ili kako su Sir Peter Jackson i A. J. Hackett pomogli promociji Novog Zelanda i kreirali novu vrijednost za cijelu ekonomiju (a usput se i j… zabavili! J)

Mladi Peter sjedio je u vlaku iz Wellingtona za Auckland i promatrao impozantne krajolike koji su se neprekidno izmjenjivali kroz prozor vagona. Iznenada je sve počelo dobivati smisao. U kinu je upravo pogledavao animiranu verziju Tolkienove fantastične priče „Gospodar prstenova“ (animirani film iz 1978. godine) koja mu se izuzetno svidjela te je za vrijeme 12-satne vožnje vlakom odlučio pročitati roman po kojem je snimljen. Čitajući knjigu i gledajući kroz prozor slike koje su se izmjenjivale, sve je više uviđao da fantastični svijet o kojemu Tolkien govori u svojoj priči neodoljivo podsjeća na prirodni krajolik na njegovu rodnom Novom Zelandu. I tako se kod tog srednjoškolca rodila ideja da se snimi igrana verzija filma „Gospodar prstenova“ koja će iskoristiti živopisnu prirodu Novog Zelanda i kroz nju ispričati Tolkienovu priču o tzv. Međuzemlju koja je raspirivala maštu brojnih čitatelja već desetcima godina. Ta se ideja nakon 20-ak godina pretvorila u stvarnost u vidu snimanja trilogije „Gospodar prstenova“, filmskog uratka koji je stvorio vojske strastvenih obožavatelja diljem svijeta te je postao jedan od najutjecajnijih filmova u zadnjih nekoliko desetljeća. Uslijedila je i nedavna trilogija „Hobit“, koju je Peter Jackson također pretvorio u svjetski hit, a Novi Zeland iskoristio u svrhu vrlo pametno osmišljene i dobro integrirane turističke promidžbe. Obje su trilogije zasigurno pomogle Novom Zelandu da se podigne s 1,7 milijuna posjetitelja u 1999. godini (prije početka emitiranja trilogije „Gospodar prstenova“), na 2,4 milijuna posjetitelja u 2004. te na 2,9 mil. posjetitelja u 2014. godini.

Nepunih 10-ak godina nakon spomenute vožnje vlakom, točnije 1987. godine, jedan je drugi novozelandski mladić po imenu A. J. Hackett pripremao „nestašluk“ na drugom kraju svijeta, koji su zabilježili gotovo svi svjetski mediji. Naime, mladi je A. J. već nekoliko godina sa svojim prijateljima uživao u adrenalinskim zadovoljstvima bungee skokova i u zoru 26. 6. 1987. trebao je izvesti svoj dotada najizazovniji skok – bungee skok s prve etaže Eiffelova tornja (visoke oko 110 m). U društvu jednako tako slobodoumnih i avanturistički raspoloženih prijatelja, popeo se večer uoči skoka na prvu etažu te poznate svjetske atrakcije, otvorene za turiste. Uspjeli su izbjeći sigurnosne kamere pokrivajući im pogled kišobranima (iako toga dana uopće nije bilo ni naznake kakve kiše!), dok su se njihovi kolege prebacivali preko ograde u dio tornja zatvoren za javnost. Prespavavši potom u nekom prikrajku prve etaže Eiffelova tornja, probudili su se u cik zore i izvadili opremu za skakanje – uključujući i dugačku gumu koju su očito također uspjeli prebaciti gore sa sobom. Pričvrstivši gumu na članke noge, A. J. je iskoračio na ivicu tornja, otpio gutljaj iz netom otvorene boce šampanjca (koji tradicionalno ispija prije svakog važnog skoka) i… jednostavno skočio u povijest. Skok je bio uspješan, a zahvaljujući prethodnom dogovoru s medijskom kućom zabilježen je i očima kamere, koja je cijeli taj pothvat ovjekovječila slikom koja je ubrzo obišla svijet. Bungee skokovi tako su dobili mjesto na svjetskoj medijskoj pozornici, a godinu dana kasnije (1988. godine) A. J. je, zahvaljujući djelomice i svjetskoj popularnosti koju je stekao skokom u Parizu, s partnerima uspješno pokrenuo i prve komercijalne bungee skokove na svijetu izabravši za njihovo održavanje most Kawarau u bliskoj okolici Queenstowna. Danas Queenstown mnogi nazivaju „adrenalinskom prijestolnicom svijeta“ jer taj gradić od svega 25 tisuća stanovnika ima u svojoj ponudi preko 150 raznih adrenalinskih sadržaja te privlači godišnje 1,9 milijuna turista. Uspostava prvih bungee skokova na svijetu upravo na toj destinaciji za sobom je povukla kreiranje niza drugih adrenalinskih sadržaja te je tako ovo malo turističko mjesto postalo meka za sve ljubitelje adrenalina, sporta i prekrasne prirode.

Općenito o Novom Zelandu

Nesrazmjerno s ne toliko brojnom populacijom (4,5 milijuna stanovnika ili nešto malo više od populacije Hrvatske), površina Novog Zelanda iznosi čak 268 000 km² što je primjerice više od površine UK-a. Novi Zeland sastoji se od dvaju otoka – Južnog i Sjevernog. Većina stanovnika živi na Sjevernom otoku (75 %), dok na Južnom otoku živi oko 1 milijun ljudi. Glavni grad zemlje jest Wellington koji broji 480 000 ljudi. U Novom Zelandu postoje 23 regije i dva službena jezika (engleski i maurski). Europskoj i svjetskoj javnosti zemlju je otkrio nizozemski moreplovac Abel Tasman koji je doplovio do novozelandske obale 1642. godine, misleći isprva da je došao do obale Južne Amerike. Engleski moreplovac James Cook doplovio je do Novog Zelanda 1769. godine te se, za razliku od Tasmana, iskrcao te je ucrtao detaljne mape zemlje i napravio prve zapise o lokalnoj maorskoj populaciji koju je tamo zatekao. Nakon dugogodišnje engleske vladavine, zemlja je stekla svoju nezavisnost od Engleske nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1947. godine.

Stanovnike Novog Zelanda često nazivaju Kiwis, prema istoimenoj ptici čiji je vizual koristila novozelandska vojska na svojoj vojnoj opremi tijekom Drugog svjetskog rata. Nacionalni sport u Novom Zelandu je ragbi, daleko ispred svih ostalih sportova. Tako se primjerice i znak stabla srebrne paprati (silver fern tree), koji na dresu nosi nacionalni ragbijaški tim „Old Blacks“, s vremenom toliko popularizirao da je postao prepoznatljiv simbol Novog Zelanda. Australija ima vrlo snažan utjecaj na novozelandsku ekonomiju koji bi se, primjerice, mogao usporediti s odnosom Njemačke i Austrije. Riječ je o sličnom mentalitetu i istom govornom području, a Australci navodno gledaju na Novozelanđane malo svisoka. Australija ima velike prirodne resurse, Novi Zeland ih nema u tolikoj mjeri (osim hrane, turizma i nešto IT-a), stoga moraju biti kreativni da bi omogućili relativno visok životni standard koji imaju. Pri tome su radnička prava u Novom Zelandu, prema svjedočenju lokalnog stanovništva, znatno manja od onih u Australiji.

Svoje putovanje na Novi Zeland započeo sam slijetanjem u Auckland koji je sa svojih 1,5 milijuna stanovnika najveći grad u kojem živi oko trećine ukupnog broja Novozelanđana. Auckland je zaista lijep grad i upravo po mjeri – nije prevelik ni premalen. Ima dosta blagu klimu, razvijenu luku (s pristupom s više strana) i lijepom promenadom koja obiluje restoranima i barovima. Prelijep pogled na grad iz visine i sa svih strana pruža tzv. Sky Tower (zračni toranj) na koji se posjetitelji mogu popeti. Sky Tower nudi i zanimljivu opciju bungee skakanja s vrha tornja, uz sigurnosnu potporu kabela koji se propinju od vrha prema dolje. Kad sam sletio u Auckland, u autobusu za hotel na jednom sam od brojnih prospekata, koje sam pokupio kod prostora za prihvaćanje prtljage, pročitao reklamu za bungee na Sky Toweru u Aucklandu. Glasila je ovako: „Lud si ako to napraviš, lud si ako ne napraviš!“ Kad sam to vidio, rekao sam sebi – ako sam već lud u svakom slučaju, onda moram probati bungee skakanje dok sam u Novom Zelandu! To nisam doduše učinio u Aucklandu, već u Queenstownu pri kraju svog putovanja.

