Ovaj tekst iznosi moje razmišljanje o dvjema naizgled nepovezanim pričama. Prva je priča o slučajnosti u ljudskim životima te o tome koliko ona zapravo određuje naše puteve, druga je priča o ljudskoj ustrajnosti i neodustajanju ni po koju cijenu. Poveznicu tih dviju priča te „okidač“ na temelju kojega je i nastao ovaj tekst, predstavlja slučajan susret koji sam doživio prilikom posjeta Laosu prije nekog vremena.

Jugoistočna Azija uvijek me fascinirala izuzetnom mirnoćom koju sam osjetio na svakome koraku. Ne znam čini li mi se to, ali imam dojam kao da tamo ni psi lutalice po ulicama nisu toliko agresivni i ne laju, već uglavnom mirno spavaju ili se nezainteresirano šeću. Pogotovo je Laos takav. Od svih zemalja u okružju čini mi se kao možda najmirnija zemlja u smislu ljudi i prirode koja ga okružuje – neki čak tvrde da je to najopuštenija nacija na svijetu. Mirnoćom osobito odiše povijesni Luang Prabang koji me asocira na zabačeni raj na zemlji, gdje kao da je vrijeme stalo, te koji nema nikakve veze sa suvremenim brzim tempom života.

Početkom ove godine u sklopu posjeta jugoistočnoj Aziji na nekoliko sam dana posjetio i Laos. Ime zemlje – Laos znači zemlja milijun slonova i slonovi su (kao i u susjednome Tajlandu) svete životinje, iako se njihov ukupan broj danas u zemlji procjenjuje na svega 2000 (od čega oko 500 divljih). U odnosu na svoje znatno mnogoljudnije susjede, to je zemlja s prilično malobrojnim stanovništvom (oko 7 mil.), ali je isto tako zemlja prilično bogate i u 20. stoljeću krvave povijesti – za vrijeme dugotrajna hladnoratovskog sukoba američkih i komunističkih snaga, Laos je stekao i nimalo laskavu titulu najbombardiranije zemlje u povijesti. Iako je to jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, ujedno je i zemlja u kojoj je možda najlakše postati milijunaš jer milijun u lokalnoj valuti (kip) predstavlja svega oko 100 EUR.

Glavni grad Vientiane (čije ime po jednome tumačenju znači grad mjesečine, a po drugome grad sandalovine) broji oko 1 mil. ljudi te se, kao i cijela zemlja, nalazi u fazi transformacije iz izolirane oaze, kakva je bila dugi niz godina zbog vladavine totalitarnoga komunističkog režima, u grad u kojemu se polako počinju viđati stidljivi obrisi ulaska prvih stranih investicija i tržišne ekonomije. Glavne kulturne atrakcije u Vientianeu brojni su budistički samostani koji dominiraju središtem grada: hram Vat Sisaket najstariji je originalni hram u gradu s čak 6840 skulptura Bude, obnovljeni i u muzej preuređen dom Bude pod nazivom Ho Pha Keo prvotno je izgrađen još davne 1565. godine, 45 m visoka stupa (pagoda) Luang izgrađena je 1566. godine i predstavlja nacionalni simbol Laosa te impozantna trijumfalna vrata Patuxai konstruirana 1958. godine po uzoru na ona u Parizu. Vientiane leži na poznatoj rijeci Mekong – 12. rijeci po dužini na svijetu koja sa svojih 4350 km teče od Kine, preko Mjanmara, Laosa, Tajlanda, Kambodže pa sve do Vijetnama – gdje utječe u Južnokinesko more.

