Prije nekoliko mjeseci posjetio sam Mijanmar (Burmu) i imao prilike upoznati tu vrlo interesantnu i dosad prilično izoliranu zemlju. Pri tome sam se detaljnije upoznao i s pričom o Aung San Suu Kyi i ostao posve fasciniran time koliko je predanosti, upornosti i žrtve ona bila spremna pružiti i podnijeti za svoju zemlju i narod u njoj.

Nedavni izbor novoga pape, pri čemu je potpuno nenadano argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio izabran za poglavara Katoličke crkve, uzeo ime papa Franjo te potom iznenadio i oduševio cijeli svijet svojom skromnošću, jednostavnošću i posvećenosti pravoj svrsi svoga poziva, drugi je događaj koji me nadahnuo da napišem ovaj tekst.

Naposljetku, kao treći izvor inspiracije poslužila mi je nedavno pročitana knjiga možda i najutjecajnijeg poslovnog autora današnjice Jima Collinsa pod nazivom Veličina kao izbor, u kojoj piše koliko su veličina i uspjeh stvar izbora, a koliko sreće i okolnosti. Upravo primjeri Aung San Suu Kyi i pape Franje potvrđuju njegova razmišljanja i teze, a u ovome ću tekstu pokušati objasniti zašto tako mislim te zašto te primjere nalazim toliko fascinantnim, pogotovo u današnje doba.

Za Aung San Suu Kyi prvi sam put čuo prije nekoliko godina putem medija, ali iskreno govoreći nisam pretjerano obraćao pažnju na tu priču, vjerojatno zato što mi je Burma djelovala toliko daleko da se jednostavno nisam zainteresirao za nju. Čak ni kada su U2 prije nekoliko godina na svom koncertu u Zagrebu aktivno promovirali nju i njezinu borbu te joj tako pružali potporu upoznajući širu javnost s činjenicom da se već dugi niz godina nalazi u kućnom pritvoru. Vjerojatno su mnogi ljudi diljem svijeta tako doživljavali i naš rat u Hrvatskoj prije dvadesetak godina – kao dalek i nerelevantan za njih.

Tek posjetom Burmi i upoznavanjem te fascinantne zemlje mogao sam u potpunosti doživjeti i priču o Aung San Suu Kyi te u punom smislu shvatiti koliko je ta priča posebna i predstavlja svjedočanstvo jedne ljudske veličine.

Kada sam se prije nekoliko mjeseci odlučio zaputiti u Burmu, iskreno govoreći, nisam znao što tamo mogu očekivati te koliko je uopće sigurno tamo ići. Nešto prije moga polaska, mediji su izvještavali o oružanim etničkim sukobima na sjeveru te zemlje, a dva dana prije polijetanja čuo sam da se tamo srušio avion pri slijetanju. Ipak sam otišao. I svakako nisam požalio.

Burma je prilično velika zemlja, pogotovo ako je usporedimo s Hrvatskom. U njoj živi oko 56 mil. ljudi, najveći glavni je grad Yangon (prije se zvao Rangoon), a 6 mil. stanovnika, drugi grad po veličini Mandalay s 2 mil. stanovnika, glavni grad je od 2005. godine Naypyidaw s oko 1 mil. stanovnika (treći po veličini). Burma je čuvena u svijetu po nekoliko stvari. Prije svega tu je pagoda Shwedagon koja se smatra jednim od svjetskih čuda – stara je čak 2600 godina, najstarija na svijetu i 97 metara visoka. Izgrađena je tijekom Budina života, originalno je bila visoka 20 m, ali je nekoliko puta dograđivana i danas predstavlja izuzetan prizor, osobito pri svanuću i sumraku – jer je noću osvijetljena. Nadalje, u Burmi se nalazi drevni grad po imenu Bagan (negdašnji Pagan) s preko 4000 pagoda na jednome mjestu, u kojem je na vrhuncu civilizacije prema procjenama živjelo oko 80 000 ljudi i koji pomalo podsjeća na fenomenalni Angkor u Kambodži, iako je možda ponešto manje mističan. Pagoda inače predstavlja generalni naziv za budističko svetište te može biti hram (koji ima unutarnje prostorije i svetište) ili stupa (čvrsta struktura koja se sastoji samo od vanjskih površina). Sve najvažnije pagode u Baganu osvijetljene su nekoliko sati nakon što padne mrak te tada djeluju vrlo impozantno – osobito najpoznatije: pagoda (stupa) Shwezigon i hram Ananda. Većina vas vjerojatno je čula za pjesmu Put za Mandalay. Riječ je o poznatoj pjesmi britanskog pjesnika koja pjeva o nostalgiji britanskog vojnika za egzotikom Burme. Uglazbio ju je nedavno i Robbie Williams te je potom postala svjetski glazbeni hit. Burmu je svojevremeno promovirao i George Orwell napisavši roman Burmanski dani – koji predstavlja priču o razlikama između burmanske naivnosti i britanske proračunatosti.