Drugi po veličini grad na Novom Zelandu (s neznatno više stanovnika od prijestolnice Wellingtona koji nisam imao prilike posjetiti) jest Christchurch u kojem živi 500 000 stanovnika te se smatra najengleskijim gradom u zemlji (dok Wellington krasi povezanost sa Škotskom). Do dolaska u Christchurch, nisam znao za snažan potres koji ga je nedavno pogodio ni za cijelu tu priču koja odlično ilustrira da je priroda na Novom Zelandu, uz to što je predivna i zanimljiva, ujedno i prilično neukrotiva i nepredvidiva. U potresu koji je zadesio Christchurch 2011. godine poginulo je 185 ljudi te je grad bio prilično razrušen – primjerice 90 % središta grada uništeno je, dok je istočni dio grada bio u potpunosti uništen. 70 000 stanovnika potom se iselilo iz grada, ali se do dana današnjeg opet 95 000 ljudi doselilo (uglavnom ne oni koji su odselili) pa je tako danas populacija veća nego prije potresa. Grad je bio praktički paraliziran 2,5 godine nakon potresa. Sad se središte grada preuređuje i gradi te će u njemu biti smješteni zabavni kompleksi i trgovački centri (sve turistički orijentirano). Poslovni su se prostori uglavnom premjestili na periferiju zbog potresa i sad se više neće vraćati u centar grada, već će se on prilagoditi turistima. Iz cijele tragedije na koncu će se očito izroditi i nešto pozitivno – grad će urbanistički biti puno funkcionalniji. Nakon najvećeg potresa uslijedile su još stotine i tisuće malih potresa s oko 4 stupnja na Richterovoj ljestvici.

Najnevjerojatnije u cijeloj priči oko potresa jest to što Christchurch prije potresa uopće nije bio smatran opasnom zonom za potrese, nego je to bio više dio oko Alpa gdje se nalaze Wellington i Queenstown. Pa ipak najgori potres na Novom Zelandu od 1930-ih dogodio se upravo tu. To je još jedan dokaz da neke stvari statistika ni povijest ne mogu predvidjeti te da priroda također ima svoje „crne labude“ nepredvidivosti o kojima Nassim Taleb piše u svojem istoimenom svjetskom bestseleru. Gospođa vodič rekla mi je da je, kad je izbio potres, to bilo poput armagedona (sudnjeg dana). Zgrade su se rušile, a gejziri tople vode izvirali iz zemlje. Nije se znalo gdje se sakriti i nije bilo pravila – neki su poginuli na otvorenom, a neki u zgradama. Ispričala mi je priče o nesretnim ljudskim sudbinama, koje su zadesile stradale. Primjerice, čovjek je poslao SMS obitelji da je dobro i da se nalazi u parku te da ide pomoći drugima. Poslije je pronađen mrtav, pogođen kamenom koji je odnekud doletio. U restoranu u središtu grada, nedaleko od hotela u kojem sam odsjeo, svi ljudi osim jednog konobara ostali su unutar zgrade kad se ona zaljuljala. Taj konobar je, u strahu da će se zgrada urušiti, istrčao iz restorana i na njega je potom pala konstrukcija s gornjeg kata. Na koncu je on jedini poginuo od svih koji su se nalazili u tom restoranu. Koliko je ulogu prilikom stradavanja imao faktor sreće, gospođa vodič ilustrirala je pričom o vlastitoj kući i kojoj su najviše stradali dijelovi koje je smatrala prilično sigurnima. Sva sreća što nitko nije bio u tim dijelovima kuće za vrijeme potresa te nitko od njezinih najbližih nije stradao.

Novi Zeland zemlja je prekrasne prirode i po mom mišljenju vjerojatno najljepša zemlja na svijetu što se toga tiče. To potvrđuje činjenica da se u njemu nalazi 14 nacionalnih parkova, 20 šumskih parkova i 3 lokacije pod UNESCO-ovom zaštitom (Unesco listed world heritage sites). Južne Alpe u Novom Zelandu, primjerice, veće su od europskih, a u zemlji se nalazi čak 3900 glečera i 4 još aktivna vulkana. Po ljepoti pejzaža Island se vjerojatno može mjeriti s Novim Zelandom, ali zbog puno lošije klime i vremenskih prilika, ta ljepota ne može toliko doći do izražaja kao što je to slučaj na Novom Zelandu. Prošao sam neke od najljepših pejzaža pješice, autobusom, brodom, avionom i helikopterom. Ono što sam vidio jest ljepota na temelju koje čovjek jednostavno zanijemi. Nakon toga mogu reći da je Novi Zeland svakako najbolje mjesto na zemaljskoj kugli gdje je Jackson mogao snimiti svoje filmove na tako vizualno dojmljiv način. Stoga nije ni čudo što je turizam jedna od glavnih grana državne ekonomije te je stalno u porastu.

Novi Zeland ima i prekrasna planinska područja. U to sam se mogao osobno uvjeriti posjetivši poznatu planinu Cook (Montain Cook) i provevši poslijepodne u smirujućem okružju s pogledom na impozantne planinske vrhove. Inače, vjerojatno najpoznatiji Novozelanđanin svih vremena jest Sir Edmund Hillary, prvi čovjek koji je osvojio Mount Everest 1953. godine. On se za svoje ekspedicije osvajanja tog vrha pripremao upravo na Cooku, planini koja je potom postala česta stanica penjačima koji se pripremaju za osvajanje Mt. Everesta.

Tijekom dvotjednog putovanja bio sam na nizu tura kako bih se osvjedočio u prirodne ljepote Novog Zelanda. Možda najpoznatija od njih ona je pod nazivom Milford Sound, koja uključuje posjet najvećem nacionalnom parku u zemlji, veličine 1,2 mil. ha, te krstarenje brodom po fjordovima uz prekrasan pogled. Riječ „sound“ zapravo dolazi od skandinavske riječi „sad“, koja znači komad vode preko koje se može preplivati. Zapravo znači fjord, a Europljani su je na Novom Zelandu iz nekog razloga nazvali „sound“. Postoji ukupno 14 sounda (fjordova) na Novom Zelandu. Hodajuća (tracking) tura pod nazivom Milford Track jest svjetski poznata tura po tom predjelu, traje 4 dana i ljudi je, zbog iznimne popularnosti, rezerviraju i godinu dana ranije. Za vrijeme mog jednodnevnog Milford Sound izleta padala je snažna kiša, tako da su se svugdje okolo autobusne rute, kao i poslije oko broda kojim smo krstarili po fjordovima, stvorile na tisuće vodopada i kaskadnih terasa s kojih je voda padala po impresivnoj okolnoj prirodi. Rijetki od tih slapova inače postoje, tako da iako je voda prilično pljuštala, bio je to na neki način privilegij – biti u mogućnosti vidjeti slapove svuda oko sebe. Rečeno mi je da fjordovi izgledaju najimpresivnije u dva slučaja: kad je sunčano i lijepo vrijeme ili kada pada kiša – kao što je bio slučaj kod moje ture. Neki su slapovi premašivali 150 m visine, a voda je s kaskada padala s nekih okomitih predjela, visokih i do 1300 m. Kada je sunčano vrijeme osobito je impresivan vrh Mitre koji je visok čak 1700 m i veličanstveno se izdiže iznad fjorda te predstavlja savršenu sliku za najljepšu moguću fotografiju ili razglednicu. Eto, što reći nego da očito imam razlog vratiti se kako bih vidio impresivni Milford Sound za sunčanog dana, a možda i odradio svjetsku čuvenu Milford Track turu.