U Laosu sam uz Vientiane posjetio i drugi grad koji također leži na rijeci Mekong – drevnu prijestolnicu Laosa pod nazivom Luang Prabang iz koje su vladari kraljevali sve do 1975. godine kada su komunisti preuzeli vlast. Riječ je o zaista magičnu i posebnu mjestu – možda i najspokojnijemu te najopuštenijemu turističkom mjestu/središtu koje sam ikada posjetio. Tamo se izmjenjuju slike impresivnih šumovitih predjela kroz koje protječe Mekong i puno manja rijeka Nam Khan, izuzetno brojni i arhitekturno interesantni budistički hramovi (osobito za grad s 50 000 stanovnika) te rijeke mirnih budističkih svećenika u crvenim i narančastim haljama koje se često mogu vidjeti u prolasku. Sve to odiše posebnom mirnoćom te bezvremenskim osjećajem – što zna očarati brojne turiste koji znaju naići ovamo na kraće vrijeme te na koncu ostanu mjesecima uživajući u spokoju i mirnoći kakva se rijetko može naći (a sve to uz izuzetno pristupačne cijene kakve Laos općenito ima u odnosu na druge destinacije). Luang Prabang je 1995. godine zbog svoje jedinstvene arhitekture, mnoštva decentno dekoriranih hramova te bogate kulturne tradicije proglašen za grad pod zaštitom UNESCO-a.

O tome koliko su stanovnici Luang Prabanga i Laosa opušteni te koliko izbjegavaju situacije koje ih čine manje mirnima i opuštenima, najbolje govori anegdota koju sam čuo od svoga vodiča o stavu lokalnih vodiča prema izraelskim turistima. Rekao mi je da ih svi vodiči i vozači taksija koje on zna nastoje izbjeći znajući da ih s njima čekaju rasprave i objašnjavanja oko cijene (a povrh toga i ne baš izdašne napojnice). Ispričao mi je kako je vodio jednu turu Izraelaca na kojoj mu čovjek nije htio isplatiti dogovoreni iznos pod izgovorom da ih nije dovoljno fotografirao kad su to od njega zatražili. Inzistirao je da plate samo pola iznosa. Vodič mu je na to rekao da to moraju razriješiti na policiji jer su ipak ranije dogovorili iznos koji se sada osporava. Krenuli su zajedno do policijske postaje i tek kad su stigli nadomak nje, Izraelac je pristao platiti puni iznos za vođenje ture (bez napojnice, naravno). I osobno sam nazočio cjenkanju pri kojemu je izraelski turist odbijao platiti za prijevoz iznos od 20 000 kipa (oko 2 EUR) inzistirajući na cijeni od 10 000 kipa – koliko je navodno njegov prijatelj plaćao prošle godine za sličnu relaciju. Riječ je naravno o klasičnom primjeru sukoba dijametralno suprotnih kultura stanovnika Laosa i Izraela. Dok su Izraelci prilično agresivni, uporni i cjenkaju se oko svake sitnice kao na život i smrt (što ih u konačnici i čini toliko uspješnima, naročito u materijalnome smislu), dotle su Laošani jedan od najopuštenijih naroda koje sam imao priliku vidjeti. Upravo zbog toga Laos, a osobito Luang Prabang, odišu posebnom mirnoćom, opuštenošću i osjećajem da je vrijeme stalo u ovoj sredini lišenoj stresa koji većina nas svakodnevno doživljava.

Slučajan susret u Laosu i o slučajnosti općenito

Na kraju posjeta Luang Prabangu i nakon 2 – 3 dana uživanja u ovoj bezvremenskoj oazi, a prije odlaska na let iz Laosa, vodič me pitao želim li otići na jahanje slona rekavši da postoji mogućnost jahanja na vratu slona ili na sjedaljci. Odlučio sam probati „kaubojsko“ jahanje slonu na vratu s obzirom na to da se u tome dotada još nisam okušao, a imao sam dovoljno vremena. Stigavši u park gdje je organizirano jahanje, nakon otprilike sat vremena čekanja, konačno sam došao na red. I to negdje u isto vrijeme kad i jedna argentinska obitelj. Tako sam na svoga slona sjeo zajedno s ocem troje djece koja su se s mamom rasporedila na preostala dva slona.

