Interesantna je destinacija taj Meksiko – mješavina različitosti i naizgled nespojivih krajnosti. S jedne strane izuzetno bogat kulturalni i antropološki prostor te mjesto nastanka i nestanka brojnih impozantnih prethispanskih civilizacija, a s druge pak strane zemlja s najvećim gradom na svijetu – suvremenim megapolisom Mexico Cityjem. Zemlja je to u kojoj prosječni životni standard nije impozantan (iako je iznad južnoameričkog prosjeka), u kojoj ima obilje siromaštva, a opet u njoj živi najbogatiji čovjek na svijetu (Carlos Slim). Zemlja sombrera, mariačija, tekile i osebujne kuhinje s ljutim začinima, ali isto tako i zemlja u kojoj haraju narkodileri te kriminal na ulicama glavnoga grada (bez obzira na to što se policija može naći na svakom koraku).

Zaputio sam se u Meksiko, moram priznati, ponajviše privučen bogatstvom prethispanskih civilizacija i kultura toga područja, sa željom da pokušam bolje razumjeti kako su nastale i nestale neke od najimpozantnijih i najinteresantnijih drevnih civilizacija koje je čovječanstvo ikad imalo. I baš zbog miješanja brojnih civilizacija, rasa i kultura, imao sam priliku (u impozantnom antropološkom muzeju Mexico Cityja) saznati da je Meksiko antropološki jedna od najzanimljivijih destinacija na svijetu, zbog činjenice da je današnje stanovništvo nastalo na temelju miješanja raznog indijanskog, bjelačkog i crnačkog stanovništva (crnačko su stanovništvo Španjolci dovodili sa sobom kao roblje). Tako je oko 90% populacije današnjeg Meksika rezultat miješanja stanovništva (tzv. mestici), a oko 10% populacije čini indijansko stanovništvo koje vuče korijene isključivo od prethispanskih civilizacija.

Meksiko je prilično velika zemlja (ima oko 110 milijuna stanovnika i sastavljen je od 31 države), a kao što sam već spomenuo – glavni grad Mexico City najveći je grad na svijetu s čak 23 milijuna stanovnika te se proteže na površini od 50 x 30 km. U njemu se nalaze brojne zanimljive građevine i znamenitosti. Primjerice, predsjednička palača najveća je zgrada u Južnoj Americi i u njoj je zaposleno čak 18 000 državnih službenika, a glavni trg (Constitution square) treći je po veličini na svijetu iza Pekinškog trga Tiananmen i Crvenog trga u Moskvi. Pored glavnog trga nalazi se katedrala izgrađena od kamena iz astečkih piramida koje su Španjolci zatekli po svom dolasku. Na istom tom mjestu (gdje je danas glavni trg i katedrala), dakle, bio je kompleks piramida Asteka, a kad su Španjolci došli i pokorili ih, srušili su njihove građevine i od njih napravili katedralu i brojne crkve u gradu.

Meksiko inače znači „mjesto na Mjesecu“ (prema indijanskom/astečkom dijalektu tzv. Nauvatl). Razlog tome jest što je astečki grad koji se nalazio upravo na mjestu današnjeg Mexico Cityja (Tenochtitlán) izgledao baš kao lice Mjeseca pa grad tome duguje ime. Kako je Tenochtitlán bio smješten na jezeru koje su Španjolci nakon osvajanja isušili, današnji Mexico City grad je koji kontinuirano „tone“, tj. smanjuje svoju nadmorsku razinu, pa je tako centar grada u zadnjih 100 godina potonuo čak 12 m.

Krećući se po Mexico Cityju, nemoguće je ne zamijetiti velik broj naoružanih policajaca, smještenih svugdje po ulicama (s automatskim oružjem, čak ponegdje i s oklopnim vozilima), ispred spomenika, crkvi te svih važnijih znamenitosti i institucija. Također, vodiči i hotelsko osoblje više me je puta eksplicitno upozorilo da svakako uzimam samo taksije koje prethodno telefonski naruči hotel, restoran ili neko drugo pouzdano mjesto jer bih inače mogao doživjeti vrlo neugodno iskustvo. Dok sam šetao po glavnom trgu usred bijela dana, iz prve sam ruke i neposredne blizine imao priliku vidjeti kako je naizgled nevina svađa između vozača kombija i uličnih prodavača prerasla u sveopću i prilično ozbiljnu tučnjavu uz iskazivanje velike doze agresivnosti (pogotovo od strane prodavača koji su naganjali vozača po trgu) i koju je, na sreću, vrlo brzo zaustavila policija koja se pojavila „u punoj ratnoj spremi“ i smirila situaciju. Vodič je značajnu stopu kriminala objašnjavao kombinacijom velikog broja needuciranih došljaka i ogromne veličine grada. Bilo kako bilo – Mexico City nije mjesto za bezbrižne večernje šetnje i tu čovjek mora vrlo oprezno odlučivati kuda se i kada kreće te s kime i kako stupa u interakciju.

