Prije desetak godina odlučio sam sav svoj godišnji odmor koristiti da bih posjetio što veći broj različitih i interesantnih svjetskih destinacija i da bih time što više pokušao spoznati kako funkcioniraju različite kulture i društva. Danas kada se osvrnem, poslije 10 godina i preko 50 posjećenih država diljem svijeta, smatram to jednom od boljih odluka u svom životu. Bogatstvo doživljaja, iskustva i spoznaje, koje sam stekao na taj način najbolje bih opisao jednom riječju koju u svojim kampanjama koristi poznata globalna kartičarska kuća – neprocjenjivo ili priceless.

Smatram da vidjevši bogatstvo različitih kultura i nacija, čovjek svakako postaje tolerantniji, proširuje svoje vidike i spoznaje te počinje shvaćati koliko je Hrvatska mala zemlja u svjetskim okvirima i da nas mnogi ljudi prepoznaju samo po Titu (starija generacija) ili Šukeru (oni mlađi). Pri tome počinješ i više cijeniti ljepote hrvatske obale – koja zaista jest prelijepa i jedinstvena u svjetskim razmjerima, ali se sve više pitaš zašto uz takav izuzetni prirodni resurs zemlja nije bogatija i ljudi ne žive bolje?

Je li problem u svima nama kao ljudima koji nismo dovoljno zreli da bismo pametno upravljali sobom, domaćim tvrtkama i cijelom svojom državom, u vrijednostima koje naše društvo njeguje ili pak u nedovoljnoj obrazovanosti ili nedostatnoj želji za radom i stvaranjem?

I kako uopće postići državu blagostanja u kojoj postoji taj fini balans između mogućnosti pojedinca da stekne golemo bogatstvo ako je iznimno sposoban, marljiv i stvara vrijednost za cijelo društvo te socijalne pravednosti i mogućnosti svakog građanina da pristojno živi?

Sjeverne europske države poput Švedske, Finske, Norveške i Danske vjerojatno su najdalje otišle na tom putu i ako od koga možemo nešto naučiti na tom planu – to je zasigurno od njih.

Ove sam godine zaokružio svoju „sjevernu turneju“ po tim zemljama, a isto tako i razmišljanja o tim državama – iako, posjetivši ih samo na nekoliko dana, čovjek može tek zagrepsti površinu svoje spoznaje kako te zemlje zapravo funkcioniraju.

Danska i Norveška, koje sam nakratko posjetio ove godine, upravo su kao Švedska i Finska, predivne za posjet krajem lipnja ili u srpnju – u doba tzv. „bijelih noći“, tj. u razdoblju kada je noć izuzetno kratka i svijetla te je priroda iznimno zelena i bujna.

Posjet sjeveru u to vrijeme za mene je poseban doživljaj i čovjek tada osjeti neku posebnu energiju u prirodi i ljudima oko sebe – pogotovo znajući da je klima u tim krajevima takva da ljudi osjete toplinu, svjetlost i radost sunca svega 2 – 3 mjeseca godišnje i to samo u nekim danima tog razdoblja. Također i priroda tada nabuja u kratko vrijeme pa imate dojam da i danja svjetlost i sunce i priroda žele skupa s ljudima iskoristiti maksimum od tih rijetkih lijepih dana tijekom godine, koji im se zajednički pružaju.

Vjerojatno i tu djelomice leži korijen sjevernjačkog mentaliteta u smislu da mogu posebno cijeniti istinski vrijedne stvari poput uživanja u ljepotama prirode jer im je primjerice ono zbog nepovoljne klime ipak dosta ograničeno. Isto tako, loša klima i hladne temperature tijekom godine stvarali su potrebu ljudi da rade, razmišljaju i razvijaju se kako bi bolje živjeli. Za razliku od sjevernoeuropskih zemalja, niz je primjera zemalja s izvrsnom klimom, gdje ljudi puno lošije žive što se tiče životnog standarda i kupovne moći. Ako primjerice pogledamo mediteranske zemlje u Europi, možemo jasno vidjeti da je riječ o mahom najzaduženijim zemljama u Europi (PIGS – Portugal, Italija, Grčka i Španjolska) te da su pokazatelji poput BDP-a, prosječne plaće i kupovne moći građana ili pri dnu u Europskoj uniji ili nerealno visoki na razini koja uzrokuje pretjeranu zaduženost (kakva je nedavno izašla na vidjelo u Grčkoj). Jedna od teorija sociologa jest da ako cijelu godinu čovjek ima sunce, more i bogate prinose zemlje, da onda nije ni bio prisiljen previše se truditi da bi radio i razvijao se – za razliku od zemalja gdje je to bilo nužno za preživljavanje. I zaista, ako čovjek pogleda, mnoge od najrazvijenijih zemalja na svijetu (sjeverna Europa, UK, Irska, Japan) imaju vrlo ćudljivu i ne baš gostoljubivu klimu te nisu baš najbolji izbor ako čovjek bira mjesto za život na temelju klime.