Nakon nekoliko minuta jahanja na vratu slona (čovjek je bio iza mene na sjedaljki), započeli smo kurtoazan razgovor o tome odakle je tko. Kad sam mu rekao da sam iz Hrvatske, čovjek se vidno oduševio i rekao da je baš prošle godine posjetio Hrvatsku. Nastavio je priču govoreći da je zapravo posjetio svoga jako dobrog prijatelja Hrvata koji, kao i on sam, već duže živi u Kuala Lumpuru. Kada je još dodao da se taj čovjek zove Bojan i da je uspješan nogometni trener, nisam mogao vjerovati. Riječ je o kumu mojeg dobrog prijatelja, kojega smo čak bili zajedno posjetili u Kuala Lumpuru prije 10-ak godina. Nevjerojatno! Kolika je vjerojatnost da na slonu u gradiću u Laosu upoznam Argentinca koji živi u Kuala Lumpuru, prijatelja Hrvata iz Kuala Lumpura koji me ugostio kod sebe prije niza godina? Vjerojatno blizu nuli. Ali upravo sam takav susret doživio. To me ponukalo na razmišljanje o tome koliko uopće slučajnost i malo vjerojatni događaji mogu katkad značajno utjecati na naše živote.

Nassim Taleb vrlo je interesantan autor koji piše upravo o slučajnosti i o tome kako je ona zapravo sastavni dio našeg života. Prije karijere pisca, niz je godina radio na Wall Streetu trgujući dionicama i time se uvjerio koliko je zapravo nepredvidivo kretanje tržišta te koliko je neke naizgled nevjerojatne događaje teško predvidjeti. On takve događaje zove crnim labudovima, a o njima piše u svojoj istoimenoj knjizi. Razmišljanje je sljedeće: ako ste u cijelome svom životu vidjeli stotine, tisuće ili čak milijune bijelih labudova bez ijednoga crnog labuda, to ne znači da crni labudovi ne postoje. Dakle, ako je tržište dionica do konca 2008. godine bilo stalno u porastu od samoga formiranja dioničkog tržišta u Hrvatskoj, to ne znači da bi se to tako trebalo nastaviti unedogled. Ili ako je bilo povoljnije uzimati kredite u švicarskim francima nego u eurima ili kunama do 2009. godine, to ne znači da je to uvijek povoljnije. U to su se mnogi mogli bolno uvjeriti zadnjih nekoliko godina. Ljudi obično donose većinu svojih odluka na temelju svojih iskustava i projekcija iz prošlosti. Problem je u tome što se te projekcije možda neće ponoviti, a ako su ljudi svoju sudbinu u potpunosti vezali za očekivanja koja se u konačnici ne ispune – posljedice mogu biti katastrofalne.

Slučajan splet okolnosti može ponekad vrlo značajno utjecati na tijek događaja, a ponekad i na tijek povijesti. Pomislimo samo što bi se dogodilo da je Hitler bio primljen na slikarsku akademiju na koju se dva puta bez uspjeha prijavljivao te da je svoju energiju i ludost usmjerio u pravcu umjetnosti. Možda bi bio uspješan (ili manje uspješan) slikar, a Drugoga svjetskog rata ne bi ni bilo. Ili možda ipak bi – to nikad nećemo znati. Čuveni i kontraverzni prorok Nostradamus pisao je o budućnosti kao o vjerojatnom i mogućem slijedu događaja te je napomenuo pritom da o okolnostima, ali i samom ljudskom rodu u cjelini, ovisi hoće li se budućnost koju vidi na koncu i ostvariti.

Nemoguće je predvidjeti sve implikacije naših odluka u budućnosti – bile one pozitivne ili negativne. U karijeri donosimo odluke koje se u trenutku donošenja čine najboljima i najlogičnijima, no dugoročno ne moraju biti takve. Svjedoci smo da su brojni poduzetnici i menadžeri koji su do prije nekoliko godina u javnosti predstavljali pojam uspjeha u poslu, danas po zatvorima zbog malverzacija ili su im tvrtke propale zbog nemogućnosti prilagodbe ekonomskoj krizi.