Za razliku od Mexico Cityja, Cancun je kao turističko središte i često odredište američkih turista izuzetno siguran u bilo koje doba dana i u njemu nema policije na svakom koraku. Cancun svakako predstavlja vrlo poučnu priču o turističkom uspjehu. Do prije 30 godina to je bio napušteni otok/poluotok, a danas je sigurno jedna od vodećih 10 turističkih odredišta u svijetu. Tajne uspjeha mogu se pripisati klimi (pogotovo zimi – visoka sezona traje od prosinca do veljače), lijepoj prirodi, izuzetno visokoj koncentraciji hotela visoke kategorije postignute tijekom godina, blizini SAD-a i jako dobroj izravnoj zračnoj povezanosti s njime, neposrednoj blizini kulturnih sadržaja (Yucatan, Maje) te već spomenutoj velikoj sigurnosti koja nije karakteristična za sve destinacije u Meksiku.

Također, Cancun nudi značajan broj interesantnih zabavnih sadržaja za mlađu populaciju. Tako je primjerice centralno mjesto večernje zabave superklub Coco Bongo koji na osebujan način kombinira elemente diskokluba, Broadwaya, Cirque du Soleila i multimedijalnog showa te se čovjek mora zapitati je li upravo to smjer u kojem se kreće budućnost zabave i večernjih izlazaka mlađe populacije. Primjerice, za vrijeme boravka u klubu u jednom trenutku možete vidjeti isječke iz filmova poput Spartaka, Gladijatora i Pasije, a već u drugom predstavu s 5 – 6 polugolih artista gimnastičara, koji su obješeni o strop platnenim trakama i simuliraju vlastito raspeće. Trake se dižu 10-ak metara u zrak, a artisti u zraku izvode akrobacije uz zvuke glazbe koja zvuči „sudbinski“ i moćno – osobito uz savršeno ozvučenje koje klub ima. Prilično bizarno, ali svakako efektno: rezultat je bio taj da je ekipa podivljala, digla se na noge i počela vrištati u znak odobravanja. Iduća je pak scena bila s kostimiranim Captain Americom koji se na velikoj pozornici nasred kluba bori protiv kostimiranog negativca (obojica efektno skaču po cijeloj pozornici). Nakon toga uslijedio je efektni blok iz mjuzikla Chicago, potom blok u kojem je pjevačica koja je podsjećala na Beyonce stasom i glasom izvodila njezine najveće hitove uz efektnu scenografiju i popratne plesne točke. Sve u svemu, vrlo interesantna mješavina svega i svačega s prilično visokom kvalitetom produkcije – nešto što još nisam imao prilike nigdje vidjeti u takvu obliku.

Restoranska ponuda u Cancunu također je izvrsna. Primjerice, jastozi koje sam imao prilike jesti u restoranu Lorenzillo’s vjerojatno su najbolji koje sam ikada jeo. Restoran služi pozamašne očišćene porcije mesa od jastoga s popratnim prilozima i to po cijeni od oko 200 kn, što je znatno manje nego što bismo to morali platiti u Hrvatskoj primjerice. Također, osim naravno interesantnih i autentičnih meksičkih restorana, i Cancun i Mexico City imaju izvrsne argentinske restorane – po meni odmah na listi iza Buenos Airesa.

Kada usporedimo turističku ponudu Cancuna s onom koja se nudi na hrvatskim turističkim odredištima, ne može se ne uočiti koliko je u Hrvatskoj nazadan pristup turizmu i turističkim sadržajima. Kod nas nema koncentracije sadržaja kakva se može vidjeti u Cancunu, koči se bilo kakav razvoj i sadržaji (primjer golfski tereni oko Dubrovnika i u Istri, što je, doduše, povezno s manjkom transparentnosti) te je uz takvo inertno i razvoju neorijentirano razmišljanje nemoguće očekivati značajnije pomake u razvoju našeg turističkog proizvoda, a samim time i značajnije pozitivne pomake u rezultatima turizma u Hrvatskoj.