 

Liberalni pristup stočarstvu i nedostatak tradicije u vinarstvu kao konkurentska prednost

Novi je Zeland diljem svijeta poznat po izuzetno snažnom ovčarstvu koje je silovito raslo sve do pred kraj 20. stoljeća. Danas u njemu ima oko 39 mil. ovaca, što znači gotovo 10 ovaca na svakog stanovnika. Prije 30 godina ta se brojka čak penjala do 70 mil. tj. gotovo dvostruko više od sadašnje brojke. Također, nedavno je mliječna industrija pretekla po vrijednosti ovčarsku te s oko 10 milijuna goveda danas producira godišnju vrijednost od preko 11 milijarda novozelandskih dolara. Smanjenje broja ovaca započelo je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, tj. u isto vrijeme kad je novozelandska vlada ukinula subvencije za novozelandske farmere. Novi Zeland tako je prilično jedinstven po tome što je to jedina razvijena zemlja koja je u potpunosti izložena međunarodnom tržištu, otkako je još 1984. godine vlada tako ukinula sve subvencije farmerima. Čime je rezultirao taj potez vlade, koji bi u Hrvatskoj vjerojatno bio nezamisliv?

Rezultirao je time da su se novozelandski farmeri morali prilagoditi te pronalaziti načine da uspješno posluju i bez subvencija. Budući da je ekonomija tako pokazala, fokus farmera okrenuo se više prema govedarstvu i mliječnoj industriji pa je to rezultiralo porastom mliječne industrije na uštrb ovčarstva. Također je došlo do okrupnjavanja farmi i snažnog fokusa na povećanje produktivnosti i efikasnosti u upravljanju farmama. Novi Zeland je i danas svjetski najveći izvoznik janjaca na svijetu jer izvozi oko 24 milijuna janjaca svake godine te je uz to osmi proizvođač i izvoznik mlijeka i mliječnih proizvoda u svijetu. Ukupni poljoprivredni izvoz Novog Zelanda prelazi brojku od impozantnih 20 mlrd. USD i sve to bez imalo vladinih subvencija!

Kao dodatni impuls za razvoj ovčarske industrije kreiran je i suvremeni brend „Icebraker“, koji tržištu nudi raznovrsnu i visokokvalitetnu sportsku i modnu odjeću od merino vune. To je pomoglo dodatnom osnaženju te industrije, ali se naprimjer industrija tepiha nije prilagodila na sličan način, tj. uz korištenje suvremenog dizajna i razumijevanja potrošačkih trendova i potreba. Pouka je jasna: oni koji se prilagođavaju – prosperiraju.

Zanimljiva je priča o razvoju vinske industrije na Novom Zelandu. To je priča koja pokazuje da i nedostatak tradicije može predstavljati prednost zbog neopterećenosti prošlošću i otvorenosti na eksperimentiranje i inovacije. Priča kaže da je prve vinove loze zasadio Hrvat u okolici Aucklanda i to negdje prije 120 godina te je tako pokrenuo vinsku industriju u toj zemlji. U okolici pak Queenstowna prvi je s uzgajanjem vina započeo prije 30-ak godina rano umirovljeni novinar BBC-a Alan Brady. Počeo je uzgajati vinovu lozu iz hobija kada je ocijenio da je klima u Central Otagu slična onoj u Burgundiji koju je često ranije znao posjećivati. Svi su mu rekli da je lud budući da se tamo nitko do tada nije bavio vinarstvom i on osobno nije znao puno o vinima, ali je uz pomoć prijatelja s adekvatnim znanjima krenuo u tu avanturu. Eksperimentirao je raznim vrstama i nakon 10-ak godina iskristaliziralo se da je pinot noir najbolja vrsta za klimu i tlo tog područja. Ta je vrsta grožđa vrlo osjetljiva i sofisticirana te ne podnosi prevruću ni prehladnu klimu. Vinarija koju je osnovao zove se Gibbston Valley i Alan ju je nakon nekog vremena prodao za vrlo značajan iznos novca. Pinot noir danas je dominantna sorta u okolici Queenstowna (od nje se proizvodi oko 70 % sveg proizvedenog vina u Central Otagu) te je ta regija, uz Francusku i Južnu Afriku, postala jedna od vodećih svjetskih regija za tu sortu vina.

Stoga nisam odolio te sam pri odsjedanju u Queenstownu otišao na vinsku turu koja je vodila u posjet nekima od vodećih vinarija tog područja. Tura je počela posjetom čuvenoj vinariji Gibbston Valley, na mjestu početka vinarstva u toj regiji, gdje smo vidjeli vinsku špilju koja je izgrađena u svrhu boljeg skladištenja vina te kao vrlo zanimljiv i jedinstven vinski podrum. Nakon toga posjetili smo Waitiri Creek – malu i zanimljivu vinariju regije Central Otago s vrlo inovativno napravljenom prostorijom za kušanje vina. Naime, na posjed vinarije donesena je i postavljena stara drvena crkva te je pretvorena u vrlo originalnu i zanimljivu zgradu s velikom prostorijom za kušanje vina. Manager u Waitiri Creek vinariji po imenu John bio je vrlo zanimljiv domaćin i sugovornik. Objasnio nam je da upravo zbog činjenice da vinarije iz Central Otaga nemaju dugu tradiciju, budući da su krenuli u zasađivanje vinove loze i proizvodnju vina prije manje od 30 godina, nisu opterećeni praksama koje primjerice dominiraju u Europi zbog duge tradicije. Tako primjerice uopće ne koriste pluto (cork) za zatvaranje vina. Razlog je taj što kvaliteta pluta koje mogu dobiti po pristojnoj cijeni nije zadovoljavajuća (2 od 12 boca bude neispravno), kao i statistička činjenica da nema nikakvog dokaza da pluteni čep predstavlja bolje rješenje od plastičnog čepa na odvrtanje. Tako se u Europi koriste pretežno pluteni čepovi uglavnom zbog inercije i stoga što postoji navika i percepcija ljudi da bi dobra vina trebala biti zatvorena plutenim čepom. Zbog svoje kratkotrajne tradicije i činjenice da je teško i skupo doći do kvalitetnih čepova, novozelandski vinari na praktički svim vinima koriste plastični čep. Također, saznali smo da se vina u Central Otagu proizvode organski, tj. ne koriste se pesticidi ni slična pomagala.

U grupi s kojom sam išao na vinsku turu bilo je dvoje liječnika s Floride, koji su nekoliko mjeseci ranije posjetili Burgundiju te su nam ispričali da tamošnje vinarije imaju velike probleme upravo zbog tvrdoglavog držanja tradicije čak i u područjima gdje to baš nema previše smisla. Tako primjerice ne dopuštaju mehanizaciju u vinogradima (što je još razumljivo), ali također ne dozvoljavaju nikakvo navodnjavanje i ako bi ga netko prakticirao, riskirao bi velike kazne od strane lokalne uprave. Kao posljedica toga 1/3 do 2/3 usjeva grožđa propale su u zadnje 2 – 3 godine jer su godine bile sušne. Cijene vina su sukladno tome visoke pa vina iz te regije gube konkurentnost na svjetskom tržištu. A s globalnim zatopljenjem to će vjerojatno biti još i izraženije ako i dalje budu odbijali bilo kakve prilagodbe. Naime, John iz Waitiri Creek vinarije rekao nam je da je nedavno bio na konferenciji o utjecaju globalnog zatopljenja na vinsku industriju gdje je rečeno da će se vinari morati adekvatno prilagoditi povećanju temperature 3 – 5 °C koje se očekuje u narednih 50 – 100 godina. Tako će vjerojatno u nekim vinogradima gdje se trenutačno sade vrste koje su bolje za klimu koja nije prevruća (kao pinot noir u okolici Queenstowna), u budućnosti klima biti vjerojatno pogodnija za neke druge vrste grožđa kojima odgovaraju toplija područja (npr. cabernet, syrah ili slično).