Postoji zanimljiva i poučna priča o mudracu Solonu koji je živio u antičkoj Grčkoj. Solon je bio pozvan na zabavu kod daleko najbogatijeg čovjeka u široj okolici koji ga je upitao tko je najsretniji čovjek kojega zna. Na to je Solon odgovorio da je to vjerojatno ratnik koji je poginuo u borbi za ono što smatra ispravnim. Zbunjeni ga je bogataš upitao ne vidi li koliko bogatstvo i raskoš njega okružuju te zar ne bi zbog toga to trebao biti upravo on, no mu je Solon odvratio da se o sreći može suditi tek po završetku života, tj. da sve ovisi o tome kakav će mu biti ostatak života. Nekoliko godina kasnije Perzijanci su zauzeli tu grčku pokrajinu te je perzijski kralj zarobio bogataša i naredio vojnicima da ga živa spale. Na putu do lomače, sad već bivši bogataš uzviknuo je: „Solone, bio si u pravu!” Zaintrigiran time, perzijski je kralj naredio da ga dovedu s lomače da mu objasni zašto je to uzviknuo. Na to mu je osuđenik ispričao priču o Solonu koja se toliko dojmila perzijskoga kralja da je na koncu pomilovao (bivšega) bogataša.

Još jedna gotovo nevjerojatna životna priča jest ona dobre prijateljice moje sestre kod koje su u različitim aspektima života toliko izražene kombinacije loše i dobre sreće da je u to prilično teško povjerovati. Naime, ona je po završetku studija započela karijeru modnoga dizajnera i nakon nekoliko godina postala izrazito uspješna i priznata u Hrvatskoj. Činilo se da se sreća osmjehnula njezinu neprikosnovenu talentu te da je čeka duga i uspješna karijera modne dizajnerice, možda i izvan granica Hrvatske. Nažalost, već početkom njezinih tridesetih počeli su je mučiti teški zdravstveni problemi koji su je ubrzo nagnali da napusti obećavajuću karijeru i posveti se svome zdravlju uz manje zahtjevan posao koji će njezino, iz godine u godinu sve teže, zdravstveno stanje moći podnijeti. Danas živi uz stalnu borbu s teškom bolešću, koja je do danas nažalost već izrazito uznapredovala, ali to joj ne priječi snažnu želju za životom koju svakodnevno demonstrira.

Ono što je dodatna specifičnost kod nje jest gotovo nevjerojatna sreća pri igranju nagradnih igara: zadnjih je godina dobila na desetke, možda i stotine, različitih nagrada na nagradnim igrama na koje se prijavila. Da bude stvar bolja, ona se i ne prijavljuje na sve moguće igre, već od onih na koje se prijavi dobiva neke od značajnijih nagrada gotovo svaki put. Neki su njezini poznanici i prijatelji pokušali zamoliti je da pošalje nešto i u njihovo ime, ali u tim slučajevima dobitka na nagradnoj igri nije bilo. Samo kada bi ona izabrala nagradnu igru na koju se želi prijaviti i kada bi poslala prijavu u svoje ime – dobitak bi gotovo uvijek neminovno uslijedio. Nevjerojatno! Poznanici bez dovoljno mudrosti i takta znaju joj reći da je najsretnija osoba koju poznaju. Je li ona izuzetno sretna ili izuzetno nesretna osoba, mislim da je o tome bespredmetno raspravljati. Uvjeren sam da bi ona rado sve svoje dobitke na nagradnim igrama, pa i puno više od toga, odmah zamijenila za zdravlje koje mi ostali često uzimamo zdravo za gotovo te nismo svjesni koliko smo sretni što ga imamo. Dok nas nešto ne podsjeti na to.

O ustrajnosti i neodustajanju

Jašući na slonu sa svojim suputnikom u Laosu, dotakli smo se teme zajedničkog poznanika/prijatelja Bojana. Argentinac mi je rekao da je Bojan iznimno cijenjen i medijski poznat u Maleziji. Trener je vodećega malezijskog nogometnog kluba i već nekoliko godina glasi za jednog od najboljih nogometnih stručnjaka u zemlji. Inače, početkom 90-ih, Bojan je bio i odličan obrambeni igrač te je igrao za Hrvatski dragovoljac. Zamijetili su ga skauti, imao je dogovoren transfer za njemački St. Pauli za iznos koji je za to vrijeme bio sigurno među višima u Hrvatskoj. Po godištu je bio negdje kao i brončani Vatreni sa Svjetskog prvenstva 1998. godine tako da bi svoj nogometni vrhunac taman ostvario u to vrijeme. Ali za vrijeme rutinskog treninga prije početka igranja za St. Pauli i nekoliko dana prije potpisivanja ugovora, teško je ozlijedio nogu i profesionalna mu je karijera time bila značajno limitirana. Preselio se u Aziju i igrao za nogometne klubove u Hong Kongu i Singapuru gdje zahtjevi nisu bili toliko izraženi kao u Europi.

