikati gledali Malcoma kao „luđaka“ kad im je objašnjavao što želi učiniti.Naime, velik udio u troškovima transporta do tada je odlazio upravo na utovar i istovar dobara (znatno vise nego sam transport brodom) te je Malcomova inovacija upravo eliminirala velik dio tog troška i otvorila vrata masovnom i efikasnom prijevozu dobara diljem svijeta. Sve odreda kompanije koje su se tada u Americi bavile lučkim transportom (i koje su u to vrijeme bile vrlo velike i respektabilne kompanije), danas više ne postoje. Upravo zato što su se odbile mijenjati i prilagođavati kad je to trebalo. Naravno, i velik broj lučkih poslova više ne postoji u onolikoj mjeri u kojoj su prije postojali u prijašnjem radno, vremenski i kapitalno intenzivnom procesu utovara i istovara robe. Ali zato je proizvodnja mogla prosperirati diljem svijeta i ljudi su mogli jeftinije doći do roba i dobara svagdje po cijeloj zemaljskoj kugli. Međunarodni mornarički muzej (International Meritime Hall of Fame) proglasio je Malcoma McLeana čovjekom stoljeća.
Promjenu je nemoguće zaustaviti; treba ići ususret njoj. Ono što muči ljude diljem svijeta, kao i ljude u Hrvatskoj, jest hoće li s razvojem tehnologije nezaposlenost rasti i je li to nešto čega se treba bojati. Peter Diamandis spomenuo je da je još davne 1966. godine skupina utjecajnih znanstvenika i mislilaca uputila pismo tadašnjem predsjedniku SAD-a Lyndonu Johnsonu, u kojem su izrazili bojazan da će se zaposlenost masovno smanjiti zbog automatizacije. Bilo je to dakle prije gotovo 50 godina. Ljudska imaginacija na koncu je ipak prevladala pa je tako u SAD-u današnja statistička stopa nezaposlenosti negdje na razini oko 6 %.U Europi, gdje se grčevito opire promjenama i štiti status quo, te su stope nezaposlenosti višestruko veće – pogotovo u mediteranskim zemljama gdje redovito iznose iznad 20 % (uključujući i Hrvatsku). Dakle, upravo činjenica da se zemlje poput Hrvatske grčevito opiru promjenama i žele zbog političkih razloga sačuvati besperspektivna radna mjesta, vodi k stalnom i neumoljivom padu zaposlenosti i životnog standarda svih građana. Političari govore o očuvanju postojećih radnih mjesta umjesto o povećanju ukupne zaposlenosti transformacijom cjelokupne ekonomije putem poticanja novih, inovativnih i perspektivnih poslova koji trebaju kreirati radna mjesta brže nego što stara i neperspektivna nestaju prirodnim putem.U svibnju ove godine u svojstvu programskog direktora bio sam uključen u organizaciju poslovne konferencije pod nazivom Start Up Croatia, gdje su upravo poruke o nužnosti ovakva djelovanja odaslane u hrvatsku javnost. Bio sam iznenađen podatcima Kaufman fondacije koji su ukazivali na to da se u SAD-u 3 milijuna radnih mjesta godišnje stvara od novih tvrtki (start upova), dok sve ostale tvrtke zajedno (one starije od godinu dana) gube godišnje oko 1 milijun radnih mjesta. Kada bi hrvatska ekonomija imala sličnu ekonomiju radnih mjesta, tada bi (s obzirom na razmjer u broju stanovnika) start upi u Hrvatskoj kreirali godišnje oko 40 000 radnih mjesta, a oko 13 000 radnih mjesta, s druge strane, gubilo bi se u postojećim tvrtkama. Mislim da bi to bio pozitivan saldo (svake godine dodatnih 27 000 novih radnih mjesta) kojim bi svakako mogli biti zadovoljni nakon užasnog trenda koji bilježimo posljednjih 6 godina, iako onih 13 000 ljudi koji bi izgubili posao vjerojatno