Pinot noir vina iz vinarije Waitiri Creek dolaze pod brand nazivom „Drummers“. To je osmišljeno da bi se jednostavnije pamtilo i moglo lakše izgovoriti te je dio marketinške strategije te tvrtke. Amerikanci u našoj grupi na to su podijelili s nama priču o tome da je Robert Mondavi u SAD-u nazvao souvignon blanc nazivom koji je bliži Amerikancima „Fumme Blanc“ čime je potom značajno podigao prodaju tih vina. Primjeri su to popularizacije vina i približavanja širem broju ljudi koji preferiraju jednostavnu i njima blisku komunikaciju. Pri kraju vinske ture ručali smo u restoranu Nose u kojem smo uz ručak imali priliku kušati vina, ali usput doći u tzv. Nose room, gdje smo mogli pomirisati 40 – 50 raznih mirisa koji idu uz vina i pokušati pogoditi koji su od njih unutar vina koje smo kušali. Nose je inače osmišljen kao mjesto gdje manje vinarije iz Central Otaga mogu predstaviti svoja vina u okviru vrlo lijepo i inovativno uređenog prostora za kušanje vina i objedovanje. Očito je dakle da je nedostatak tradicije u vinskoj industriji potakao Novozelanđane na inovacije i eksperimentiranje kako u postupku proizvodnje vina, tako i u njegovoj kreativnoj prezentaciji prema zainteresiranim potrošačima.

Queenstown – adrenalinska prijestolnica svijeta

Queenstown i njegova okolica definitivno su najljepša iskustva koja nosim s Novog Zelanda. Isto tako, to je jedno od najljepših mjesta uopće na zemaljskoj kugli koje sam ikada posjetio i mjesto na koje se definitivno želim vratiti. Queenstown je gradić na Južnom novozelandskom otoku, u kojem živi oko 25 000 ljudi te koji godišnje posjeti sada već preko 1,9 mil. ljudi! Zašto je to tako i koja je tajna tog izuzetnog mjesta?

Za vrijeme svoga posjeta čuo sam priče većeg broja ljudi koji su posjetili Queenstown na kratko vrijeme te potom odlučili pronaći posao i ostati na tom posebnom mjestu. Primjerice, zanimljiva je priča Kineza koji mi je bio vodič na turi po lokacijama gdje je sniman film „Gospodar prstenova“, u okolici Queenstowna. On je putovao po svijetu te se odlučio preseliti u Queenstown kad je po dolasku ovamo ugledao prizor aviona koji je proletio kroz dugu i to ga je toliko impresioniralo da je odlučio ostati i naći posao u Queenstownu. Sada radi 2 posla – kao vozač i kao vodič/vozač za turu po lokacijama snimanja filmova te tijekom visoke (ljeti i zimi) sezone radi 7 dana u tjednu kako bi si mogao priuštiti život na ovoj jedinstvenoj destinaciji. Osim njega, upoznao sam i Australku koja je došla na skijanje i ostala raditi u marketinškom odjelu tvrtke Nzone koja organizira skydiving ture, kao i Kanađanku koja je završila fakultet, posjetila Queenstown i odlučila ostati radeći kao konobarica u možda i ponajboljem restoranu u gradu (Botswana Butchery).

Queenstown je prekrasan kompaktni gradić koji osim činjenice da je priroda u njegovoj okolici predivna, ima razvijenu izuzetno široku i raznovrsnu ponudu brojnih adrenalinskih sadržaja. Neki ga stoga i nazivaju „adrenalinskom prijestolnicom svijeta“. Nakon što je A. J. Hackett počeo nuditi prve komercijalne bungee skokove na svijetu (1988. godine), 1990. godine nikla je Nzone skydiving kompanija te su potom uslijedili brojni drugi adrenalinski sadržaji (jet boating, rafting…). Jet boating (ili jurnjava u brzim čamcima po kanjonima rijeke) prisutan je u Queenstownu još puno duže. Danas Queenstown nudi preko 150 raznih adrenalinskih sadržaja. Također nudi izvrsne terene/staze za skijanje koji se nalaze u okružju prelijepog krajolika, nudi prekrasnu prirodu koju mnogi žele vidjeti, nalazi se u neposrednoj blizini lokacija snimanja filma LOTR (Lord of the Rings), a kao što sam već spomenuo, u blizini grada nalaze se i brojne dobre vinarije regije Central Otago.

Grad ima i odličnu ponudu restorana i brojnih drugih turističkih sadržaja, poput originalnog Ice-bara, legendarnog burger-bara, izvrsne slastičarnice itd. Kad sam sletio u Queenstown, već u kombiju do hotela, posjetitelji koji su također tek došli započeli su 10-minutni razgovor o Fergburgeru – tom „najboljem burger-baru na svijetu“ koji se može naći u Queenstownu. Red tamo nikad nije manji od 10 – 15 minuta čekanja, bez obzira na to u koje ste doba dana došli. S obzirom na svu tu priču, naravno da sam morao probati hamburger i lamburger (burger od janjetine) u Fergburgeru i zaista su bili ukusni, ali je li baš toliko da ljudi religiozno čekaju u redu po pola sata – baš i nisam siguran u to. Bilo kako bilo, čovjek je stvorio legendu od svog burger-bara. Nuđeno mu je više puta da otvori i u nekom drugom mjestu na Novom Zelandu ili izvan njega, ali je svaki put glatko odbio te ponude. Vjerojatno je svjestan da je teško održati takvu razinu kvalitete na više udaljenih lokacija te da onda više njegov burger-bar ne bi bio takav mit o kojem bi ljudi 10 min razgovarali odmah po slijetanju zrakoplova u Queenstown.

Od brojnih raspoloživih adrenalinskih sadržaja osobno sam se odlučio za jet boating, bungee jumping i skydiving, kao vjerojatno najpoznatije i najrazvikanije adrenalinske aktivnosti u ponudi. Doživljaj jet boatinga na rijeci Shootover vrlo je zanimljiv. Operater toga sadržaja dobio je licenciju još prije 50 godina, kada je dizajniran brzi gliser koji može voziti po vrlo plitkoj rijeci (ima plitki gaz) te je nedavno prekoračena brojka od preko 3 milijuna prevezenih putnika koji su sudjelovali u ovoj adrenalinskoj zabavi. Tako je dakle usluga jet boatinga na rijeci Shootover prisutna u Queenstownu još od daleke 1965. godine, a u 90-im godinama prilično se modernizirala, povećavši pri tome značajno kapacitete za godišnji prijevoz putnika s oko 3000 putnika u 60-ima na preko 100 000 posjetitelja godišnje.

Nakon ulaska u gliser jurite kanjonom brzinom većom od 100 km/h i to vrlo blizu okolnih stijena (čamac ih prolazi na udaljenosti od 20-ak cm), a kad pilot zavrti kažiprstom (i to učini na prilično cool način, kao na usporenoj snimci), tada se čamac počne vrtjeti 360 stupnjeva oko svoje osi, što stvara „wow“ doživljaj za sve u čamcu. Dok smo tako jurili rijekom tik do kanjona, glavom mi je prolazilo pitanje kako to da su vozači/piloti toliko vješti da nikad ne pogriješe u procjeni i dogodi li se ikada da pogriješe za par desetaka cm i zakače rub kanjona. Iz obzira prema drugim suputnicima nisam to pitao. Ali sam odgovor dobio kada sam čuo da je dan nakon moje vožnje jedan čamac nakon dugog niza godina doživio nesreću. Dogodilo se upravo ono što sam posumnjao da bi se moglo dogoditi. Mala pogreška u procjeni i posljedica da je nekoliko ljudi završilo u bolnici ozbiljno povrijeđeno. Da se razumijemo, statistički je izuzetno sigurno otići na jet boating (i ponovio bih to bez razmišljanja), ali kao što vidimo, nesreća je ipak moguća. S druge strane, bungee jumping u Queenstownu je, statistički govoreći, potpuno sigurna aktivnost (što čovjek intuitivno nikad ne bi rekao). Vjerovali ili ne, nitko nikada nije poginuo na A. J. Hackett bungeeju u Queenstownu. Još više od toga – nitko nikada nije poginuo na A. J. Hackett bungee lokacijama diljem svijeta – a na njima je do sada skakalo znatno više 3 mil. ljudi.