Došavši tamo, jedna od enigmi koju sam zaista htio riješiti jest pitanje zašto je zapravo Burma promijenila ime u Mjanmar (1988. godine) kad je ime Burma bilo svjetski poznato – zašto se to zapravo dogodilo? Pitao sam puno ljudi, nitko mi nije znao reći. Je li to zato što ime Burma podsjeća na Britance? Ali opet, Burmansko Kraljevstvo tako se zvalo i 1828. – 1878., tj. prije dolaska Britanaca, dakle to ne može biti glavni razlog. Jesu li razlog možda zbog multietnički problemi? Istina, Burmanci čine oko 70 % stanovništva Mjanmara i ima etničkih sukoba, ali naziv države zasigurno to neće promijeniti. Vodič mi je zadnji dan na putu prema zračnoj luci (vjerojatno kada se uvjerio da zaista odlazim i da to neću prenijeti nikome dalje, čega se ranije bojao) ispričao priču koja djeluje toliko smiješno i trivijalno da bi mogla biti istinita (kako to obično biva u životu). Naime, njegov je brat među skupinom najutjecajnijih i najcjenjenijih astrologa u zemlji i zna koliko supruge vojne vrhuške snažno vjeruju u astrologiju, pa naravno i njihovi muževi u to zdušno vjeruju (kako i to obično biva u životu J). Kad su upitali astrologe kako da dugo zadrže vlast, savjetovali su im da promijene ime zemlje, što su oni na koncu i učinili!!! Nevjerojatno, ali zvuči moguće! A nisam čuo ni jedno drugo objašnjenje koje bi zvučalo logičnije. Vodič mi je još pokazao da su čak i novčanice Mjanmara takve da primjerice lav na njima simbolizira vojnu vrhušku, a postolje Aung San Suu Kyi izgleda kao da lav (vojni vrh) gazi nju. To također ilustrira koliko je praznovjerje prisutno i rašireno u Burmi, čak i u vladajućim krugovima. Suu Kyi uglavnom koristi termin Burma, pa ću tako i ja uglavnom koristiti to ime u ovom tekstu.

Osim praznovjerjem, Burmanci su poprilično opsjednuti zlatom pa se tako na svim pagodama i unutar svih hramova može naći obilje zlatne boje. Također se može pronaći nevjerojatan broj statua Buda na svim svetištima i hramovima pa tako neki Burmu nazivaju zemljom Buda ili zemljom zlatnih Buda. Zemlja se upravo počela otvarati, pogotovo nakon posjeta američkog predsjednika Obame prošle godine. Rezultat je višestruko više turista (pogotovo iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva) te snažniji ulazak i investicije multinacionalnih kompanija (koji su vidljivi i po detaljima poput reklamnih spotova Nivee i Clean&Cleara koji su se vrtjeli na aerodromu te činjenice da je Nivea bila jedan od glavnih sponzora gradskog novogodišnjeg partija u Yangonu).