Meksikanci su generalno vrlo simpatični ljudi, ali sam ih našao prilično nejasne i konfuzne u komunikaciji – djelomice vjerojatno i zbog ne baš sjajnog poznavanja engleskog jezika. Primjerice, svaki je turistički vodič (a imao sam ih nekoliko jer se svaki dan mijenjao) imao svoju verziju priče o Cortesu i Montezumi te je iznosio drukčije podatke o broju stanovnika Mexico Cityja.

Nedaleko od Mexico Cityja nalaze se ostatci drevnoga grada pod nazivom Teotihuacán. Riječ je o civilizaciji koja je trajala 100. – 750. nove ere te o gradu u kojem je prema procjenama povjesničara živjelo 100 000 – 200 000 ljudi pa je ujedno bio najveći i najnapredniji grad u Južnoj Americi u to vrijeme. Nakon 750. godine iznenada je i, prema nekima, misteriozno napušten. Povjesničari pretpostavljaju da su stanovnici previše eksploatirali prirodu toga područja (iskrčili šume, uništili drveće, životinje su zato pobjegle) pa su na koncu su morali napustiti grad jer situacija nije bila održiva i adekvatna za nastavak života u njemu.

Na području Meksika je za vrijeme prethispanskog perioda bilo prisutno pet glavnih civilizacija. To su (prema kronološkom redu nastanka): Olmeci, Teotihuacáni, Maje, Tolteci i Asteci. Glavne su civilizacije kontrolirale i do 600 raznih manjih civilizacija pa je tako od njih danas ostalo preko 600 raznih jezičnih dijalekata Indijanaca.

Zadnja velika civilizacija koja je funkcionirala na području Meksika bila je civilizacija Asteka – koja je pala dolaskom Španjolaca na ovo područje. To je poznata priča o španjolskom osvajaču (konkvistadoru) Hernanu Cortesu i astečkom poglavaru Montezumi, koja pokazuje da su i naizgled nemoguće stvari i vojne pobjede ipak moguće. Cortes je tako uspio sa samo oko 500 ljudi porobiti cijelu astečku imperiju od nekih 200 000 ljudi, za što mu nitko unaprijed zasigurno ne bi dao velike izglede. Puno se faktora pri tome poklopilo da bi se stvari odigrale upravo na takav način. Prije svega, Asteci su vjerovali u proročanstvo o dolasku plavog čovjeka koji je zapravo bog pod nazivom Quetzalcoatl koji im se treba vratiti te su, ugledavši Cortesa, mislili da je upravo on taj pa se nisu usuđivali napasti ga u startu što bi u protivnom vjerojatno napravili. Nadalje, Cortes je imao sreću da je imao prevoditelje koji su ga upoznavali sa situacijom među redovima Maja i Asteka koje je sretao te je samim time mogao donositi prave odluke i poteze. To su bili Španjolac koji je živio skupa s Majama i koji je stigao španjolskim brodom 1511. i ostao živjeti među Majama te žena po imenu Marina koja je bila astečkih korijena i znala astečki jezik – bila je živjela s Majama, Maje su ju dale na poklon Cortesu skupa s ostalih 20-ak žena.

Kada je 1519. godine stigao na obalu Yucatana, prvi Cortesov kontakt bio je upravo s Majama, gdje je nakon prvotnih čarki uspio s njima uspostaviti mir te nakon toga u svoje redove dovesti spomenute prevoditelje koji su mu se pokazali izuzetno dragocjenima. Kad je Cortes čuo da se sjedište cijele regije nalazi u Tenochtitlánu, velikom gradu prepunom bogatstva i zlata (u to vrijeme ni jedan grad u Španjolskoj niti cijeloj Europi nije ni izbliza imao toliku populaciju), pogotovo nakon što je primio izaslanstvo od Montezume koji mu je poslao darove i zlato vjerujući da je riječ o božanstvu, Cortes je odlučio da se mora domoći tog zlata te je spalio sve brodove kako bi jedina alternativa bila pobjeda nad Astecima i osvajanje njihove prijestolnice. Pri tome je našao saveznike u ostalim indijanskim plemenima (poput Tlaškaletka) koja su mrzile Asteke zbog njihove dominacije te je skupa s njima krenuo u osvajački pohod.