Cijelo iskustvo bungeeja bilo je vrlo pozitivno i pod dojmom da je sve bilo izuzetno profesionalno organizirano – ljudi su točno znali što rade, poput pravih profesionalaca. Kad sam prvi put otišao u Hackettovu poslovnicu u Queenstownu i pitao hoću li imati problema s leđima zbog svoje ozbiljne prometne nesreće prije više od 10 godina, osoblje mi nije dopuštalo da se prijavim jer nije htjelo preuzeti odgovornost da mi se ne daj bože nešto dogodi. Ja sam se naravno, tvrdoglav kakav jesam J, prijavio poslije preko drugog podoperatera kojem nisam ništa spomenuo za potencijalni problem s leđima te sam ipak otišao na bungee na čuveni most Karawau, visok 43 m (ipak se nisam odlučio na Nevis Bungy sa 134 m pada razmišljajući da bi to možda bilo malo previše za osjetljiva leđa). Tamo smo ušli kroz veliki prostor namijenjen prijavljivanju, vaganju i šopingu. Sve je to skupa vrlo lijepo uređeno i posloženo. A. J. Hackett Bungy s godinama je usavršio i tehnologiju snimanja skoka u videozapisu i fotografijama, pa je tako moguće dobiti vrlo kvalitetan fotografski i videozapis samog skoka. Odlučio sam iskoristiti opciju s fotografijama i videozapisom skoka kako bih imao lijepu uspomenu na svoje prvo bungee iskustvo.

Nakon prijave, pri kojoj vam flomasterom na ruku napišu vaš broj i težinu, otišao sam na most, stao u red te čekao da nekih 10-ak ljudi skoči prije mene. Sve skupa trajalo je možda nekih 20 – 30 minuta. Kad sam konačno došao na red, sve je izgledalo tako rutinski i profesionalno organizirano da je kod mene nestao sav strah i sumnja da bi nešto moglo poći po krivom. Tim od nekoliko ljudi (po dvojica na svakoj od dviju platformi za skakanje) brinuo se da sve bude pod kontrolom. Jedan je čovjek radio na pričvršćivanju ručnika oko mojih gležnjeva i potom utvrđivao sustav veza oko njih. Drugi član tima bavio se gumom koja je služila za skakanje te popratnom sigurnosnom užadi pričvrstivši sve skupa na sustav veza oko mojih gležnjeva. Kad sam nakon pričvršćivanja sustava veza i gume konačno doskakutao na rub platforme koja je stršila ispred mosta, čovjek me uputio da se okrenem prema fotoaparatu i pošaljem prigodan pozdrav te je potom rekao: „Idemo sad: 1, 2, 3…“ I potom sam skočio. Cijeli taj doživljaj bio je prilično zanimljiv i jedinstven. Nisam osjetio nikakav trzaj u leđima ili bilo kojem drugom dijelu tijela te mi se sve činilo prilično glatko i nestvarno – kao u nekom usporenom filmu. U podnožju mosta dočekala me ekipa s čamcem te sam, nakon što je prestalo njihanje gore-dolje, prihvatio štap koji su mi pružili iz čamca. Privukli su me do čamca te oslobodili od gume. Sve je to trajalo prilično kratko – možda pola minute, maksimalno minutu. To je dakle bilo moje (prvo) bungee iskustvo koje sam tako upriličio na lokaciji koja je ujedno i prva lokacija za komercijalne bungee skokove u svijetu.

Iskustvo je bilo fenomenalno, a odmah po bungee skoku uputio sam se na skydiving skok iz aviona – da zaokružim posljednji dan u Queenstownu kako treba J. Rekao bih da je iskustvo skydivinga jedno od najnestvarnijih iskustava u mom životu. Nakon prijave prošli smo sigurnosni briefing i krenuli prema odredištu. Bila je to „treća sreća“, s obzirom na to da sam se prije toga u dva navrata prijavio za skok koji je bio odgođen zbog neprikladnog vremena (vjetar, nedovoljna vidljivost), te ujedno i „posljednja prilika“ – jer je to bio moj zadnji dan u Queenstownu. Operater nam je ponudio izbor između skoka sa slikama i videom ili bez uspomene na izvedeni skok. Stoga osim što skačete u tandemu iz aviona, ako doplatite za video ili fotografije, onda uz vas skače još jedan skakač koji vas snima dok ste u avionu i za vrijeme pada. Odlučio sam se uzeti i slike i video jer tko zna kada ću i hoću li ikada ponavljati tu ludoriju. Kada smo došli na mjesto polijetanja, čekali smo nekih pola sata da se prethodne grupe izredaju te smo potom ušli u prostoriju gdje smo čekali na ulazak u prostoriju za oblačenje. U njoj se vrtio promotivni filmić u kojem sam mogao saznati da je Nzone tvrtka osnovana prije 25 godina (1990. godine) i da je prije mene u njihovoj organizaciji skakalo izuzetno mnogo ljudi (ne sjećam se točne brojke) i to doslovce od šestogodišnjeg djeteta do 84-godišnjaka. Kada to čujete i vidite, dobijete pouzdanje da sve to skupa ne može biti tako strašno ni zahtjevno. U prostoriji za presvlačenje dobio sam odijelo sa sustavom pojasa koji se pričvrste oko pasa i između nogu te upoznao svog tandemskog instruktora koji je bio neki luckasti Nizozemac (da, mene je za tandemski skok očito dopao „leteći Holandez“ J). Ušli smo u avion (svi skakači zajedno sa svojim tandemskim instruktorima i fotografima – tko ih je imao), sjeli jedan iza drugoga u dva reda i prepustili se uzlijetanju i uzdizanju na ciljanu visinu. S još nekoliko ljudi skakao sam s 5000 m, dok se većina ipak odlučila na skok s 3000 m.

Dok smo se penjali, postajao sam sve svjesniji činjenice da se to zaista događa i istovremeno sam osjetio prilično snažan adrenalin u sebi. Iz nekog čudnog razloga, za vrijeme tog penjanja u glavi mi se stalno vrtjela pjesma Billyja Idola „Flesh For Fantasy“ koju inače nisam čuo već dugi niz godina. Kad smo došli na 5000 m, stavio sam plastični štitnik za oči. Rečeno mi je da pri skoku nije potrebno imati sredstvo za udisanje kisika ni rukavice. Samo sam neposredno prije dolaska na visinu od 5000 m dobio na par minuta dovod za kisik kako bih prije skoka udahnuo nešto kisika iz njega te tako bio pripremljeniji i koncentriraniji za izvedbu skoka. Pri dolasku na željenu visinu, došao sam s tandemskim instruktorom do ruba aviona na kojem su se otvorila bočna vrata. Nisam se ni snašao, a već sam bio u slobodnom padu iz aviona s 5000 m! Kad skočite, prvih nekoliko sekundi potrebno vam je da se priviknete na to da se strmoglavljujete dolje brzinom od preko 200 km/h i da se to sve skupa zaista događa. Nakon 20-ak sekunda, kad se stabilizirate i shvatite da se to ipak događa, preostalo vrijeme do ukupnih 60 sekunda slobodnog pada možete gledati fenomenalan prizor „Međuzemlja“ koje vam se približava velikom brzinom te uživati u spoznaji da se to zaista događa i da se vaš brzi pad odvija u kontroliranom i prilično sigurnom okružju. Zanimljiva nuspojava jest da vam se od te velike brzine poniranja širom otvore usta te izobliče obrazi, stoga to djeluje prilično smiješno na fotografijama skoka koje poslije gledate (ako ste izabrali tu mogućnost).