Burma je stekla neovisnost 1947. godine, tj. netom nakon Drugog svjetskog rata i upravo je ta priča o ishođenju neovisnosti tijesno povezana sa Suu Kyi ili, još preciznije, s njezinim ocem Aung Sanom, kojeg mnogi Burmanci nazivaju i ocem domovine te koji je dao svoj život za samostalnost te zemlje.

Aung San rođen je 1915. godine kao najmlađi od šestero djece u skromnoj, ali uglednoj i cijenjenoj obitelji, u Natmauku – manjem gradu središnje Burme. Kao student aktivno se politički angažirao pa je tako već s 20 godina postao jedan od zapaženih studentskih vođa, a 1938. godine postao je predsjednik Sveburmanske studentske unije aktivno se zalažući za nezavisnost Burme od Velike Britanije. Diplomiravši pravo te iste godine napušta sveučilište i pridružuje se političkoj stranci koja je snažno proklamirala nacionalne interese i neovisnost Burme.

Nakon dvije godine aktivnog i zapaženog djelovanja u vrhu te stranke, 1940. godine inicirao je kontakt prema Japancima (imajući u vidu da su Japan i Engleska bili na suprotnim stranama u Dugom svjetskom ratu) želeći pronaći saveznika koji mu može pomoći u ostvarenju životnog cilja – neovisne Burme. Nakon što su Japanci ponudili pomoć u oslobađanju Burme te pri tome dogovorili da neće stajati na putu proglašenju neovisnosti Burme nakon toga, Aung San vratio se u Burmu 1941. godine i potom sa sobom poveo u Japan tridesetak istomišljenika koji su od Japanaca dobili trening iz vojnih vještina.

Tako je formirana tzv. Armija za neovisnost Burme, koja je skupa s Japancima zauzela prijestolnicu Rangoon do ožujka 1942. godine. Odmah po zauzimanju Burme postalo je jasno da se Japanci neće držati dogovora o davanju neovisnosti Burmancima te da je riječ samo o novoj okupaciji, ovoga puta japanskoj. Premda su Aung San i nekoliko njegovih kolega dobili visoke funkcije unutar novoosnovanih političkih i vojnih tijela Burme, prava je vlast ipak bila koncentrirana u rukama japanske vojske.

Tijekom sljedećih triju godina inicirani su ponovo kontakti s predstavnicima Velike Britanije te je 1944. godine osnovana Antifašistička organizacija Burme (AFO) – sve, naravno, uz snažnu inicijativu i uključenost Aung Sana. Koncem 1942. godine Aung San vjenčao se s Daw Kon Kyi koju je upoznao za vrijeme boravka u rangoonskoj bolnici tijekom te godine, gdje je ona radila kao viša medicinska sestra. Suu Kyi njihovo je dijete (zajedno s još dva njezina brata) i rođena je 1945. godine.

Burmanski ustanak protiv Japanaca počeo je u ožujku 1945. godine te su u lipnju te iste godine predstavnici burmanske armije (pod vodstvom Aung Sana) i predstavnici savezničkih snaga slomili otpor japanskih vojnih snaga u Burmi. Naredne dvije godine Aung San posvetio je pregovorima s Britancima ne bi li ishodio potpunu neovisnost Burme. Burma je postala neovisna 4. 1. 1948. godine, ali to Aung San nažalost nije doživio jer je ubijen 19. 7. 1947. godine, zajedno s još šest članova užeg kabineta. Ubojstvo je naručio njegov politički oponent – bivši premijer Burme u predratno vrijeme, koji je želio na taj način prisvojiti vlast (no budući da je naknadno uhvaćen i smaknut, u tome nije uspio). Tako je život Aung Sana okončan s 32 godine, a u tako kratkom, ali burnom životu postigao je status nacionalnog heroja i oca burmanske nacije.