Nakon završetka igračke karijere odmah je započeo i onu trenersku. Proslavio se vodeći tim mladih igrača koji je pratio malezijski reality show i koji je najveće uspjehe ostvario upravo dok ga je on vodio (2006. – 2009.). Nakon toga trenirao je prvaka Kambodže, kineski klub koji je bio finalist kupa te se potom prošle godine vratio u Maleziju kao glavni trener kluba s kojim je osvojio prvenstvo i trostruku krunu (što nikada do tada nije ostvareno). Sa svakim od klubova koje je trenirao ostvario je određena postignuća po prvi put u povijesti postojanja klubova.

Bez obzira na tešku povredu i nemogućnost ostvarenja vrhunske igračke karijere u Europi, kad se stvari objektivno pogledaju – trenerska karijera koju danas Bojan ima značajno je bolja od većine Vatrenih. Bi je li ostvario i da nije bilo kobne povrede, teško je reći. Bi li da je potpisao za St. Pauli prije ozljede imao takav motiv i bi li uopće otišao u Aziju u potrazi za srećom i uspjehom – također je teško znati. Ali sigurno je da ga teška povreda uoči potpisivanja životnoga ugovora nije bacila u samosažaljenje i defetizam, već je, naprotiv, zbog nje našao sredinu i poziv u kojima je danas iznimno uspješan.

Nasuprot tome postoji niz sportaša koji su ostvarili zavidne sportske karijere, ali poslije njih više nisu bili toliko uspješni u onome čime su se iza toga bavili. Primjerice, niz je poznatih američkih sportaša koji su po završetku karijere odmah spiskali sve što su za vrijeme karijere zaradili te su se nakon toga morali prilagoditi puno skromnijemu načinu života (za razliku od često obijesnog ponašanja kakvo su prakticirali za vrijeme trajanja karijere). Neki od njih, poput Mikea Tysona, čak su završili i u zatvoru na neko vrijeme. U Hrvatskoj također postoji određeni broj vrhunskih sportaša (poput Ive Majoli) koji su se neuspješno okušali u biznisu nakon uspješne sportske karijere. Poenta je da i veliki uspjeh u određenoj ranoj fazi života ne jamči dugotrajan uspjeh, baš kao što i nesreća i neuspjeh u nekoj fazi ne znače da se netko neće uzdići iznad toga i baš kroz to naći snage za velika postignuća u budućnosti (upravo kao što je to prije nekoliko tisuća godina lijepo rekao mudrac Solon).

Stephen Hawkings jedan je od najvećih mislilaca današnjice iz područja fizike te je gotovo potpuno paraliziran, no ipak ga to nije spriječilo da postigne to što je postigao. U Zagrebu je prije nekog vremena gostovao Nick Vujičić, jedan od svjetski poznatijih motivacijskih govornika. Nick je bez ruku i nogu te govori o tome kako treba uvijek na sve gledati pozitivno te u svemu vidjeti priliku – što njegov poziv i životni izbor najbolje svjedoče sami za sebe. Brojni su još primjeri ljudi koji su snagom volje pobijedili zlu sreću te su iz nje čak crpili snagu za buduće uspjehe. Oni nas nadahnjuju i motiviraju da pred sobom vidimo izazove, a ne prepreke.

Roald Admunsen je, kada je saznao da je Sjeverni pol osvojen nakon što se godinama pripremao za njegovo osvajanje, jednostavno usmjerio brod k Južnom polu i postao prvi čovjek kojemu je to uspjelo. Sylvester Stallone kao dijete je bio ismijavan zbog svog nezgrapnog izgovora te su svi govorili da je glumački antitalent i da se radije okani toga poziva. Ciceron je navodno imao govornu manu, ali je vježbao izgovor s kamenčićem u ustima kako bi nakon što ga izvadi, govorio što razgovjetnije.

Primjere izuzetne upornosti zaključio bih dvama svjetski čuvenim primjerima osoba koje su svojom nevjerojatnom voljom i upornošću zaslužili svoje mjesto u svjetskoj povijesti. To su Abraham Lincoln i Winston Churchill.