Nakon 60 sekunda slobodnog pada tandemski instruktor aktivira padobran pa slijedi nekoliko minuta laganog lebdjenja do pristizanja i slijetanja u bazu. Slijetanje je također prilično dobro organizirano jer vas čekaju dvojica djelatnika Nzonea na zemlji i pridržavaju za svaki slučaj da ne bi bilo iznenađenja prilikom slijetanja. Budući da sam se odlučio zadržati uspomenu na ovu ludoriju u obliku fotografija i videomaterijala, cijelo je vrijeme s nama bio drugi padobranac koji me je snimao za vrijeme uzlijetanja, vožnje u avionu te slobodnog pada i slijetanja padobranom. Kao i kod bungeeja, imao sam dojam da je sve „kao na traci“, u potpunosti pod kontrolom i isplanirano do najmanjeg detalja. Skydiving skok ujedno je bio i moj oproštaj s Queenstownom – sutradan sam odlazio iz Novog Zelanda. To će biti izuzetna uspomena koje ću se zasigurno sjećati cijeli život. A nije isključeno da ću je jednog dana ponoviti, imajući u vidu da sam sada svjestan da je uz dobrog operatera rizik pri skydivingu zapravo minimalan.

Peter Jackson i A. J. Hackett te njihov doprinos promociji i gospodarstvu Novog Zelanda

Peter Jackson i A. J. Hackett imaju snažnu zajedničku poveznicu. Obojica su lovila svoje snove, predala su se u potpunosti onome što su željela raditi i stvarati te su u tom procesu napravila nešto veliko. Svaki na svoj način. A usput im je uspjelo i da njihovi životni projekti uvelike pomognu u pozicioniranju Novog Zelanda na jedinstven i prepoznatljiv način na svjetskoj turističkoj sceni te uopće u glavama ljudi diljem svijeta. Njih su dvojica prije svega vrlo zanimljivi i jedinstveni ljudi, kao uostalom i stvari kojima se bave. Pri posjetu lokaciji A. J. Hackett Bungy, kad sam se spremao izvesti vlastiti bungee skok, u dućanu sam nabasao na autobiografiju A. J. Hacketta (pod nazivom „Jump Start“), izuzetno zanimljivo štivo koje sam u dahu pročitao, svojevrsno svjedočanstvo o njegovom nemirnom, avanturističkom i poduzetnom duhu.

J. Hackett bio je mladić prilično nemirna duha i širokog raspona sportskih aktivnosti – od skijanja (predstavljao je Novi Zeland u brzinskom skijanju) do raznih drugih adrenalinskih sportova. 1986. godine, na nagovor prijatelja, odlučio se isprobati bungeeskok s mosta u blizini Aucklanda. I nakon tog skoka bio je toliko oduševljen da je samo razmišljao o tome kako skočiti sljedeći put i to s još više visine. On i njegov prijatelj svemu su tome pristupali prilično racionalno i uz dosta eksperimentiranja i znanstvene podloge. Pazili su dobro koju gumu uzimaju, uvijek su prethodno nekoliko puta bacali vreće s teretom koji je odgovarao težini skakača za probu te su vršili testiranje dok ne bi bili zadovoljni pripremama za skok. Također, nikad se nisu oslanjali na javne podatke o visinama mosta, već su uvijek i sami dobro izmjerili visine s kojih su skakali da ne bi slučajno na temelju pogrešnih javno dostupnih podataka došlo do nesreće. Presudni trenutak koji je A. J. Hacketta učinio svjetski poznatim bio je, onaj već spomenuti, kada je u lipnju 1987. godine odlučio skočiti s prvog kata Eiffelova tornja u Parizu (110 m visine).

Nakon svjetske slave koju je stekao želio je pokušati omogućiti bungee širokom broju ljudi na dovoljno siguran način. I tako je našao povijesni most Kawarau koji se nalazi na 15 minuta vožnje od Queenstowna te se s konzervatorima dogovorio da na njemu pokrenu prve komercijalne bungee skokove na svijetu. Zauzvrat se obvezao dati određena sredstva od svakog izvedenog skoka. Nakon uspješnog pokretanja te operacije, uslijedila je druga lokacija u okolici Queenstowna s još dužim skokom – koja se u međuvremenu premještala te je danas dostupna na Nevisu omogućujući skok s vrtoglava 134 m. Uslijedilo je također međunarodno širenje poslovanja u Australiju (Cairns), Francusku (Normandija) te još nekoliko lokacija po svijetu (Macao, Kuala Lumpur…). Podatak koji sam našao jest da je do 2006. godine na bungee skakalištima A. J. Hacketta skočilo više od 2 milijuna ljudi i da nitko nikada nije smrtno stradao pri tome. Doduše, bilo je svega nekoliko povreda zbog krivih procjena, primjerice, prilikom skokova kojima je cilj bio dotaknuti vodu. Nakon bungeeja u Queenstownu su nikle brojne druge adrenalinske aktivnosti, a Novi Zeland postao je poznat kao mjesto gdje je bungee prvi postao dio kulture življenja.

Treba napomenuti da je po svijetu bilo smrtnih slučaja kada su bungee skokove organizirali nemarni organizatori. To se obično događa kada se netko upusti u taj biznis radi brze zarade i ne držeći se sigurnosnih standarda. Nažalost, takvi su ljudi i kompanije uzrokom pogibije onih o kojima možemo čitati kad se takve nesreće dogode. Te su se nesreće pogotovo događale u prvim danima kad se bungee širio svijetom. A. J. uspio je u Novom Zelandu progurati dosta rigidne sigurnosne standarde kao preduvjet da se uopće može operirati bungee skakalištem na zakonski prihvatljiv način. Neke su zemlje također usvojile te standarde. Nakon vlastitog iskustva i svega što sam imao prilike pročitati, moj je zaključak sljedeći: odluka o tome hoćete li se upustiti u bungee (ili skydive) treba ovisiti o tome kojeg operatera možete odabrati. Ako imate iskusne i ozbiljne operatere kao što su A. J. Hackett Bungy i Nzone, onda rizik praktički ne postoji. Ako pak dođete na neki most tko zna gdje u svijetu i vidite da se na njemu izvodi bungee, a ništa ne znate o kompaniji koja to nudi ni o sigurnosnim standardima kojih se pridržavaju, moj je savjet da to radije preskočite. Isto vrijedi za skydive. Prijatelj se, primjerice, upustio u skydive tandemski skok s nekom tvrtkom iz Hrvatske i kaže da su ga poslije boljela leđa zbog trzaja padobrana (dok je drugi prijatelj pak jako natukao nogu pri doskoku). S druge strane, ja nisam osjetio ni najmanji trzaj te nakon skoka nisam osjetio ni najmanje bolove u leđima, iako su mi prilično osjetljiva leđa zbog prometne nesreće prije 10+ godina, koju sam već spomenuo.

J. Hackett osobno je doživio veliku nesreću pri bungeeskoku, i to stoga što se nije držao sigurnosnih pravila koje je sam postavio za sve druge. Naime, kao dio promotivne kampanje, skočio je iz jurećeg helikoptera iznad površine mora s visine od nekih 200 m i htijući pritom biti što bliže površini mora u najdonjem položaju. Krivo su procijenjeni određeni parametri (bio je bolestan pa je požurivao svoj tim, stoga sigurnosne provjere nisu obavljene onako kako su trebale). Rezultat je bio da je svom snagom udario o površinu mora i jedva preživio. To mu je bila, po vlastitim riječima, velika životna lekcija i nakon toga uvijek inzistira na najstrožem držanju sigurnosnih protokola prije svakog skoka za sebe kao i za druge. Da ga nesreća nije obeshrabrila i da nakon toga nije odustao od daljnjih pomicanja granica ljudskih mogućnosti, najbolje govori činjenica da je nakon toga nekoliko puta rušio rekorde u dužini bungeeskokova. Posljednji i najimpozantniji njegov rekord koji sam našao jest skok iz 2007. godine kada je skočio iz helikoptera s visine od nevjerojatnih 1500 metara!