Aung San Suu Kyi, dakle, kći je Aung Sana, nacionalnog heroja Burme, rođena 19. 6. 1945. godine – dvije godine prije ubojstva oca. Ime joj je izvedenica od imena njezina oca (Aung San), majke (Kyi) i bake (Suu). Suu Kyi prvih je petnaest godina živjela i školovala se u Burmi, a potom je svoje školovanje nastavila u Indiji i u Velikoj Britaniji gdje je 1967. godine diplomirala na St. Hugh Collegeu na Oxfordu, na kojem je studirala politiku, filozofiju i ekonomiju. Do 1988. godine Suu Kyi nije se ni na koji način bavila burmanskom politikom te je uglavnom živjela izvan Burme – s manje ili više učestalim posjetima svojoj domovini.

Bez obzira na to, negdje duboko u sebi uvijek je znala da će se jednog dana politički aktivirati i tome najbolje svjedoči činjenica da je prije vjenčanja s Michaelom Arisom (britanskim znanstvenikom specijaliziranim za tibetanske i himalajske studije), svom budućem suprugu tijekom osam mjeseci napisala 187 pisama iz New Yorka u Butan (gdje je Aris tada bio stacioniran) u kojima je izražavala brigu da bi njezina obitelj i ljudi iz Burme mogli krivo protumačiti njihovo vjenčanje kao manjak predanosti njima. U pismima je također stalno podsjećala da bi jednom mogao doći dan da se ona vrati u Burmu bude li je narod Burme trebao i da bi u tom slučaju željela da može računati na njegovo razumijevanje i potporu. Šesnaest godina nakon toga, to je vrijeme došlo i to potpuno nenadano i neplanski – kako to obično biva u životu.

Suu Kyi 1988. godine vratila se u Burmu njegovati teško bolesnu majku. Upravo su te godine započele demonstracije protiv totalitarnog vojnog režima u Burmi, a sredinom 1988. godine održala je i čuveni govor ispred pagode Shwedagon u Rangoonu koji je zacementirao njezin status budućeg nacionalnog političkog lidera. Nakon smrti majke krajem 1988. godine, Suu Kyi ostala je u Burmi s obzirom na to da je vladajuća vojna hunta intenzivirala represivne mjere protiv svih koji su zagovarali bilo kakav oblik demokracije te s obzirom na to da je sve veći broj ljudi apelirao na njezin aktivni angažman na političkom planu i u borbi za demokraciju i slobodu ljudi u Burmi.

Bojeći se njezina rastućeg utjecaja i podrške širokog sloja ljudi, vojna ju je hunta sredinom 1989. godine stavila u kućni pritvor. Taj je kućni pritvor s kraćim prekidima potrajao više od 20 godina! Premda je 1990. godine vojni režim dopustio izbore, uvjeren u pobjedu, Nacionalna liga za demokraciju – politička stranka koju je podržavala Suu Kyi (kojoj čak nije dopušteno da formalno bude na listi), osvojila je preko 80 % glasova. Bez obzira na to, vojna hunta nikad nije dopustila preuzimanje vlasti i priznavanje rezultata izbora te je stanje vojne diktature potrajalo sve do danas. Vojni režim više je puta nudio Suu Kyi da otputuje svome suprugu i sinovima u Veliku Britaniju, ali je ona to stalno odbijala znajući da se, ako to napravi, više nikad neće moći vratiti u Burmu jer joj vojna hunta to zasigurno više ne bi dopustila.

Upravo u tome leži njezina veličina i snaga. Budući da je imala muža Britanca i vrlo uglednu profesionalnu i akademsku karijeru, Suu Kyi mogla je u svakom trenutku napustiti Burmu te se vratiti svojoj obitelji, karijeri i životu u sređenoj i razvijenoj zemlji poput Velike Britanije. Umjesto toga, ona je izabrala žrtvu i preko dvadeset godina kućnog pritvora u Burmi kako time ne bi izdala svoju borbu za demokraciju i bolji život ljudi u Burmi. Uistinu fascinantan primjer kakav se rijetko može pronaći! Njezina veličina i borba priznata je 1991. godine kada je dobila Nobelovu nagradu za mir, za svoju nenasilnu borbu u prilog demokraciji i ljudskim pravima. Nagradu su u njezino ime primili njezini sinovi, a novčanu nagradu u iznosu od 1,3 milijuna dolara namijenila je razvoju zdravstva i obrazovanja stanovnika Mjanmara.