U slučaju sjevernoeuropskih zemalja mislim da su, uz kulturno nasljeđe, ključna upravo ta 2 – 3 mjeseca kada su pejzaž, zrak i doživljaj fenomenalni te kada ljudi mogu vidjeti kako je lijepo živjeti punim plućima. Upravo bi to mogao biti pokretač tih ljudi jer da punih 12 mjeseci žive u tami i sivilu – teško bi bilo naći inspiracije za izdizanje iznad toga i veća postignuća. Pa upravo zbog takve klime sjevernjaci su (kao uostalom i Englezi i Irci) poznati po brutalnom opijanjima alkoholom (uglavnom preko vikenda), kada im proradi „vikinška krv“ i kada se žestoka pića piju na litre. Ali ono što je zanimljivo, barem prema riječima našeg lokalnog vodiča na turi po Danskoj, sve se to odvija bez većih ekscesa i izljeva agresivnosti – dakle sve je to nekako „pod kontrolom“. U Norveškoj, Švedskoj i Finskoj kupovina alkohola dosta je ograničena i cijene su astronomske, ali to ne sprječava stanovnike da se jako opijaju, pa i da „skoče“ trajektom do Estonije ili Danske – gdje su cijene alkohola ipak nešto pristupačnije.

Ono što je dodatno interesantno jest da iako znaju puno popiti, Danci nikako i nikad ne voze automobile pod utjecajem alkohola. To je čin zbog kojeg bi vas prijatelji i suradnici vrlo negativno okarakterizirali te vjerojatno počeli ignorirati i izbacili iz svog društva. Dakle, po njihovoj kulturi u redu je napiti se, ali dovesti u pitanje svoj život ili živote drugih vozeći u takvu stanju, potpuno je neprihvatljivo. Također visina kazne koju policija može odrediti za vožnju u alkoholiziranom stanju vrlo efikasno odvraća ljude od same pomisli za sjedanje za volan nakon konzumacije alkohola.

Naš nam je vodič ispričao anegdotu o svom prijatelju Dancu koji je vozio kroz Sloveniju i Hrvatsku pa ga policajac zaustavio radi rutinske kontrole dokumenata i upitao ga je li konzumirao alkohol, na što je ovaj rekao da nije te mu je potom policajac rekao da može ići. Na to mu je Danac hladno uzvratio da ne može krenuti jer osjeća da je policajac pio alkohol i da je to potpuno neprimjereno. Ne znam točno kako je završila ta epizoda, ali znam da smo kod nas još jako daleko od usvajanja normi ponašanja koje štite društvo u cjelini, a koje sjevernjaci očito njeguju.

Kada nas usporedim sa sjevernjacima, rekao bih čak da problem čak nije toliko u Hrvatima kao pojedincima (koji se lako i uspješno uklope u norme razvijenih zemalja kada se tamo presele), već u načinu na koji mi pristupamo rješavanju društvenih problema – bez sustavnosti i dugoročnosti pristupa.

Primjerice, taksi koji sam uzeo u Kopenhagenu za desetak minuta vožnje platio sam 55 danskih kruna (tečaj danske krune gotovo je identičan tečaju hrvatske kune). Ista vožnja po Zagrebu koštala bi minimalno toliko, ako ne i više. Zapitajmo se sada koliko si Hrvati s nekoliko puta slabijom kupovnom moći mogu priuštiti vožnju taksijem kada nešto popiju (ili uopće kada trebaju prijevoz) te zar ne bi mnogi koji znaju da će piti alkohol pri izlasku u Zagrebu koristili taksi kada bi znali da će ih ta vožnja doći 30-ak kuna umjesto dvostrukog ili trostrukog iznosa? I zašto kod rasprave o tome hoće li minimum tolerancije pod utjecajem alkohola biti 0,0 ili 0,5 promila, nitko od poznatijih političara nije to pitanje povezao s cijenom vožnje taksija i na taj način rješenje tog pitanja stavio u kontekst sustavnog rješavanja problema koji vodi manjoj konzumaciji alkohola pri vožnji, sigurnijim cestama, intenzivnijem korištenju taksija te potencijalno i povećanom zapošljavanju taksista zbog veće potražnje za tom uslugom?

Ovo predstavlja samo mali primjer nedostatka sustavnog razmišljanja i rješavanja problema kod nas – što zbog jednostavno nedovoljne navike i neiskustva u tome, a što zbog možda sitnih interesa pojedinih interesnih skupina i pojedinaca koji guraju svoje osobne probitke i koristi protivno onima društva i sustava u cjelini. Problem nije dakako u tim pojedincima i interesnim skupinama jer se oni ponašaju samo prirodno i ljudski štiteći svoje interese, već u sustavu koji dopušta da u brojnim slučajevima pojedinačni interesi često prevladaju one društvene te u njegovoj nedovoljnoj snazi da se izdigne iznad svih pojedinih potreba te da se odluke donose uvijek sustavno, neovisno, kompetentno i uvijek u interesu razvoja cjelokupnog društva. Upravo na tom području leži najveća snaga sjevernih Europljana i, kao posljedica toga, sposobnost da organiziraju prosperitetno društvo sa snažnom socijalnom dimenzijom.