Biografiju Petera Jacksona nisam uspio pronaći, ali čuo sam priče lokalnih vodiča koje su sve odreda svjedočile o tome da da je riječ o izuzetnom perfekcionistu i osobi koja inzistira na svakom detalju. Pri posjetu Hobittonu koji je zapravo ostatak filmskog seta sela malenih hobita na kojem je snimana trilogija „Hobit“, gospođa vodič ispričala nam je priču o velikom drvetu koje se uzdiže iznad Hobittona. Naime, Jackson je inzistirao da to drvo bude točno određene visine u odnosu na ono iz „Gospodara prstenova“ (s obzirom na vremensku razliku u radnji dviju filmskih trilogija). Budući da nije uspio naći prirodno drvo kakvo je želio, izrađeno je umjetno drvo koje je odgovaralo željenim parametrima. Ali kada je Jackson došao pogledati konačno izrađeno drvo, nije mu se svidjela nijansa zelene boje pa je naložio da se sve lišće preboji u nijansu zelene koju je on zamislio da bi trebala biti u filmu radi stvaranja odgovarajućeg vizualnog dojma.

Hobitton se nalazi na nekoliko sati vožnje od Aucklanda i zaista je prekrasno mjesto te je pejzaž oko njega fenomenalno smirujući. Kada je Jackson naišao na farmu na kojoj se Hobitton nalazi, dogovorio je s farmerom podizanje Hobittona na tom mjestu u svrhu snimanja „Gospodara prstenova“ (GP). Hobitton je prvi put (za trilogiju GP) napravljen od materijala koji nisu dugotrajni (kartoni i slično), a ugovor koji je Jackson potpisao s vlasnikom farme na kojoj se Hobitton nalazi zahtijevao je rušenje seta nakon snimanja i potpunu tajnost da se tamo snimala trilogija. Nakon emitiranja trilogije i stjecanja velike popularnosti, neki obožavatelji filma su ipak prepoznali o kojoj bi se lokaciji moglo raditi te su počeli „hodočastiti“ i dolaziti na farmu. Vlasnik farme prepoznao je priliku te je pri snimanju trilogije „Hobit“ i pri novom pregovaranju s Jacksonovom ekipom inzistirao da se set ne ruši nakon snimanja i da se može iskoristiti kao turistička atrakcija i mjesto koje će turisti moći posjećivati pri dolasku u Novi Zeland. Rezultat je toga da je izlet u Hobitton danas jedna od uobičajenih tura koje turisti često znaju odabiru prilikom posjeta Aucklandu.

U Queenstownu sam se odlučio i na helikoptersku i na automobilsku turu po lokacijama gdje se snimao „Gospodar prstenova“ te sam imao prilike saznati još neke zanimljivosti oko snimanja te trilogije i Jacksonovu pristupu snimanju te planetarno popularne trilogije. Pilot helikoptera koji nas je vozio po „Međuzemlju“ rekao nam je da je radio za Jacksona na traženju lokacija te da je proces potrage za primjerenim lokacijama bio dosta dugotrajan i zahtjevan. Vozač terenca kojim sam obilazio lokacije snimanja GP-a (i ostale prirodne ljepote) rekao mi je da je kadar filma koji je trajao 20 – 30 sekunda znao uključivati u sebi i po 4 – 5 lokacija diljem Novog Zelanda, a da toga gledatelj uopće ne može biti svjestan. Primjerice, u sceni kada Aragon pada u rijeku, kombiniraju se kadrovi platoa s kojeg Aragon pada, pozadina neke druge planine koja se uopće ne može vidjeti s tog platoa, a upada u rijeku koja se uopće ne nalazi pored platoa već desetcima kilometara daleko od njega. Nadalje, kod kadrova u kojima se konjanici kreću po rijeke, kombinira se rijeka Arrow (koja je plića i po kojoj se konjanici mogu kretati po volji) s pozadinom kanjona rijeke Shootover, koji je strmiji i impresivniji od onoga oko rijeke Arrow.

Čudesne planine (Remarkable mountains) koje sam imao prilike vidjeti s kopna i iz zraka pojavljuju se u praktički tijekom cijelog „Gospodara prstenova“. Te se planine u filmu zovu Mistične planine (Misty mountains) i korištene su u brojnim filmskim scenama na način da su se jednostavno nalijepile na brojne kadrove kao impresivna pozadina. Trilogija „Gospodar prstenova“ snimana je otprilike 18 mjeseci. Nakon toga su još dorađivani drugi i treći dio dodatnih 6 – 12 mjeseci prije puštanja u javnost pa je tako cijeli proces ukupno trajao oko 2,5 godine. Svi su u početku govorili Peteru Jacksonu da je lud zato što snima trosatne filmove i da to nitko neće željeti gledati zbog pretjerane dužine te da bi mu bilo pametnije skratiti filmove na vrijeme uobičajeno za filmske uspješnice. On je međutim tvrdoglavo ostao dosljedan svojoj viziji i na koncu bio u pravu snimivši trilogiju koja je ostavila dubok utjecaj na cjelokupnu filmsku industriju te stvorila milijune strastvenih obožavatelja diljem svijeta.

Planetarni uspjeh Jacksonovih trilogija zasigurno je pomogao u povećanju broja turističkih posjetitelja Novog Zelanda s 1,7 mil. u 1999. godini (početak emitiranja trilogije „Gospodar prstenova“) na 2,4 mil. posjetitelja u 2004. i na 2,9 mil. posjetitelja u 2014. godini. Istraživanje koje sam pronašao na internetu iskazalo je da se svega 1 % anketiranih posjetitelja Novog Zelanda eksplicitno izrazilo da se upravo zbog Jacksonovih filmova odlučilo posjetiti Novi Zeland, ali to je nešto što će vjerojatno priznati samo najzagriženiji obožavatelji. Osobno sam primjerice odlučio posjetiti Novi Zeland ponajprije čuvši da je priroda prekrasna, a Jacksonovi filmovi pri tome su svakako imali svoju ulogu jer sam se upravo zahvaljujući njima mogao uvjeriti da je to zaista tako. Trilogija „Hobit“, koja je nastala poslije „Gospodara prstenova“, puno je više i sustavnije integrirana u turističku strategiju Novog Zelanda nego što je to bio slučaj s prvotnom trilogijom.

Međuzemlje („Middle Earth“) tako je integrirano u glavni turistički slogan Novog Zelanda. To sam najbolje mogao vidjeti kad sam letio iz Aucklanda u Queenstown avionom Novozelandske zrakoplovne kompanije (New Zeland Air) i kad su prije polijetanja pustili izuzetno kreativan i dinamičan filmić sa sigurnosnim instrukcijama u kojem Frodo, Gandalf i ostali likovi iz filma daju savjete putnicima kako se ponašati u avionu i pravilno vezati pojas, a sve to u prelijepom okružju „Međuzemlja“, leteći na orlovima i skačući bungee s prekrasnih slapova. Sve je to u skladu s usvojenim turističkim sloganom Novog Zelanda „100 % Međuzemlje“, koji je lansiran koncem 2012. godine s idejom da se popularnost trilogije „Hobit“, koja je u posljednje dvije godine emitirana u kinima diljem svijeta, maksimalno kapitalizira. Ideja je te strategije prikazati Novi Zeland kao zemlju fantastičnog i mističnog svijeta, a sve temeljeno na nestvarno lijepoj prirodi koju ova zemlja definitivno ima. Neki procjenjuju da je novozelandska vlada dala značajna sredstva potpore snimanju objema filmskim trilogijama (čak preko 100 mil. USD), iako to nije provjeren podatak. Ako i jesu financijski poduprli te projekte, mislim da su sredstva na taj način uložena u promociju zemlje vrlo mudro uložena.