Montezuma je primio Cortesa krajem 1919. godine u svoju palaču u miru i obasuo ga darovima nadajući se da će time izbjeći borbe i krvoproliće. To se pokazala kao izuzetno kriva procjena. Nakon nekog vremena uživanja statusa gosta u njegovoj palači, Cortes je uzeo Montezumu za svog zatočenika te ga je pokušao iskoristiti za umirivanje pobune Asteka koja je izbila u travnju 1521. godine. Rezultat je bio da su Asteci kamenovali Montezumu koji je potom i podlegao ozljedama i preminuo. Cortes je nakon nekog vremena i nakon značajnih žrtava u ljudstvu uspio probiti opsadu i pobjeći iz Tenochtitlána. Tijekom ljeta Cortes je obnavljao svoje snage i ojačavao svoja savezništva, a vratio se koncem 1520. godine i započeo višemjesečnu opsadu Tenochtitlána, koja je rezultirala konačnim padom grada i porazom astečkih snaga 13. kolovoza 1521. godine.

Ono što je predstavljalo dodatnu razornu okolnost za Asteke i uopće domaće indijansko stanovništvo, bila je činjenica da nisu navikli na bolesti koje su Španjolci sa sobom donijeli i koje su se pokazale razorne za njih. Naime, dio Cortesove posade bio je sastavljen od bivših zatvorenika koji su bolovali od nekih bolesti koje su tada harale Europom (velike boginje, sifilis) i na koje Indijanci nisu navikli pa je dodir s njima uzrokovao tešku epidemiju među lokalnom stanovništvom. Tako se nešto što bi se unaprijed moglo ocijeniti kao nedostatkom i slabošću Cortesovih snaga, na kraju pokazalo kao jedno od njegovih najjačih oružja – nekoliko bolesnih zatvorenika postalo je jedno od najrazornijih Cortesovih oružja za urođenike jer su upravo te zaraze za njih bile nove i pogubne.

Ono što je u početku dodatno zbunilo Asteke u sukobima sa Španjolcima jesu velike razlike u načinu borbe između njih i Španjolaca. Asteci i Maje zarobljavali bi pa potom žrtvovali svoje zarobljenike, dok bi Španjolci odmah ubijali protivnike pristupajući ubijanjima isključivo hladno i pragmatično, za razliku od Asteka koji su ih koristili u religiozne i ritualne svrhe.

U svakom slučaju može se zaključiti da su Španjolci i Europljani u to vrijeme bili znatno agresivnija i predatorsko-osvajački orijentirana civilizacija. Također su zbog više putovanja bili puno naviknutiji i „otporniji“ na nove i neočekivane događaje, dok su Asteci i ostali Indijanci živjeli u svom zatvorenom ekosustavu te ih je novi i neočekivani čimbenik izvana u potpunosti izbacio iz ravnoteže. A prema samom Darwinu, najprilagodljiviji na kraju pobjeđuju i preživljavaju.

Iako se Indijanci mogu žaliti zbog načina kako su ih Španjolci pokorili (lukavstvom, prijevarama i bolešću), civilizacije koje su tamo vladale prije dolaska Španjolaca (Maje, pa potom Asteci) bile su isto tako krvave i nemilosrdne jer su im se vjerovanja i kultovi temeljili na stalnim žrtvovanjima i mnogo krvi. Oni koji su primjerice gledali film Mela Gibsona Apocalypto (koji je sniman na Yucatanu i koji je kombinacija stvarnih elemenata i filmske izmišljotine) vjerojatno se sjećaju vrlo eksplicitnih i potresnih scena žrtvovanja s puno divljaštva i krvi. Krvave scene žrtvovanja kod Asteka su vjerojatno bile baš tako brutalne kako su prikazane u tom filmu – s vađenjem srca, punjenjem ljudskom krvlju velikih kamenih posuda/oltara i slično.

Ono što čovjek može potencijalno zaključiti iz ove priče jest da je u sukobu dviju civilizacija prevladala agresivnija, prepredenija i ona više osvajački nastrojena, a ne nužno ona naprednija (Asteci su primjerice u matematici, astronomiji i još nekim stvarima bili daleko napredniji od Španjolaca). Također možemo uvidjeti i relativnost perspektive i vremena – danas nam se čini da je naša civilizacija toliko važna, a opet oblik u kojem je danas poznajemo stvoren je tek u zadnjih stotinjak godina (iskovan industrijskom revolucijom i dvama svjetskim ratovima). Civilizacije funkcioniraju stotinama i tisućama godina i onda iščezavaju preko noći. Jedina razlika danas je izuzetna međupovezanost i informiranost te velike razorne mogućnosti suvremenog naoružanja koje su dovele do toga da danas vjerojatno teško može pasti neka supersila bez razornih posljedica po cijeli svijet (osim ako se interno ne uruši sustav kao što je to bio slučaj kod SSSR-a početkom 90-ih godina prošlog stoljeća). Također, važno je primijetiti da se pokoravanje manjih zemalja od strane većih danas uglavnom vrši pretežno ekonomskim putem (u tu se kategoriju možda može svrstati i način djelovanja najvećih ekonomskih sila unutar EU-a i utjecaj na druge manje i nerazvijenije zemlje poput Hrvatske).