Manifestaciju sustavnog razmišljanja i pristupa rješavanju problema razvijenih i „zrelih“ nacija mogli smo, primjerice, vidjeti i na primjeru Njemačke na nedavno održanom svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi. Njemačka je reprezentacija na tom prvenstvu osvojila treće mjesto, bila je među najmlađim reprezentacijama i igrala možda i najljepši i najatraktivniji nogomet. Posebno me impresionirao podatak koji je iznio komentator: da je dobar dio te reprezentacije (uključujući i „zlatnu kopačku“ prvenstva i mog prezimenjaka – Thomasa Mullera) rezultat toga što je, nakon debakla njemačke reprezentacije na europskom prvenstvu 2000. godine (kad je Njemačka bila posljednja u kvalifikacijskoj skupini), njemački nogometni savez tada odlučio uložiti desetke mil. EUR u razvoj mladih igrača (u dobi 13 – 14 godina). Kao posljedicu toga imamo činjenicu da su se deset godina poslije baš ti dečki na ovom nogometnom prvenstvu promovirali među najbolje svjetske nogometaše. Zamislimo samo kad bismo u Hrvatskoj mogli očekivati takav sustavni pristup rješavanju problema?

Sjevernjake inače karakterizira i iznimna tjelesna aktivnost i posvećenost sportu. Kopenhagen je prepun trkača i biciklista, dok su pak Norvežani strastveni skijaški trkači i jasno je vidljivo u tim zemljama da je sport način života u tim zemljama te je duboko ukorijenjen u navike stanovništva. Njihov je aktivan pristup životu primjetan i u cijelom nizu drugih aspekata života – od toga da stalno rade na unapređenju izgleda svojih kuća jer uvijek žele dodati nešto novo i drukčije, do toga da su iznimno ekološki svjesni i već sada aktivno djeluju u smislu razvoja alternativnih izvora energije u svojim zemljama.

Niz je još primjera aktivnog pristupa prema životu sjevernjaka, ali osobno je na mene najveći dojam ostavio hendikepirani čovjek sa štakama, kojeg sam primijetio na glavnoj pješačkoj ulici u Oslu. Na našim se ulicama često znaju primijetiti prosjaci koji mole da im se nešto udijeli zbog toga što se nalaze u teškoj životnoj situaciji. Na glavnoj pješačkoj ulici u Oslu nema prosjaka – postoje samo ljudi koji demonstriraju određene vještine i na temelju toga prolaznici nagrađuju one koji su ih se najviše dojmili. Tako se tamo mogu vidjeti razni umjetnici – od uličnih svirača, ljudi-kipova obojenih u zlatnu ili srebrnu boju te čak i cirkusanti koji hodaju po užetu između dva drveta i od toga, naravno, rade predstavu i spektakl. Prolazeći tom ulicom, uočio sam vrlo niskog čovjeka sa štakama (i vidno skraćenih nogu), kako u nogometnom dresu žonglira loptom pomoću štaka i glave naizmjence – čineći to s iznimnom i nepojmljivom spretnošću Ii vještinom. U nevjerici sam promatrao kako je više od deset minuta žonglirao uz smiješak na usnama prebacujući loptu s jedne štake na drugu, pa na glavu i potom opet na štake nakon dužeg žongliranja glavom. Vještina koje se ne bi postidjeli ni najbolji brazilski nogometaši.

U tom sam trenutku kristalno jasno uvidio temelj razlike u mentalitetu između nas i sjevernih Europljana. Poruka ovog čovjeka bila je – gledajte kakvu sam vještinu naučio unatoč svojem hendikepu i nagradite me zbog toga što cijenite moj trud, upornost i vještinu, a ne zato što me sažalijevate te zato što sam jadan i nisam imao sreće u životu. Aktivan pristup životu umjesto pasivnog – ono što razlikuje uspješne pojedince i nacije od onih neuspješnih. Sjevernjaci zbog toga i mogu imati izdašne iznose za socijalnu pomoć jer ne postoji velik broj ljudi koji to žele zlouporabiti – ljudi žele živjeti aktivno, raditi i stvarati. Ali ipak ne robovati radu i imati radni dan koji traje 10 – 12 sati (što je čest slučaj u zemljama poput SAD-a).

Posebno je zanimljivo da većina Danaca napušta roditeljski dom već po završetku srednje škole, tj. s 18 godina. Neki se zapošljavaju, mnogi studiraju uz honorarne poslove, ali svakako u ranim godinama razvijaju svijest što znači uzdržavati se i biti odgovoran prema novcu (budući da ga sam stječeš). Možda i to doprinosi da se Danci prema novcu odnose vrlo racionalno – mi bismo na trenutke možda rekli i da su škrti jer, primjerice, nije baš običaj plaćati runde pića za društvo, već obično plaća svako za sebe (ali ako nekoga počastite, on će to svakako nastojati korektno uzvratiti).