Ako znamo podatak da je prema istraživanju iz 2014. godine procijenjeno da čak 45 milijuna turista bira destinaciju svog putovanja prema omiljenom filmu ili televizijskoj seriji, tada odabrana turistička strategija Novog Zelanda postaje vrlo razumljiva. U Hrvatskoj je primjerice sniman serijal „Wineetou“ prema poznatom romanu Karla Maya prije 50-ak godina i, koliko sam čuo, neki njemački turisti i dandanas znaju posjećivati lokacije snimanja. Kao što znamo, svjetski poznati serijal „Igra prijestolja“ također se snima u Hrvatskoj (u Dubrovniku, Splitu i na još nekoliko lokacija), ali nisam baš uvjeren da tu činjenicu Hrvatska iskorištava u punoj mjeri u svrhu promidžbe i turizma.

Osim što je pomogao promociji i turizmu Novog Zelanda, Peter Jackson također je uvelike pomogao razvoju filmske industrije u toj zemlji. Procjenjuje se da je ukupna vrijednost filmske industrije na Novom Zelandu narasla na vrtoglavih 3,5 milijarde dolara godišnje. Posljedica je to osnivanja moćne produkcijske kompanije od strane Petera Jacksona (koja je i njega samog učinila izuzetno bogatim čovjekom jer mu se osobno bogatstvo procjenjuje na preko 450 mil. USD), kao i niza drugih produkcijskih kuća koje su filmašima, osim ljepota Novog Zelanda, pružile također i izvrsnu logistiku te znanja potrebna da bi se filmska produkcija mogla organizirati na odgovarajućem nivou i po prihvatljivim cijenama. Tako je Jackson svojim filmovima uspio potaknuti razvoj cjelokupne filmske industrije na Novom Zelandu i značajno doprinijeti promociji turizma te zemlje. Neki procjenjuju da bi se ukupni pozitivni učinak na novozelandsko gospodarstvo možda mogao mjeriti i ponekim postotnim poenom BDP-a.

Peter Jackson i A. J. Hackett ljudi su koji su izgradili velike biznise jureći za svojim snovima – produkcijska kuća Petera Jacksona i tvrtka A. J. Hackett Bungy. Također su pri tome stvorili veliko osobno bogatstvo. Jacksonovo bogatstvo procjenjuje se na više od 450 mil. USD; za Hacketta nisam našao procjenu, ali ako uzmemo poznati podatak da je do 2006. godine preko 3 mil. ljudi skočilo bungee na njegovim lokacijama, dovoljno je uz malo matematike zaključiti da je riječ o višemilijunskim iznosima prihoda i profita. Ono što je najvažnije jest da su njih dvojica stvorila ogromnu novu vrijednost za novozelandsku ekonomiju i da su svaki u svom području potaknuli razvoj cijelih novih industrija te pri tome uvelike doprinijeli brendiranju cjelokupne zemlje u svjetskim razmjerima. Kada nekome spomenemo Novi Zeland, među prvim stvarima koje će mu pasti na pamet upravo su Međuzemlje (Middle Earth) iz trilogija „Gospodar prstenova“ i „Hobit“ te bungee jumping kao i adrenalinske aktivnosti općenito. Omogućiti ljudima poput Jacksona i Hacketta da ostvare svoje snove i podržati ih u tome, ključna je stvar koju svaka zemlja koja se želi razvijati jednostavno mora napraviti. Njih dvojica nisu privatizirala tvrtku niti su kupila postojeću i učinila je efikasnijom, već su kreirali potpuno novu vrijednost, tj. napravili su posve nove biznise i otvorili nova radna mjesta. Mislim da je Hrvatska, nažalost, daleko zatvorenija prema novim stvarima pa se i ne mogu sjetiti sličnih primjera (barem ne u imalo sličnim razmjerima).

Dobar prijatelj pokrenuo je 3D interaktivni muzej pod Dubrovačkim zidinama, ali su ga, kako sam ga shvatio, prilično blokirali lokalni turistički operateri, stoga je praktički većina novca koji je uložio u taj pothvat, otišla u nepovrat. Također je pokušao o tome razgovarati u nekim drugim gradovima, ali je naišao na potpuno nerazumijevanje (iako je nudio model bez ikakva rizika ili investicije za grad, u kojem dapače grad još može dobro zaraditi). Sjetimo se samo A. J. Hacketta i mosta Kawarau te dogovora koji je Hackett postigao s konzervatorima bez kojeg cijela njegova priča o uspjehu ne bi bila moguća. Naravno, svaka priča ima dvije strane i moguće je da moj prijatelj jednostavno nije dovoljno spretan poduzetnik, ali to nije jedina takva priča koju znam, već jedna od brojnih priča u kojima su ljudi u Hrvatskoj bili obeshrabreni pri pokušaju stvaranja nečeg novog i drukčijeg. Jedna je stvar imati neuspješan poslovni model i zbog toga izgubiti novac, a druga je stvar imati gomilu administrativnih prepreka za realizaciju bilo kakve nove stvari i stvaranju nove vrijednosti. Tko zna koliko je ljudi u Hrvatskoj bilo blokirano tijekom pokušaja stvaranja nove vrijednosti. I tko zna kako bi naša ekonomija izgledala da nije toga te da se umjesto ulaganja u stalne sanacije i potpore neuspješnim poslovnim projektima, pokušava aktivno poduprijeti i stimulirati nove i perspektivne poslove. Ako sustav djeluje tako da vas obeshrabri u pokušaju inoviranja i stvaranja nove vrijednosti, umjesto da vas potiče i podupire u tome, onda je to ozbiljan problem za društvo koji nužno mora voditi k ekonomskoj stagnaciji (kakvu već duže vrijeme nažalost osjećamo na svojoj koži).

Zamislite samo kako bi Novi Zeland danas izgledao da su se nastavili plaćati poticaji mljekarskoj i ovčarskoj industriji, a da se inovativne djelatnosti (kojih su A. J. Hackett i Peter Jackson predvodnici) nisu podržali i poticali. Vjerojatno puno lošije nego što je danas, kada čak 65 % BDP-a dolazi iz uslužnog sektora – što pokazuje priličnu sposobnost transformacije ekonomije u skladu sa suvremenim globalnim trendovima. Upravo je obrazac ponašanja neorijentiran k budućnosti, koji se praktički u Hrvatskoj neprestano prakticira u zadnjih 25 godina, vjerojatno srž razloga zašto nam je ekonomija danas tu gdje jest. Mislim da smo mi kao nacija općenito daleko manje otvoreni na nove i dosad neiskušane stvari nego što su to Novozelanđani. Budući da Novi Zeland i nema neku dužu povijest ni tradiciju, to im vjerojatno omogućava da budu apsolutno neopterećeni time. To se jasno može vidjeti na primjeru vinske industrije koji sam prethodno spomenuo u tekstu.

Peter Jackson i A. J. Hackett svakako su jedinstveni. Ono što su učinili i način na koji su to napravili jednostavno je fascinantan i takve vizionare čovjek jednostavno rijetko sreće. Ne kažem da će se u Hrvatskoj pojaviti vizionari tog kalibra, ali samo kažem da sustav mora omogućiti onima koji žele stvarati nešto novo i drukčije da to i učine, a ne da izgube volju za to nakon potraćenog niza godina, novca i živaca u pokušaju zaobilaženja brojnih prepreka od strane raznih interesnih skupina koje grčevito žele zadržati postojeće stanje radi vlastitog sitnog interesa.

Sustav koji ohrabruje ljude na stvaranje nečeg potpuno novog i drukčijeg nužan je za stvaranje nove vrijednosti koja jedina može doprinijeti rastu ekonomije i prosperitetu cijelog društva te svih građana u njemu. Iskreno se nadam da će Hrvatska naposljetku ipak krenuti tim putem. Primjeri Jacksona i Hacketta te Novog Zelanda kao zemlje potpuno otvorene novim stvarima i neopterećene prošlošću, pri tome mogu biti izuzetno inspirativni i poučni za nas. Ako pri tome budemo kreativni i maštoviti poput čudesnih filmskih svjetova koje je dočarao Peter Jackson u svojim filmovima te jednako odvažni kao A. J. Hackett koji je svojim bungee skokovima stalno pomicao granice ljudskih mogućnosti, ne sumnjam da nas u konačnici čeka puno bolja i svjetlija budućnost.

Josip Muller, 11. travnja 2015.