Nemoguće je zanemariti i ulogu religije u sukobu Španjolaca i Asteka te zaključak da u sukobu dviju civilizacija također igra ulogu koja je religija naprednija, suvremenija i snažnije utemeljena u vjerovanjima svojih sljedbenika. Ne može se zaboraviti povijesna činjenica da je moćna rimska imperija na početku pokušala zatrti kršćanstvo i ubijati kršćane na svakom koraku, a potom je prihvatila tu religiju kao službenu te je ona na koncu značajno nadživjela samo carstvo.

Španjolci su odmah po dolasku aktivno radili na širenju kršćanstva među lokalnim stanovništvom. Tomu su najviše doprinijeli franjevci koji su se odmah po dolasku Španjolaca uputili na indijanske teritorije i radili na prosvjetljenju pučanstva. Također i ukazanje Gospe od Guadalupe (1531. godine) tj. Djevice Marije u Meksiku indijanskom obraćeniku Juanu Diegu pomoglo je u širenju kršćanske vjere među lokalnim stanovništvom. Zlobnici bi rekli da je ukazanje bilo baš u savršenom trenutku za promociju i širenje vjere, ali neki aspekti njezina ukazanja nikad nisu u cijelosti objašnjeni racionalnim putem te je Naša Gospa od Guadalupe definitivno i dan danas zaštitnica Meksika u vjerskom smislu.

Procjenjuje se da je prije 30-ak godina u Meksiku bilo oko 90% katolika, a danas je taj broj danas spao na nekih 65%. Katoličanstvo je u Meksiku preuzelo (pogotovo kod indijanske populacije) i neke elemente prijašnjih vjerovanja Indijanaca, pa se tako umjesto bogova prirode pojavljuju svetci zaštitnici poljoprivrede, kiše, sunca… Također, sklonost najreligioznijih Meksikanaca kršćanskom fanatizmu koji iskazuju podvrgavanjima određenim elementima mučeništva i simulacije križnog puta (s dosta krvi i ponekad čak i pribijanjima na križ), može se potencijalno objasniti i povezanošću indijanskog stanovništva s drevnim tradicijama žrtvovanja i svetim značenjem puštanja krvi u svrhu obreda i općenito religiozne svrhe. Tako katoličanstvo u Meksiku predstavlja dobar primjer kako se vjera može uspješno prilagoditi novom okružju, povijesti i prijašnjim vjerovanjima.

Uz Asteke koji ujedno predstavljaju i posljednju veliku prethispansku civilizaciju, najpoznatija civilizacija na tim prostorima jest civilizacija Maja koja je funkcionirala na području Yucatana, Hondurasa, Salvadora i Belizea u razdoblju od preko 3000 godina (2000. godine pr. n. e. – 1500. g. n. e.). Njihov se period može podijeliti u tri velika vremenska intervala: pretklasični (2000. g. pr. n. e. – 1500. g. n. e.), klasični (300. – 900. g. n. e.) i postklasični period (900. – 1500. g. n. e.), s tim da je vrhunac civilizacije bio za vrijeme klasičnog perioda.

Općepoznato je da su Maje bili izuzetno napredni astrolozi (čak i za današnje poimanje), ali je manje poznato da su Maje vjerojatno bili „prvi nogometaši na svijetu“. Igra koju su Maje (također i Asteci) ritualno prakticirali jest tzv. igra života i smrti, u kojoj su igrala dva međusobno suprotstavljena tima od po sedam igrača na svakoj strani s ciljem da proguraju gumenu loptu kroz kameni obruč s bočne strane igrališta. Razlika u odnosu na današnje nogometne prakse jest ta što je najbolji igrač pobjedničkog tima (vjeruje se) bio žrtvovan bogovima i to je bila velika čast. Sumnjam da bi danas netko žrtvovao bogovima Cristiana Ronalda ili Lea Messija, što zbog humanih, a što zbog čisto komercijalnih razloga.