Za one koji nisu znali, životni put Abrahama Lincolna bio je obilježen nizom nesreća i neuspjeha. Pogledajmo samo ovaj nevjerojatan popis:

• Kandidirao se za legislaturu u Illinoisu te je bio poražen.
• Ušao je u posao s partnerom i kada je posao propao, trebalo mu je 17 godina da vrati dugove.
• Zaljubio se u djevojku s kojom se zaručio, ali je ona ubrzo preminula.
• Zaprosio je drugu djevojku, ali ga je ona odbila.
• Kandidirao se za Kongres, ali je poražen.
• Postao je kandidat za Senat, ali je poražen.
• Postao je kandidat za potpredsjednika, ali je poražen.
• Poražen je u utrci za predsjednika.

Pretrpio je gubitak dvaju sinova – Eddie (3) i Willie (12), koji su uzrokovali emocionalni slom u obitelji od kojega se gđa Lincoln nikad nije oporavila.

Pa ipak je Lincoln na koncu postao jedan od sigurno najcjenjenijih američkih predsjednika u povijesti te je zaslužan za ukidanje ropstva u cijelome SAD-u na temelju pobjede Sjevera u građanskome ratu. U svojemu izuzetno burnomu život obavljao je niz poslova kao što su skretničar na željeznici, radnik na brodu, najamni radnik, trgovački službenik, vojnik, vlasnik trgovine, poštar, anketar, pravnik u državnoj službi, odvjetnik, kongresmen i na koncu predsjednik SAD-a. Kakav niz! I kakva nevjerojatna energija i volja za borbom u životu!

Winston Churchill bio je izrazito osebujan lik. Njegove izjave i danas su legendarne te se često citiraju počevši od one da mu nije problem prestati pušiti jer je to učinio već tisuću puta. Njegova politička karijera u tridesetim godinama 20. stoljeća izgledala je bespovratno gotova. Ušavši u kasne pedesete godine, prilično se pritom udebljavši i izgubivši kosu, bio je u javnosti naširoko okrivljavan za britansko distanciranje tijekom razdoblja depresije te je etiketiran kao arhitekt i krivac za veliki poraz tijekom Prvoga svjetskog rata na Galipolju, u kojemu je poginulo 213 980 Britanaca bez ikakva postignuta cilja. Prouzročio je raspad političke stranke izolirajući se od općeg mišljenja da Indija treba postati samostalna i odbijajući se uopće susresti s Gandhijem. U velikoj krizi 1929. godine izgubio je veći dio svoga imetka, a koncem 1931. godine još ga je pregazio auto u New Yorku zato što je prelazeći ulicu pogledao desno, a ne lijevo kako je to tamo trebao učiniti. Uslijedio je dug oporavak i pad u depresiju. Prilikom posjeta Josifa Staljina Velikoj Britaniji 1932. godine, Staljin se raspitivao kod dobro upućene lady Astor o situaciji na političkoj sceni u toj zemlji. Ona mu je ukazivala na novodolazeću političku zvijezdu Nevillea Chamberlaina, a na upit što je s Churchillom, samo je odmahnula rukom i rekla: „Ma on je gotov.“

Osam godina kasnije, 4. lipnja 1940. godine, Churchill je stajao ispred parlamenta kao premijer u trenutku kad su Hitlerove pancir-divizije poharale gotovo cijeli europski kontinent. Većina svjetskih lidera, uključujući i mnoge u Britaniji, nije vidjela nikakvu drugu alternativu osim predaje Britanije nacistima. Churchillovi politički rivali očekivali su njegovo mirovno pregovaranje s Hitlerom kako bi ga poslije mogli okriviti za kapitulaciju Britanije. Prevarili su se. Pažljivo pripremivši svoje bilješke (koje je uvijek sa sobom nosio bojeći se da bi mogao ostati bez riječi), izašao je pred parlament i izrekao svoje i danas čuvene riječi: „Nikad se nećemo predati! Čak i ako, u što nikako ne vjerujem ni trenutak, ovaj otok ili veći dio njega bude razrušen i gladovao, tada će naše prekomorsko carstvo naoružano i čuvano od strane britanske flote, nastaviti našu borbu u Božje ime, sve dok Novi svijet sa svojom snagom i moći, ne istupi naprijed da spasi Stari svijet!“