Mnogi Danci dosta rano kupuju svoj stan. Razlog tome jest da su cijene nekretnina dosta prihvatljive za njihov standard (u Kopenhagenu primjerice usporedive sa Zagrebom), s krediti su prilično dostupni uz također pristupačne kamatne stope. S druge pak strane automobili su zbog visokih poreza i nameta znatno skuplji nego kod nas i ljudi će se puno prije odlučiti za kupovinu stana nego automobila. To je još jedan primjer koji pokazuje kako sustav pametno usmjerava ljude prema poželjnim načinima ponašanja. Posljedica je da stanovnici masovno rješavaju stambeno pitanje još u ranim godinama, da se bicikl i javni prijevoz koriste intenzivno i svakodnevno te da su kao posljedica toga i ekonomski i ekološki aspekti društva na dobitku. Oko 3000 kilometara biciklističkih staza po Danskoj i „more“ bicikala vidljivih na svakom koraku pri prolasku kroz Kopenhagen, zorno svjedoče o tome da su Danci odlučili masovno koristiti bicikle gdje i kad god su to u mogućnosti.

Školovanje je besplatno i dosta kvalitetno, što skupa s kvalitetnim i sveobuhvatnim sustavom zdravstvenog osiguranja te brojnim besplatnim prometnicama – jasno pokazuje kamo idu porezi koje plaćate i zašto su iznosi poreznih davanja u Danskoj i u ostalim sjevernim zemljama među najvišima u Europi.

Moja dobra prijateljica koja živi u Švicarskoj nedavno mi je ispričala „priču o trešnjama“ koja svjedoči da se i tamo sve promišlja sustavno. Ono što ju je već duži niz godina ljutilo i što nikako nije mogla shvatiti jest činjenica da za 1 kg trešanja u njezinu kantonu treba izdvojiti astronomsku svotu od preko 100 kn. Sve se to promijenilo onog dana kada je u razgovoru s nekim od mještana shvatila da je trešnje (i još neko drugo voće i povrće) koštaju toliko zbog toga da bi se poljoprivrednici koji žive od uzgoja trešanja mogli prehranjivati te da bi u protivnom oni predstavljali socijalnu kategoriju za koju bi trebalo izdvojiti dodatna davanja (poreze). Dakle, ljudi su subvencionirani višom cijenom i stoga ne postoji potreba da oni predstavljaju teret društvu – izvrstan primjer sustavnog razmišljanja lokalne samouprave. I nakon toga dana njoj više nije nikakav problem kupiti skupe trešnje kada ih zaželi – zna zbog čega ih plaća toliko i zašto je za cijeli sustav bolje da je tako. Upravo su zbog ovakvog pristupa rješavanju problema i raznoraznih situacija Švicarci i sjeverni Europljani na nivou razvoja i životnog standarda na kojemu jesu.

S druge pak strane kod nas se pitanjima poput: koji će iznos poreza biti za koju razinu plaće, kako riješiti problem skupog državnog aparata i javnog sektora (koji naša privreda objektivno ne može financirati) i kako zadržati najsposobnije pojedince i potaknuti ih da stvaraju vrijednost za društvo – pristupa na sve druge načine samo ne sustavno. Interesna grupacija koja može ostvariti jači pritisak u određenom trenutku (bilo da su to seljaci, sindikati ili poslodavci) – gura svoje interese bez obzira na to jesu li oni dugoročno održivi i u korist sustava.

Sustavnost razvijenih zemalja (poput sjevernoeuropskih) očituje se i u tome da su u njima zabava i izlasci izrazito skupi, a bazične životne namirnice široko pristupačne. Ako primjerice odete kupiti osnovne potrepštine u trgovinu, tada cijene koje ćete naći u supermarketima sjevernoeuropskih zemalja uglavnom neće biti drastično više od cijena u našima. S druge pak strane jelo ili piće u restoranu ili baru usporedivog ranga, u Oslu ćete primjerice platiti 4 – 5 puta više nego u Zagrebu. Na taj način oni s najmanjim plaćama mogu pristojno živjeti, ali bez izlazaka i zabave, a ako želite izlaziti i zabavljati se – morate se potruditi i zaraditi dovoljno novca da biste si to mogli priuštiti. I javni su prijevoz Skandinavci sustavno osmislili: mjesečnim pokazom kupujete kombinaciju različitih vrsta prijevoza (metro, autobus, riječni…) koje onda po volji kombinirate.