Tužna je činjenica da nije bila u mogućnosti vidjeti svog supruga zadnje četiri godine njegova života – Michael Aris zadnji je put posjetio Suu Kyi u Burmi 1995. godine, a od raka je preminuo 1999. godine (godinu dana nakon što mu je bolest dijagnosticirana i bez dopuštenje burmanskog režima da po zadnji put posjeti i vidi Suu Kyi). Imajući u vidu to da je Suu Kyi imala mogućnost izbora relativno lagodnog i bezbrižnog života u Velikoj Britaniji, SAD-u ili bilo kojoj razvijenoj zemlji (s obzirom na svoje obrazovanje, profesionalno iskustvo i britansko državljanstvo), činjenica da je izabrala osobnu žrtvu i praktički fanatičnu predanost borbi za demokraciju u Burmi, još je snažnija. Stoga bi njezinu životnu priču i borbu okarakterizirao čak fascinantnijom od primjerice Mendeline. Iz kućnog je pritvora Suu Kyi konačno puštena 13. 11. 2010., a idućeg je dana objavila da će surađivati s mjanmarskom vojnom huntom u svrhu ukidanja sankcija njezinoj zemlji. Na izborima 2012. godine je ušla i u burmanski parlament. Mnogi Burmanci govore i očekuju da bi na izborima 2015. godine Suu Kyi trebala konačno postati i predsjednicom te putem demokratskih izbora konačno preuzeti vlast u Burmi od vojne hunte.

Čovjek se može zapitati je li tolika fanatična predanost i upornost Suu Kyi možda rezultat njezine velike želje za slavom i besmrtnošću te je li to svojevrsna sebičnost prema njezinoj obitelji ili je to pak nevjerojatna žrtva za opće dobro. Na svakome je da sam procijeni i zauzme stajalište, ali bez takvih ljudi svijet bi zasigurno bio gori nego što to danas jest. Suu Kyi definitivno je postala ikona i u kontaktu s Burmancima nemoguće je ne primijetiti izrazito divljenje i poštovanje koje gaje prema njoj. Planetarno poznata irska rock-grupa U2 posvetila joj je pjesmu Walk On, a na popisu „50 heroja današnjice“ britanskog časopisa New Statement Suu Kyi zauzela je prvo mjesto.

Drugi primjer koji želim spomenuti i koji ima određene dodirne točke s pričom Suu Kyi, ali na jedan potpuno drugi način, primjer je Jorgea Marija Bergoglia ili novoizabranog pape Franje.

Od samog trenutka izbora za papu, počevši od izbora imena Franjo (mnoge je dosta iznenadila odluka da papa isusovac uzme ime franjevačkog svetca), novi je papa zaprepastio i pozitivno fascinirao cijeli svijet dajući mu mnogo što na razmišljanje. Prije svega, njegov je izbor došao kao prilično veliko iznenađenje, jer se uoči samog izbora nije nalazio u užem krugu kandidata za novog papu. Tim više što se u prošlom izboru za papu jest nalazio u užem krugu kandidata, a pravilo je dosad uvijek bilo da neizabrani kandidati nikad ne bivaju izabrani na sljedećim izborima. Također, većina je očekivala izbor mlađeg pape koji bi svojom energijom mogao revitalizirati Katoličku crkvu nakon niza afera s pedofilijom te nakon ipak bljeđeg mandata Benedikta XVI. u odnosu na neizmjerno karizmatičnog Ivana Pavla II.