Ne samo da se Churchill iskupio dajući glas samopouzdanja Velikoj Britaniji u borbi protiv sila osovine nego je dobio i Nobelovu nagradu iz književnosti, vratio se kao premijer u dobi od 77 godina te ga je kraljica proglasila vitezom. U vrijeme najtežih dana za Englesku, 1941. godine, Churchill je navratio do svoje stare osnovne škole Harrow (gdje je kao đak dobivao vrlo loše ocjene) održati prigodan govor. Ravnatelj škole zabrinuto je pogledavao Churchilla tijekom ceremonije jer je on većinu svečanosti prespavao. Kad je bio predstavljen, Churchill je izašao i izrekao školarcima svoju glavnu poruku koja je postala dio povijesti: „Ovo je lekcija: nikad nemojte odustajati, nikad, nikad, nikad, nikad, nikad – ni u čemu malom ili velikom, značajnom ili beznačajnom, nikad nemojte odustati osim pred opravdanim osudama časti ili zdravog razuma. Nikad nemojte podleći sili, nikad nemojte podleći naoko premoćnoj snazi neprijatelja!“

Nemoguće je predvidjeti budućnost koja nas ponekad iznenadi nepredvidivim i teško vjerojatnim slijedom događaja te gotovo nevjerojatnim susretima poput mojega na slonu u Laosu. Život je nepredvidiv i pun slučajnosti koje mogu uvelike utjecati na naše sudbine. Hoće li jednog dana nas ili nekog našeg bližnjeg snaći neka teška bolest ili nesreća, nešto je na što ne možemo utjecati. Ono što možemo jest utjecati na stvari koje su u našoj moći, te biti ustrajni i nikad ne odustajati. Dakle, bez obzira na to koje životne odluke koje donesemo ili ih život donese za nas, važno je zadržati ustrajnost i posvećenost stvarima u koje vjerujemo – bilo da je riječ o posvećenosti obitelji i poslu ili pak posvećenosti nekom višem cilju u sportu, poslovanju, politici ili humanitarnom radu.

Uz takav konzistentan pristup, vjerujem da je i u okolnostima koje jesu i moraju biti podložne slučajnosti, ipak moguće suvereno upravljati svojim životnim putem koristeći snagu vlastite volje i poštujući određene vrijednosti u koje vjerujemo. De facto sve svjetske religije upravo inzistiraju na takvoj ustrajnosti koja unosi određeni red i svrhu u ljudske živote te time pomažu ljudima da lakše prihvaćaju svu nesigurnost koja ih okružuje. Ljudi se najčešće vrlo teško nose s velikom nepredvidivošću i slučajnošću pa se zapravo i cijeli tehnološki napredak čovječanstva u velikoj mjeri svodi na pokušaj egzaktnog opisivanja pojava koje nas okružuju te njihovim ovladavanjem i kontroliranjem koliko je god to moguće. To nam u nekim segmentima uspijeva i pomaže pojednostaviti život, ali u nekima (kao što je ulaganje u dionice ili predviđanje vremenskih prilika) sve se svodi na najbolju procjenu koja u konačnici može biti daleko od stvarnosti.

Moramo se pomiriti s tim da je velik broj stvari oko nas nepredvidiv i slučajan te u tome naći određenu ljepotu i draž ili im pak pripisati određeno sudbinsko-religijsko značenje ako nam je to lakše i bliže našemu vjerovanju. U svakom slučaju, nužno je da kao ljudi imamo čvrste vlastite vrijednosti i ustrajemo u stvarima koje su nam važne kako se ne bismo predali defetizmu i rezignaciji kada nas pogode nedaće (a one pogode svakoga, manje ili više i kad-tad) te kako bismo iz njih izašli još jači i ustrajniji. Pri tome trebamo biti spremni na sve izazove koje nam život donese u budućnosti te znati da nikad, nikad, nikad ne smijemo odustajati!

Josip Muller, 18. 8. 2013.