Sjevernjaci su općenito dosta liberalni i tolerantni te tu svatko ima pravo svoj život organizirati kako mu odgovara, ako pri tome ne remeti živote drugih. Čak i ako misle da vaše ponašanje i nije baš najprimjerenije, sve dok ne remetite svoju okolinu, teško da će vam sjevernjaci što prigovarati. Dakle, ljudska je sloboda prilično izražena i poštuje se. Primjerice, ako sam dobro shvatio, u Danskoj i Švedskoj svatko ima pravo kampirati i prenoćiti jednu noć gdje želi pa čak i na privatnom posjedu (uz prethodno javljanje vlasnicima). Time se želi poslati poruka otvorenosti društva, gostoljubivosti i mogućnosti da svaki građanin nakratko uživa u čarima prirode.

Vrlo interesantan i drastičan primjer liberalnosti, pragmatičnosti i poštivanja ljudskih sloboda jest tzv. Christiania – hipi-komuna nedaleko od centra Kopenhagena, koja tamo djeluje već dulji niz godina. Kopenhagen je kao lučki grad imao problem s drogom i narkomanima do prije nekoliko desetaka godina – kad je gradska uprava odlučila osnovati hipi-komunu pod nazivom Christiania. U njoj je svoj dom našlo nekoliko tisuća pripadnika rizične skupine – ovisnika o drogi ili onih koji se od nje pokušavaju izliječiti. Tamo su dobili priliku raditi i stvarati razne umjetničke predmete te se od toga prehranjivati i živjeti relativno normalnim životom, bez remećenja ostatka društva tj. ostalih građana Kopenhagena. O tome koliko se stanovnici Christianije smatraju posebnima, zorno svjedoči i natpis pri izlasku iz komune: „Dobro došli u Europsku uniju“. Prije nekoliko je godina postojao plan zatvoriti Christianiju i na to mjesto izgraditi veliki poslovni kompleks – koji bi zbog atraktivne lokacije svakako imao značajnu tržišnu vrijednosti. Nakon te najave, u gradu se problem droge i naselja intenzivirao pa je zabilježeno nekoliko primjera nasilja te čak i ubojstava. Nedugo potom gradske su vlasti odlučile ipak ostaviti Christianiju i ne riskirati da se droga i nasilje prošire po ulicama Kopenhagena. Christiania tako predstavlja primjer pragmatičnosti sjevernjaka, ali i sklonosti eksperimentiranju te priznavanju pogrešaka koje se u tom procesu eksperimentiranja znaju dogoditi. Naš je vodič u Kopenhagenu opisao Dance (i sjevernjake općenito) kao vrlo jednostavne u poslu, nesklone kompliciranju, spremne na eksperimentiranje i pokušavanje nečeg novog, a ako pritom eksperimentiranju i pogriješe – odmah to korigiraju i kreću dalje u potrazi za ispravnim rješenjima.

Sklonost eksperimentiranju i novim formama s jedne strane, ali opet i sustavnost i uklapanje u cjelinu s druge strane, mogu se dobro vidjeti na primjeru na kojem sjeverni Europljani pristupaju urbanizmu. Kuće su im vrlo zanimljive, koriste vrlo lijepe i uočljive pastelne boje (crvena, žuta, plava, zelena…), te postoje mnoge kuće s fasadom od crvene cigle – što mi osobno izgleda izuzetno lijepo i interesantno, pogotovo za zgrade uz rijeku, koje tako posebno dolaze do izražaja. Bez obzira na bogatstvo boja i oblika kuća, sve je to nekako urbanistički uklopljeno da izvrsno funkcionira kao cjelina, dajući gradovima (i selima) poseban šarm. Za vrijeme većine godine kada je vrijeme loše, tamno i tmurno, to bogatstvo boja ipak ulijeva život i vedrinu u prostor u kojemu ljudi žive i rade, a kada sunce zasja – tada se taj spektar pokaže u svojoj punoj raskoši te čovjek jednostavno uživa prolazeći i promatrajući sve te zgrade različitih boja i oblika, koje opet zajedno formiraju zaokruženu i interesantnu cjelinu.

Skandinavce, kako sam već i spomenuo, karakterizira i praktičnost, pa je tako česta pojava da napuštene tvornice ili skladišta pretvaraju u muzeje ili druge funkcionalne prostore – kao što sam to na više primjera imao prilike vidjeti u Danskoj. Takve adaptirane zgrade posebno su zanimljive jer imaju duh starinskoga uz štih modernoga. Sjetimo se samo koliko takvih napuštenih zgrada imamo po Hrvatskoj, a koje su potpuno izvan funkcije i propadaju… Posebno su lijepe i vikendice Norvežana na Oslofjordu, na koje su oni posebno ponosni i koje se tako lijepo uklapaju u zelenilo i prirodu fjordova. Norveška je inače zemlja s brojem stanovnika sličnim Hrvatskoj (oko 4,3 mil.), a pri tome stanovnici imaju preko 1 mil. plovila – dakle gotovo jedan brod/čamac po obitelji! Ljeti stoga mnogi Norvežani svojim plovilima dolaze do vikendica i uživaju u prirodi. Kuće su doslovce „razbacane“ po fjordu i za razliku od Hrvatske u kojoj je potpuno jasno gdje je naseljeno mjesto, a gdje nema zgrada – ovdje su nekako i priroda i zgrade sjedinjeni u harmoničnu i zanimljivu cjelinu. Možda je to nešto iz čega bismo mogli učiti kod donošenja urbanističkog plana za naše otoke – ne biti toliko restriktivan što se tiče gradnje općenito, ali propisati jasne okvire zgrada koje se mogu graditi da bismo još unaprijedili pejzaž otoka u interakciji s okolnom prirodom. Da se na taj način primjerice pristupilo projektu izgradnje komercijalnog centra i garaža u Varšavskoj ulici, vjerojatno ne bismo danas imali toliko problema i kontraverzi oko tog pitanja. Opet primjer naše nesustavnosti kod pristupa rješavanju problema – za razliku od sjevernih Europljana.