li novi papa je od samog trenutka izbora, svojim ponašanjem demonstrirao da je bio predodređen da bude u suprotnosti sa svim uobičajenim pravilima i normama. Pri prvom pojavljivanju na balkonu Trga sv. Petra za vrijeme proglašenja novog pape nije želio nositi crveni ogrtač s krznenim rubom niti zlatni križ i prsten, već je umjesto toga ostavio svoj skromni željezni križ i prsten. Nakon toga odbio je vožnju velikom crnom papinskom limuzinom i umjesto toga izabrao da će se voziti autobusom zajedno sa svim kardinalima, kako je to činio i dotad. Sljedećeg dana pri držanju mise također nije stavio skupocjenu mitru izvezenu zlatom, već je nosio običnu platnenu mitru te je odlučio ne obazirati se na pripremljeni govor, nego je propovijedao spontano i iz srca. Potom je sve ostavio u čudu došavši u dom za svećenike u kojem je odsjeo do izbora, pokupivši sam svoj kovčeg i osobne stvari te inzistirajući da plati račun rekavši pri tome da kao papa mora dati adekvatan primjer drugima. Nakon toga protokolu je priopćio da je odlučio odsjedati u puno skromnijoj rezidenciji nego što je to do tada bilo uobičajeno za papu.

Jorge Mario Bergoglio izabrao je papinsko ime Franjo po čuvenu svetcu zaštitniku siromašnih – Franji Asiškom te je ujedno prvi papa koji je izabrao to ime. Da njegovi potezi nakon izbora za papu koji su ostavili u čudu cijeli vatikanski protokol nisu samo stvar trenutka ili osobnog marketinga, govori to da svi oni koji su ga imali prilike upoznati za vrijeme dok je bio kardinal u Buenos Airesu (i prije toga), jedinstveno svjedoče o njegovoj jednostavnosti i poniznosti. Dok je bio kardinal u Buenos Airesu, živio je u omanjoj i skromnoj rezidenciji i bez osobnog tajnika te se uvijek snažno zauzimao za nemoćne i siromašne kritizirajući konzumerizam i sebičnost imućnih.

Postavši papa, svojim je potezima samo potvrdio da ga taj izbor nije ni malo promijenio te da se ne kani ponašati konformistički i u skladu s protokolom (ako se to kosi s njegovim osobnim vrijednostima) – bez obzira na to što je to bilo uobičajeno kod njegovih prethodnika. Fascinantan je detalj da je nekoliko sati nakon izbora papa Franjo osobno telefonirao prijateljima u Rimu i Buenos Airesu te je također nazvao i prodavača novina blizu katedrale u Buenos Airesu da mu se zahvali na dugogodišnjem dostavljanju novina i otkaže pretplatu na dnevne novine za buduće razdoblje. Čovjek je bio u šoku isprva ne vjerujući da ga papa osobno zove nekoliko sati nakon izbora da otkaže pretplatu za novine, već je mislio da se netko šali s njim. Taj detalj pokazuje da je njegova brižnost za bližnje zaista istinska te da uistinu živi ono što i propovijeda. Jorge Mario Bergoglio na poziciji kardinala te potom pape mogao je zasigurno izabrati puno lagodniji i raskošniji život, ali je umjesto toga izabrao skroman i jednostavan život – uz puno discipline i odricanje od vlastita konformizma.

Zajednička crta Suu Kyi i papi Franji nedvojbeno je ljudska veličina, predanost i spremnost na žrtvu (bilo zbog političkih ili duhovnih uvjerenja) te istinska briga za dobro ljudi – osobito onih najugroženijih.

U današnje doba materijalizma, konzumerizma i prije svega velike sebičnosti pojedinaca, oni se ističu kao svijetli primjeri za sve nas. Ljudi su danas vjerojatno sebičniji i egoističniji nego što su ikad bili te su njihova djela uglavnom motivirana vlastitim konformizmom (pri tome ne mogu reći da se osobno često ne nalazim u takvom obrascu ponašanja). Posvećenost osobnoj karijeri i uspjehu daleko su dominantniji od posvećivanja obitelji ili unapređenju društva – bez obzira o kojem njegovu aspektu govorili. Ljudi sve više ne žele veće obitelji (ili ih uopće ne žele) kako se zbog njih ne bi trebali odricati karijere i materijalističkih aspekata kvalitete života.