ne bi bili zadovoljni time (ako ne bi odmah potom našli nešto drugo). Ali time bi se zasigurno pružila neka perspektiva za preko 40 % mladih do 30 godina, koji su trenutačno nezaposleni i imaju velike poteškoće pri ulasku u tržište rada. Također bi se omogućilo amortiziranje nužno negativnog trenda tvrtki koje loše posluju uslijed nepovoljnih globalnih trendova ili vlastite neefikasnosti.Boriti se protiv nužnih promjena i to u tako maloj zemlji koja vrlo malo može utjecati na svjetske trendove, jest poput prkošenja gravitaciji ili kao da ste, primjerice, tvrdoglavo zacrtali da želite jedriti, bez obzira na promjenu smjera vjetra ili pogubnu oluju koja vas neminovno čeka na tom kursu. Još je Charles Darwin davno dokazao da najprilagodljivije vrste opstaju i da one koje to ne učine jednostavno izumiru. Čudno je da ljudi do dana današnjeg dana nisu iz toga izvukli nikakvu pouku. Možemo ili ići ususret promjenama ili pustiti da nas promjene pregaze pokušavajući im se oduprijeti.Primjerice u SAD-u je 1900. godine 40% svih radnih mjesta bilo u poljoprivrednim djelatnostima, dok je to danas na razini od svega oko 2%. Također, ne mogu da se ne sjetim Engleske u doba Margaret Thatcher, kada su povučeni teški potezi zatvaranja brojnih rudnika zbog kojih su brojne rudarske obitelji teško pogođene i zbog kojih je Margaret Thatcher i dandanas sotonizirana u pojedinim engleskim pokrajinama gdje je rudarstvo bilo snažno zastupljeno. Ali da to nije učinjeno i da nije napravljen snažan zaokret cjelokupne ekonomije prema financijskim djelatnostima, danas bi se u Engleskoj živjelo znatno lošije te bi nezaposlenost bila višestruko veća nego što je danas.Vući poteze koji imaju negativne posljedice za nekolicinu je zasigurno teško, ali treba skupiti hrabrosti (da ne upotrijebim drugi izraz), poduzeti ih i tako osigurati perspektivu za većinu građana. U protivnom je cijelo društvo u ulozi taoca nekolicine (objektivnog viška zaposlenika u državnoj/lokalnoj administraciji ili zaposlenih kod tvrtki gubitaša bez perspektive) i nema nikakve šanse za razvojem i boljim životom većine građana. Hrvatska je već šest godina u recesiji upravo zato što državni proračun nismo prilagodili ekonomskoj situaciji. Naša je ekonomija od 2008. pala za oko 13% (drugi najveći pad u EU – nakon Grčke), a državni je budžet pri tome porastao za gotovo 25%. Pri tome se broj zaposlenih u privatnom sektoru smanjio za više od 150.000, dok je broj zaposlenih u javnom sektoru rastao u istom tom periodu. Koja bi se tvrtka mogla tako ponašati pri tome opstati, tj. ne doživjeti propast? Istina, država nije tvrtka i ima puno više izraženu socijalnu komponentu i širu svrhu postojanja, ali opet je raskorak između realnih mogućnosti i načina ponašanja više nego očit. I zasigurno nije održiv. Čuvši informaciju da je u sanaciju gubitaka hrvatskih brodogradilišta u zadnjih 20-ak godina uloženo preko 2 mlrd. EUR državnih sredstava, moram se zapitati kakav bi efekt bio da su se ta sredstva uložila u perspektivne djelatnosti i nove biznise (start upe) temeljene na visokim tehnologijama, kreativnosti i uopće poslovnim propozicijama koje mogu dovesti do globalne konkurentnosti.Cijela je Europa na neki način „stara dama“ koja odbija prilagoditi se novim svjetskim realnostima i trendovima. Pogotovo se to odnosi na mediteranske zemlje koji Nijemci često nazivaju