Norvežani se iznimno ponose svojom zgradom opere koja je izgrađena 2007. godine (odluka o gradnji donesena je 1999., a graditi se počelo 2003. godine) i koja zaista jest posebna i drugačija od svih drugih građevina koje sam dosad vidio. Izgledom podsjeća na glečer koji strši iz mora, može se hodati gotovo po svim njezinim dijelovima te predstavlja interesantan spoj materijala (kamen, staklo i drvo iznutra) i oblika (kontrast šiljastih oblika izvana i u predvorju te zaobljenih oblika interijera koji okružuje ulazak u samu dvoranu. Pored zgrade opere (smještene nedaleko od središta grada) nalazi se dosta velik prostor s velikim brojem kontejnera za tankersku plovidbu. Vodič na turi po Oslu objasnio nam je da je u planu do 2013. taj prostor urbanizirati te preseliti odlagalište za kontejnere više izvan grada. Na tom će mjestu dakle za nekoliko godina niknuti vrhunski restorani, barovi i urbane vile te će time zgrada opere u takvu okružju još više doći do izražaja. Još jedan pristup skandinavske sustavnosti u rješavanju pitanja urbanizma te djelovanja u skladu s društvenim interesom. Nadam se da ćemo i u Zagrebu uskoro imati sveobuhvatan urbanistički plan napravljen na temelju sustavnog promišljanja i interesa daljnjeg razvoja grada te da će u njemu biti potpuno jasno koji su prioriteti i velike inicijative/projekti koje treba poduzeti da bi se gradu dala nova dimenzija i da bi došao u društvo najljepših i najšarmantnijih europskih metropola. Ako uspješni Skandinavci djeluju na takav način, nema razloga da i mi tako ne činimo.

Skandinavci su inače svjetski poznati po svom minimalističkom, ali vrlo dojmljivom dizajnu. On se može jasno vidjeti u njihovu pristupu urbanizmu, ali i u njihovim svjetski poznatim i priznatim brendovima i proizvodima – koji svoj uspjeh mogu u dobroj mjeri zahvaliti upravo ostvarivanju konkurentske prednosti putem interesantnog, ali i funkcionalnog dizajna. Kompanije poput Ikee i Nokie zaista su primjer tvrtki koje su ostvarile globalni proboj svojim jedinstvenim dizajnom i efikasnim operacijama te postale svjetski standard za industrije sklopivog namještaja i mobilnih aparata. Inače, impozantan je broj skandinavskih multinacionalki, pogotovo imajući u vidu da je riječ o relativno malim zemljama s oko 5 mil. stanovnika – osim Švedske u kojoj živi gotovo 10 mil. ljudi. Osim spomenute Ikee i Nokie, istaknimo još neke kompanije koje su ostvarile globalni uspjeh kao što su Ericsson, Volvo, Electrolux, H&M, Lego Tele2, Carlsberg i Maersk. Ta sposobnost razvoja globalnih brendova koja je vrlo rijetka u manjim zemljama, pokazuje da je skandinavski pristup poslu, radu i razvoju proizvoda i usluga globalno uspješan i prihvaćen u cijelome svijetu. Taj bi se uspjeh mogao protumačiti kombinacijom njihova jedinstvenog dizajna, nadprosječne inovativnosti i aktivnog pristupa životu i radu te jednostavnošću, pragmatičnošću i sustavnošću kojom pristupaju rješavanju problema i zadataka.

Možete li s druge strane zamisliti jednu ili dvije globalne kompanije koje su ponikle iz Hrvatske i imaju ovdje sjedište, a ostvarile su globalnu raširenost, prepoznatljivost i uspješnost svojih proizvoda i usluga? Vrlo teško uz trenutačni način na koji pristupamo poslu, gdje dominantni fokus hrvatskih kompanija nije toliko na stvaranju superiornih proizvoda, usluga ili efikasnih modela poslovanja koji se mogu jednostavno prebaciti i uspješno funkcionirati na bilo kojemu drugom tržištu, već je to često lokalna (ili u najboljem slučaju ograničena regionalna) dominacija temeljena na snažnim osobnim kontaktima i pozicijama koje kompanija ostvari na tržištima na kojima posluje – koristeći potom tu poziciju i šireći svoje poslovanje na dodatna područja kompatibilna s bazičnom poslovnom aktivnosti. Uostalom, slična je situacija i s ostalim zemljama koje su prošle tranziciju iz socijalizma u kapitalizam – ne mogu se sjetiti niti jednog globalno poznatog i uspješnog brenda koji je ponikao s takvih tržišta. Hoće li hrvatski poduzetnici i menadžeri uspjeti promijeniti svoj mentalni sklop i više razmišljati o globalnim prilikama i načinima kako ih iskoristiti – ostaje nam vidjeti u godinama koje slijede.