Angažman za opće dobro isto je tako prilično rijetka stvar te se često svodi na to da ljudi koji su se materijalno situirali na taj način „kupuju“ svoju savjest da bi se osjećali bolje jer u poznijim godinama postaju sve svjesniji svoje smrtnosti. Nikako time ne želim umanjiti svijetle primjere poput Warrena Buffetta ili Billa Gatesa koji praktički cijelo svoje bogatstvo daruju u dobrotvorne svrhe i to na organiziran, promišljen i smislen način, ali smatram da se oni ipak ni u kojem slučaju ne mogu uspoređivati s primjerima Suu Kyi ili pape Franje jer kod njih ne možemo govoriti o osobnoj žrtvi, već više o savjesnom djelovanju koje se počelo prakticirati tek u određenoj kasnijoj fazi života.

Društvo izobilja i ogromna mogućnost izbora s kojom se ljudi danas suočavaju sve više otežava pojedincu da se odrekne blagodati koje suvremeno društvo pruža te da se posveti nekom višem dobru – neovisno o tome kakvo ono bilo, veliko ili malo. Za to je potreban izniman karakter i veličina koju Suu Kyi i papa Franjo zasigurno posjeduju. Puno je lakše ići putem konformizma i linijom manjeg otpora – čega smo svi danas svakodnevno svjedoci, kako na poslu, tako i u praktički svim aspektima našeg života.

Jim Collins, jedan od najutjecajnijih autora današnjice iz područja poslovanja i liderstva, prošle je godine napisao sjajnu knjigu Veličina kao izbor u kojoj je analizirao izuzetne lidere iz područja biznisa, ali i iz drugih područja života poput sporta i slično. Jedno od ključnih pitanja na koje je želio odgovoriti tom knjigom kojoj su prethodila dugogodišnja istraživanja, jest koliko su veličina te izvanredni rezultati (pojedinaca i kompanija) stvar sreće, a koliko stvar izbora. Nakon istraživanja temeljen na nizu usporednih primjera kompanija koje su bile izložene vrlo sličnom broju sretnih i nesretnih okolnosti, autor je donio zaključak da vanjske okolnosti nisu presudne, već je presudan vlastiti izbor za ustrajnost, discipliniranost i predanost cilju. Kao plastični primjer iznio je i povijesno poznatu utrku za Južni pol u kojoj je u potpuno istim uvjetima norveški istraživač Roald Amundsen pobijedio britanskog istraživača Roberta Falcona Scotta (koji je pri tome nastradao, kao i cijeli njegov tim) – upravo zbog bolje pripremljenosti, discipliniranosti i fanatične brige za svaki detalj ekspedicije. Da smo sami odgovorni za vlastite neuspjehe, zasigurno nam nije lako prihvatiti jer je za to uvijek najlakše okrivljavati nesreću ili nesretne okolnosti.

Urezala mi se živo u sjećanje Collinsova priča (koju sam imao prilike čuti pri njegovu nastupu na konferenciji u New Yorku) o njegovu susretu s Peterom Druckerom, tvorcem suvremenog menadžmenta i vjerojatno najutjecajnijim poslovnim autorom ikada. Collins mu je prezentirao svoje ideje i radove, na što je Drucker mudro kimao glavom, pažljivo slušao te mu potom strpljivo i smireno izložio svoja viđenja i stajališta o izloženomu. Pri rastanku mu je rekao da nije dvojbeno da će Collins biti uspješan profesor, autor i predavač, ali da ono što je daleko teže postići i čemu treba stremiti jest to da svoj život i rad učini korisnima onima kojima je namijenjen. Na koncu mu je praktički rekao: „Idi i učini sebe korisnim!“ Vjerojatno je, između ostaloga, upravo taj susret snažno motivirao Collinsa da tako dobro, studiozno i strastveno proučava izvrsne kompanije i ljude koji ih vode – da bi time bio u mogućnosti ljudima dati konkretne i korisne savjete kako postići veličinu i izvrsnost u onome čime se bave.