maslinskim državama i koje, vjerojatno zbog svoje ljepote i činjenice da je prepuštanje hedonizmu prilično jednostavno u takvoj okolini, najviše poniru u negativne trendove od 2008. godine. Hrvatska je definitivno u tom skupu zemalja, a ključan je problem da se generalno odbijamo prilagoditi činjenici da se danas mora raditi značajno više da bi se zaradilo jednako ili čak manje u odnosu na ono što je bila norma prije 6 godina. To je realnost koju je brojnim tvrtkama i pojedincima teško prihvatiti, a također im nedostaje hrabrosti ili mobilnosti da iskorače iz okvira u kojima trenutačno funkcioniraju. Upravo je prilagodljivost, spremnost na promjene i sustav u kojemu uspješne tvrtke brzo rastu i prosperiraju (a neuspješne brzo nestaju), glavni razlog zašto je gospodarstvo SAD-a danas znatno agilnije i perspektivnije od europskoga te zašto u njemu niču brojne inovativne tvrtke s visokom dodanom vrijednošću koje povećavaju vrijednost cjelokupne ekonomije. A područja u kojima treba tražiti novu vrijednost zaista su brojna; ponekad i pomiču granice ljudske spoznaje i mašte.Na povratku iz New Yorka pročitao sam vrlo interesantan članak o svemirskom poduzetništvu, usmjerenom k svemirskim istraživanjima, tehnologijama i turizmu. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali to je trenutačno jedna od najbrže rastućih industrija u svijetu (s godišnjim rastom od preko 40 %), da ne govorimo o perspektivama u budućnosti. Već spomenuti Peter Diamandis suvlasnik je nekoliko poslovnih poduhvata na tom području. Jedan je svjetski poznati X-Prize, zapravo natjecanje sa svrhom iniciranja komercijalnih letova u svemir. Peter je u svom izlaganju na WOBI-ju rekao da ga je na to inspirirala priča o Martinu Lindstromu koji je zapravo preletio Atlantic u utrci za novčanom nagradom koja se za to davala. Pri tome je frapantna činjenica da je iznos novčane nagrade bio višestruko manji od sredstava koje je Linstromov tim uložio u taj pothvat, ali i brojni drugi timovi koji su sudjelovali u toj utrci. Tom je logikom kreirana i X-Prize s nagradom od 10 mil. USD za najperspektivniji projekt komercijalnog leta u svemir. Druga Diamandisova kompanija također je usmjerena na ekstrakciju materijala s asteroida i njihovo korištenje u komercijalne svrhe.

Planetarno popularni Richard Branson s kompanijom Virgin Galactic planira uskoro krenuti s prvim komercijalnim letovima u svemir – za koje ima već oko 700 prijavljenih, uključujući i zvijezde

kao što su Madonna i Ashton Kutcher. Nove će letjelice letjeti izvan Zemljine atmosfere te se procjenjuje da imaju potencijal drastičnog smanjenja duljine trajanja dugih preko oceanskih letova (let iz Londona do Sydneyja tako bi umjesto sadašnjeg 21 sata mogao trajati samo 2 sata). Izazov je, naravno, napraviti to da bude dovoljno sigurno i cjenovno dostupno što širem broju ljudi jer će inače cijela priča doživjeti sudbinu Concorda i ostati na razini zabave ultrabogatih. Ali ako je Malcom McLean mogao prije gotovo 70 godina revolucionarizirati proces brodskog prijevoza dobara i time otvoriti vrata procesu globalizacije, zašto u sljedećih nekoliko godina (ili pak desetaka godina) to ne bi netko uspio postići sa svemirskim prijevozom i komercijalnim zrakoplovstvom temeljenim na svemirskim tehnologijama? Tko zna kakve bi to sve procese i dobitke moglo producirati za cjelokupno čovječanstvo?