Obilazeći kulturne znamenitosti u Kopenhagenu, uočio sam njihovu dosta modernu zgradu opere koja se također (vjerojatno ne baš toliko koliko ona u Oslu) može smatrati remek-djelom suvremenog dizajna. Vodič nam je rekao da je ta zgrada izgrađena na temelju donacija obitelji koja je vlasnik globalno poznate pivare Carlsberg. Također smo potom dobili informaciju da je značajan broj muzeja i važnijih znamenitosti u Kopenhagenu isto tako izgrađen zahvaljujući donacijama bogatih danskih obitelji. Zamislio sam se i bezuspješno pokušavao sjetiti koji su to velike znamenitosti izgradili hrvatski bogataši.

S druge sam pak strane primijetio da u Dansku nisu baš previše prodrli globalni svjetski brendovi koji su potisnuli i uništili one domaće. Da se razumijemo, u trgovinama su dostupni svi čuveni svjetski brendovi, ali je isto tako vidljivo da se nije dogodio proces kao kod nas da su prodane sve banke i telekomunikacijske tvrtke te da snažne pozicije na tržištu imaju strani trgovački lanci (oni sa sjedištem izvan Hrvatske). Primjerice, najjače banke i telekomunikacijske kuće u domicilnom su vlasništvu, strani lanci supermarketa ne igraju značajniju ulogu na danskom tržištu, a i općenito Danci su dosta nacionalno orijentirani i svjesni. Čak bismo mogli reći da Skandinavci prakticiraju određenu vrstu protekcionizma prema domaćem kapitalu u odnosu na onaj strani.

Kad malo bolje razmislimo, možemo uočiti da je savršeno logično da se primjerice Danci ponašaju dosta „nacionalno svjesno“ tj. da preferiraju kupnju domaćih proizvoda I to bez kampanja „kupujmo dansko“ i sličnih gluposti. Također možemo vidjeti da je to posljedica pravilno postavljenog sustava, a ne slučajnosti. Ljudi jednostavno shvaćaju da je to racionalno i njima „isplativo“ ponašanje. Toga se mogu sjetiti svaki put kada prođu pored zgrade danske opere ili jednog od brojnih muzeja i znamenitosti, koje su izgradili danski bogataši. Kako onda i ne bi radije kupovali proizvode i usluge koje će pomoći domaćim tvrtkama i njihovim vlasnicima, kad znaju da će oni to „vratiti u društvo“ raznim oblicima donacija od kojih cijelo društvo profitira?

Ali mogu li se bogataši ponašati kao mecene ako ih država adekvatno ne prati i ne štiti njihov kapital (u pozitivnom smislu poticaja)? Odgovor je, naravno: NE. U razgovoru s brojnim hrvatskim uspješnim poduzetnicima dobio sam slične komentare koji kažu da ako i pokušaju iskoračiti na nova tržišta, da nema nikakve vrste sustavne potpore od strane države, iako to predstavlja ključni državni interes. Također postoji niz primjera da se strani kapital kod nas čak pretpostavlja domaćem, što je apsurd (bez obzira na nužnost poticaja stranih ulaganja).

S druge strane, može li i treba li država štititi domaći kapital i poduzetnike ako se oni ne ponašaju društveno odgovorno? Odgovor je, naravno: NE. U Hrvatskoj imamo toliko primjera tvrtki koje čak ne plaćaju svoje dobavljače i zaposlenike na vrijeme (a nekad na koncu ni uopće), a kamoli da još prakticiraju više oblike društveno odgovornog ponašanja poput donacija ugroženim skupinama Ili subvencioniranja društveno-kulturnih sadržaja. Fokus je uglavnom kratkoročan, usmjeren na vlastiti što brži rast na uštrb svih drugih i na što bolje „plivanje“ u sustavu koji nagrađuje spretne i snalažljive (što nekad može imati i razne konotacije). Bitno je još spomenuti i da skandinavski bogataši daleko pažljivije od naših troše svoj novac i da se ne razmeću njime na razne neukusne i neprimjerene načine. Jednostavnost kao obilježje tih nacija i tu dolazi do izražaja.

Hoće li, kao posljedicu navedene prirode interakcije između države i domaćeg kapitala, hrvatski radnici kupovati hrvatske proizvode zbog toga što smatraju da će im to u konačnici koristiti te hoće li biti tolerantni prema stečenom bogatstvu hrvatskih tajkuna ako imaju dojam da se oni ne ponašaju odgovorno prema društvu i zajednici? Odgovor je, naravno, opet: NE.