Svi mi različito definiramo pojam uspjeha u životu i nečije veličine. Također bih želio napomenuti da smatram da veličina čovjeka ni u kojemu slučaju ne mora biti proporcionalna s veličinom i grandioznošću cilja koji si on sam zacrta. Osobno sam upoznao iznimno velike ljude vrijedne divljenja i poštovanja, koji su svoj život posvetili njegovanju bolesnih članova obitelji ili drugih dragih im ljudi. A opet postoje i ljudi koji rukovode velikim sustavima te imaju utjecaj na živote velikog broja ljudi, ali imaju vrlo upitne ljudske i moralne osobine – daleko od toga da bi ih se moglo nazvati velikim. Kad se spoji jedno i drugo – izuzetna ljudskost i žrtva te cilj kojemu je pojedinac potpuno predan (a koji ima dubok utjecaj na poboljšanje života širokog broja ljudi), onda dobivamo primjere poput Suu Kyi i pape Franje, koji su uistinu tako rijetki i nadahnjujući.

Izazov koji je pred njima dvoma i koji ih tek čeka jest kakvi će se pokazati u upravljanju sustavima koje vode ili će ih tek voditi (koliko sam shvatio od lokalnog stanovništva, očekuje se da bi Suu Kyi trebala postati predsjednicom Burme 2015. godine). Nedvojbena je njihova izuzetna sposobnost pružanja primjera i inspiracije širokom broju ljudi. Nedvojbena je i njihova bezrezervna i iskrena predanost ciljevima koje proklamiraju (demokratske slobode u Burmi i duhovnost katolika, uz želju kod oboje da se prije svega pomogne najsiromašnijima i najugroženijima).

Njihov će se ukupni doprinos ipak na koncu mjeriti po tome koliko će uspjeti u svojim nakanama da poboljša život ljudi u Burmi uz primjenu istinske demokracije, odnosno vrati u Katoličku crkvu istinsku i duboko ukorijenjenu dimenziju skromnosti i humanosti svojom velikom posvećenosti pomaganju najsiromašnijima i najnemoćnijima. Oboje ih čeka velik zadatak, a njihov karakter i veličina koje su dosad kontinuirano i konstantno pokazivali, trebali bi rezultirati izuzetnim liderstvom i u konačnici rezultatima koje priželjkuju te za koje su se gotovo cijele svoje živote predano borili.

Na svima nama ostalima ostaje da nas ovakvi primjeri nadahnjuju i potaknu da budemo manje sebični, a više velikodušni te da svojim djelima svakodnevno, pa makar i malim i sitnim gestama, doprinesemo općem dobru. Pri tome ako i nismo u mogućnosti pozitivno utjecati na živote širokog broja ljudi poput Suu Kyi i pape Franje, zasigurno možemo barem nešto učiniti da poboljšamo živote ljudi koji nas okružuju – svatko na svoj način koji mu je najprirodniji i najprimjereniji. Ono što je sigurno i zajamčeno, jest da ćemo se tako zasigurno bolje osjećati znajući da smo dar života iskoristili ne samo da poboljšamo svoj život (gledajući pri tome samo svoje osobne i materijalne interese) nego da svojim djelovanjem pozitivno dirnemo i živote drugih te tako doprinesemo da ovaj svijet bude bolje mjesto za sve nas. Samo ćemo tako pronaći svoj unutarnji mir da, kako to kaže već spomenuta pjesma grupe U2 posvećena Aung San Suu Kyi (Walk on), uzdignute glave koračamo dalje kroz život, pa makar i patuljastim koracima naspram tih divova čiji životni putevi toliko ispunjavaju divljenjem i inspiriraju nas da budemo bolji ljudi.

Josip Muller, 18. 5. 2013.

Napomena iz 2019: Budućnost je pokazala da Aung Suu Kyi nije bila u stanju održati svoju veličinu dok je papa Franjo to itakako uspio. Još jedan dokaz da je nemoguće predvidjeti buduće ponašanje na temelju prošloga, bez obzira koliko oko uzorno i veličanstveno bilo.