Istina, Virgin Galactic letjelica SpaceShip Two se srušila prije neki dan i pitanje je koliko će se još sličnih letjelica srušiti prije nego Richard Branson ili netko drugi, uspije u nakani da napravi letjelicu koja će pomaknuti trenutne mogućnosti za sigurne i efikasne komercijalne letove izvan zemljine atmosfere. Pročitao sam na Facebooku komentar jednog prijatelja koji je cijeli taj poduhvat okarakterizirao kao bolesni san pojedinca kao što je Branson. Može se to naravno i tako gledati. Ali s druge pak strane kad god su se pomicale granice ljudskih mogućnosti, bilo da je riječ o prvim zrakoplovnim letovima ili istraživanju dotada nepoznatih pomorskih ruta od strane neustrašivih moreplovaca, uvijek je to rezultiralo početnim neuspjesima pa i žrtvama onih koji su jurili za svojim (ili tuđim) snovima. Ako je riječ o slobodnoj volji pojedinaca koji su svjesni mogućih rizika i bez obzira na njih žele pokušati napraviti nešto veliko i dotada nepostignuto, ne vidim ništa loše u tome. Ima daleko besmislenijih načina za stradavanje, kojih smo primjerice često svjedoci na cestama u Hrvatskoj i diljem svijeta. Bez neustrašivog poduzetničkog i avanturističkog duha brojnih pojedinaca kroz ljudsku povijest, zasigurno ne bi mogli danas uživati u brojnim blagodatima koje suvremeni svijet pruža. Pitanje je tako da li bi primjerice uopće bio u mogućnosti otići na World Business Forum u New York, posredstvom prilično sigurnog zrakoplovnog putničkog prijevoza.Ohrabrujuće je i inspirirajuće bilo vidjeti na WOBI-ju da je svjetska poslovna zajednica prihvatila izazove koje suvremeno doba donosi te da je svjesna da su promjene nužnost, da treba ići ususret njima i pri tome pomicati granice tehnologije i ljudskih mogućnosti, a pritom, naravno, i dobro zaraditi (što je savršeno normalna stvar koju mnogi u Hrvatskoj još uvijek teško shvaćaju). Kakva je trenutačno negativna klima i energija u Hrvatskoj, vjerojatno bi gotovo svi ovdje reagirali na mogućnosti leta u svemir na način: „Pa što ću ja uopće tamo, čak da i svemirski letovi postanu prilično sigurni? Mračno je i hladno, a može me udariti i asteroid kao u filmu Gravitacija…”Ne mislim da se u Hrvatskoj možemo natjecati u svemirskim tehnologijama, iako nitko ne bi mogao misliti da bi najbrži električni automobil na svijetu mogao doći iz Hrvatske – pa ga je hrvatska tvrtka Rimac automobili ipak napravila (i trenutačno ga vozi primjerice direktor E-formule). Ali mislim da je kod nas svakako potrebno raditi na stvaranju kolektivne percepcije da su promjene u današnjem svijetu nužne te da nisu neminovno negativne za društvo. Inače nas čeka sudbina kompanija za utovar i istovar robe koje su se prije 70-ak godina odbile prilagoditi novoj stvarnosti. A naše sindikate čeka sudbina tadašnjih sindikata lučkih radnika, koji isto tako nisu mogli zaustaviti neminovne promjene bez obzira na to koliko su im se opirali. „Tuđe nećemo, svoje ne damo“ još je uvijek kod nas duboko ukorijenjena filozofija koja nas priječi da iskoračimo prema prosperitetu i izlasku iz krize pesimizma, besperspektivnosti i negativnosti, koja sve više dominira u hrvatskom društvu. Ako se držite postojećega te sami znate da to postojeće nema perspektivu, nužno morate biti pesimistični i depresivni. Ne treba biti genij da bi se došlo do tog zaključka.Zato je odgovornost na svima nama da aktivno radimo na osvještavanju društva o tome da se ne možemo boriti protiv neminovnosti, već da trebamo biti otvoreni svim novim mogućnostima koje nam život nudi te aktivno raditi na tome da svaku promjenu naposljetku pretvorimo u svoj dobitak. S takvim stavom i pristupom nema toga što nas može poljuljati. Ovaj posjet WOBI-ju dodatno me uvjerio da je to zapravo jedini ispravan put u kreiranju prosperiteta društva te da se pri tome treba puno manje bojati pogrešaka pri djelovanju od statičkog nedjelovanja koje sigurno ne vodi u dobrom smjeru. Najveći rizik od svih jest biti statičan i ne preuzimati nikakav rizik – konzistentna je poruka svih govornika WOBI-ja.