I što imamo kao posljedicu svega toga – oprečno različitu situaciju nego u skandinavskim zemljama. Apsolutnu nesustavnost u pristupu stvaranju prosperitetnog društva i činjenicu da je svima teže – i državi, i poduzetnicima, i radnicima. Svatko „igra“ za sebe i fokus je isključivo kratkoročan. Političare zanima samo pobjeda na sljedećim izborima, poslodavce zanima kratkoročna maksimalizacija profita jer posluju u nestabilnom sustavu s limitiranom potporom za razvojne djelatnosti, a radnici putem sindikata pokušavaju zamrznuti status quo u smislu radnih mjesta i plaća (iako je to u trenutačnoj konstelaciji dugoročno neodrživo stanje). Sve su to logični oblici ponašanja svake od interesnih skupina, a proizlaze iz nesustavnosti pristupu organizacije cijelog sustava.

Pitanje koje si logično možemo postaviti na temelju toga jest jesmo li osuđeni na takvu sudbinu bez puno perspektive ili se doista nešto da promijeniti?

Jedna od mojih omiljenih priča jest priča o škorpionu i žabi. Na obali je izbio požar i škorpion je došao do obale rijeke gonjen požarom i zamolio žabu da ga prebaci na drugu obalu. Žaba je na to uzvratila da se boji prebaciti ga na drugu obalu jer bi je mogao ubosti i tako i ubiti. Na to je škorpion uzvratio da to nipošto neće učiniti jer bi time ubio i sebe – budući da bi se onda oboje utopili u rijeci. Žaba potom pristane i počne plivati preko rijeke sa škorpionom na leđima. Tako su njih dvoje prešli već više od pola rijeke i nadomak druge obale škorpion ipak ubode žabu. Na to žaba zavapi: „Pa zašto si to učinio, sada ćemo se oboje utopiti i umrijeti?!“ Škorpion na to samo slegne ramenima i kaže: „Ne mogu si pomoći – to mi je u prirodi.“

Savršeno je razumljivo da ima pojedinaca koji iskazuju „škorpionsko“ ponašanje – i osobno ih znam nekoliko i to na različitim aspektima života. Ali je potpuno nerazumljivo, neprihvatljivo i frustrirajuće ako se na takav način ponaša cijela nacija/država. Živimo u 21. stoljeću kada je sustavan pristup organizaciji sustava neminovan ako želimo opstati, a kamoli razvijati se i prosperirati. Kikaški mentalitet i snalažljivost možda su bili dostatni za neka prošla vremena, ali oni više jednostavno ne mogu odgovoriti na izazove koje nosi suvremena ekonomija i društvo. Za njih je nužan sustavan pristup i suradnja na svim razinama, ali prije svega zrelost ljudi da prepoznaju što je opći interes društva i da kolektivno iznađu načine kako ići prema njemu.

Kapitalizam je kao sustav u zadnje vrijeme (s pravom) na meti brojnih kritičara, pogotovo nakon ekonomske krize koja je nedavno izazvana neodgovornim ponašanjem financijske industrije i neadekvatnom regulacijom financijskog sustava. Također, kapitalizam kakav je prisutan primjerice u SAD-u, snažno usmjeren k razvoju i konkurentnosti, ali s druge strane surov, nemilosrdan i na trenutke nedovoljno human – nije vjerojatno nešto čemu bi većina Hrvata težila.

Skandinavske zemlje predstavljaju često spominjan primjer balansa između uspješnog kapitalističkog sustava i velike socijalne osjetljivosti – nešto što bi vjerojatno većina ljudi ocijenila kao idealno društven uređenje. Ono što sam pokušao napisati u ovom tekstu jest moja percepcija zašto mislim da su te zemlje uspješne u izgradnji takvog sustava i koje su to vrijednosti koje njeguju, a koje predstavljaju neke od ključnih elemenata njihove uspješnosti. Cijela je poenta u tome da je uspjeh duboko ukorijenjen u zrelosti svih segmenata društva da sustavno promišljaju svoj život i razvoj na dugi rok i u kontekstu dobrobiti cijelog sustava te da je za takav pristup kod nas potrebna korjenita promjena u našim glavama.

Hoćemo li nastaviti sa „škorpionskim“ ponašanjem kao cijela nacija ili ćemo ipak iznaći načina da počnemo sustavnije sagledavati svijet oko sebe, uz razumijevanje da se ne možemo samoživo ponašati iz odgovornosti prema sebi i svojim nasljednicima – ostaje nam vidjeti. Ta transformacija nije jednostavna (te zahtijeva i određene žrtve u kraćem i srednjem roku), ali je nužna ako želimo izgraditi dugoročno održiv i prosperitetan sustav te pronaći svoj put k blagostanju društva. Pri tome u skandinavskim državama imamo jasan uzor koji možemo slijediti.

Josip Muller
18. 7. 2010.