Sjetimo se samo da je prije više od 500 godina Kristof Kolumbo krenuo na put za Indiju zapadnim putem te tako otkrio američki kontinent, što je uvelike odredilo svjetsku povijest u posljednjih 500 godina. Taj je hrabri čin putovanja dotad neistraženim pravcem (koji je, dakle, bio utemeljen na pogreški u proračunu) doveo do nečega što ljudsko znanje i spoznaja do tada sigurno nisu mogli predvidjeti. Bez iste doze hrabrosti i spremnosti na pogreške, naravno, uz upravljanje rizikom na primjeren način, nemoguće je očekivati značajniji razvoj tehnologije i produktivnosti. Taj je razvoj svakako nužan ukoliko se želi dalje nastaviti stopama rasta država i kompanija, koje današnji kapitalistički sustav i dionička tržišta očekuju, a koje su usko povezane s osobnim primanjima i rastom životnog standarda građana. O tome koliko je takav današnji sustav primjeren i human može se raspravljati, ali je isto tako činjenica da do sada nema na obzoru boljega.Iskreno se nadam da će Hrvatska i cijela Europa, u nedostatku drugih alternativa, uskoro krenuti u smjeru aktivnog i pozitivnog iskorištavanja mogućnosti koje promjene u tehnologiji i društvu pružaju te da će atmosferu pesimizma i osjećaja besperspektivnosti zamijeniti dinamičan i aktivan pristup prema poslu i životu uopće. Bilo bi toliko ljepše živjeti u okolini gdje je optimizam dominantna pojava i emocija, te gdje je čaša uvijek napola puna, a ne napola prazna. To je možda statistički ista stvar, ali za pozitivan stav prema životu i okolini, za perspektivu koja proizlazi iz takva stava, razlika je ogromna.Ako se kod svake nove investicije ili poslovnog pothvata iniciranog u nas nađe odmah niz razloga zašto su oni negativni te zašto ne bi trebalo mijenjati postojeće stanje (da ne spominjem niz administrativnih prepreka i barijera koji se pri tome neminovno jave), to zasigurno nije okolina u kojoj ste motivirani investirati, stvarati i ulagati svoj kapital i energiju (pogotovo ako, primjerice, već imate negativno iskustvo iz prošlosti ili znate za niz takvih primjera). Tada i najveći optimisti s vremenom bivaju zaraženi defetizmom i negativnom energijom ili se pak odluče otići iz takve sredine kako bi izbjegli takvu sudbinu – što je nažalost sve češći slučaj, pogotovo s mladim, visokoobrazovanim i vrlo poduzetnim pojedincima, tj. upravo onima koji bi trebali donijeti pozitivnu promjenu i novu vrijednost za ekonomiju.Osobno odbijam biti negativan prema stvarima koje me okružuju, bez obzira na to koliko se u zadnje vrijeme osjećam okružen atmosferom negativnosti, besperspektivnosti i defetizma u Hrvatskoj – od svih medija pa do značajnog broja ljudi koje poznajem te koji mi se čini da samo rapidno raste u posljednje vrijeme. Stav koji pokušavam prakticirati i za koji smatram da je preduvjet za uspjeh bilo koje vrste, jest živjeti pozitivno i otvoreno na sve moguće promjene koje život donosi (bez obzira na to kakve one bile i koliko nas one eventualno pogodile) – pretvarajući ih u prilike za osobni razvoj, nova iskustva i bogatiji život. Nadam će da će pojedinci, tvrtke i institucije kod nas također sve više prakticirati pozitivan stav prema okolini i svim mogućim promjenama koje ona donosi.Moguće je prihvatiti realnost i povući teške, ali nužne poteze k transformaciji gospodarstva (kompanija pa i nas samih) u skladu s prilikama koje se otvaraju s globalnim trendovima ili dopustiti da nas promjene u globalnim trendovima pregaze. Hrvatska je premala zemlja da bi mogla mijenjati globalne trendove i pravila igre na globalnom ili europskom nivou. Stoga nam je jedina opcija da dobro pratimo i razumijemo globalne trendove, iznađemo načine kako im se prilagoditi te iskoristimo prilike koje se uslijed njih otvaraju. Samo tako možemo negativnu spiralu u kojoj se nalazimo već dugi niz godina okrenuti u pozitivnom pravcu i tako osigurati perspektivu i bolji život za većinu građana Hrvatske u budućnosti. Ne mogu drukčije nego vjerovati da ćemo naposljetku u tome ipak na koncu uspjeti te da će naša zemlja, osim što je raj na zemlji u prirodnom smislu, postati aspirativna u smislu ekonomske perspektive i pozitivne energije svih ljudi koji u njoj žive.
© 2026 Josip Muller - Putopisac
  • Početna
  • O meni
  • Eseji
  • Fotogalerija
  • Kontakt
    • hr
    hr en_US