Maje su vrijeme poimale ciklički umjesto linearno, kako mi danas činimo. Osnova svega bio je ciklus od 52 godine koji su dijelili na 4 perioda od po 13 godina te je svake 52 godine započinjao novi ciklus (kad se poklapaju sunčev kalendar od 365 dana i mjesečev od 260 dana). Veliki ciklus od 5026 godina završava upravo 21. 12. 2012. i taj datum neki interpretiraju kao datum propasti svijeta. Maje su predviđali da bi se u tom trenutku mogla dogoditi promjena magnetskih polova Zemlje (završetak petog majanskog doba) te da bi moglo doći do prirodnih katastrofa i sličnog. Mnogi su to iskoristili te pridali tom datumu tumačenje kraja svijeta i iskoristili to u marketinške svrhe (takve stvari redovito pobuđuju interes i dobro se prodaju), iako sam na temelju svega što sam čuo i vidio mogao osobno zaključiti da su Maje više imali na umu završetak jednog velikog ciklusa i početak novog.

Utjecaj majanske civilizacije značajno se smanjio oko 900. g. n. e., a neki tome čak pripisuju i određena misteriozna značenja. Za razliku od Asteka koje je porazila vanjska sila, pretpostavlja se da su razlog urušavanja majanskog carstva bile unutarnje borbe te također neodrživa eksploatacija prirode oko gradova koje su sagradili te koja je dovela do nemogućnosti nastavka života na tim mjestima (sječa šuma za potrebe gradnje i slično – baš kao što je spomenuto u slučaju Teotihuacána). Tako su Maje u svojim gradovima doveli situaciju do neodržive razine, stoga njihovi gradovi nisu mogli nastaviti s normalnim funkcioniranjem. To zasigurno predstavlja pouku za današnji svijet u kojem sve više raspravljamo o održivosti zbog nivoa CO₂ emisija i efekata staklenika. Pogled na zelenilo oko ruševina drevnih gradova otkriva da je naša „stara Zemlja“ žilava i da se uvijek oporavi od raznoraznih prirodnih katastrofa, ali da su za to ponekad potrebne i generacije ako ne pazimo na održivost svega što radimo s prirodom i okolinom.

Razmišljajući o Majama, nastanku i nestanku njihove civilizacije, njihovim proročanstvima i pričama o propasti svijeta, nisam mogao ne zapitati se što to zapravo znači propast svijeta.

Propast civilizacija i promjena prirodnih uvjeta života nešto je što se stalno događalo tijekom povijesti – napredne i moćne civilizacije koje su egzistirale i tisućama godina (Egipat, Rim, Babilon, Maje…) u tom su smislu propadale kad su izgubile vjeru ljudi u njihovo funkcioniranje. Rim i Maje/Asteke poljuljao je te potom i uništio dolazak kršćanstva i činjenica da su funkcionirali na određenim vjerovanjima i sustavu vrijednosti koji se dolaskom kršćanstva do temelja poljuljao i samim time čvrstina vjerovanja u sustav nije bila kao prije. U Južnoj Americi sve je to bilo popraćeno i španjolskom vojnom silom koja je fizički izvršila osvajanje teritorija, dok se kod Rima sustav više urušio unutar sebe, a tek potom postao predmetom osvajanja germanskih i slavenskih plemena.

Maje su bili izuzetno napredni matematičari i astrolozi, a njihove su građevine uvijek građene tako da reflektiraju kretanje sunca i da zrake sunca padaju na točno određenom mjestu u određeno vrijeme. Cijeli njihov sustav vjerovanja počivao je na astrološko-cikličkim tumačenjima sila prirode i njihovoj interpretaciji. Vođe, koje su inače bili najeduciraniji, koristili su to znanje kako bi predikcijama prirodnih pojava (pogotovo u klasičnom majanskom periodu od 300. do 900. godine, kad su vođe imali status božanstva) svoje podanike uvjerile da imaju božansku moć predviđanja. Kršćanska se religija s druge strane temelji na snazi misli, a ne na snazi interpretacije prirodnih pojava i samim je time znatno sofisticiranija i naprednija te je u sukobu tih dvaju sustava vjerovanja potpuno dominirala u Južnoj Americi kao modernija i snažnija religija (da ne spominjemo samu autentičnost, već promatrajući iz čisto objektivne perspektive).

Koliko su čvrsti temelji današnje civilizacije i kolike su mogućnosti da se dogodi „propast svijeta“ u smislu značajnih promjena u civilizacijskih postulata i pada današnjih centara moći?

Prije svega svjedoci smo da je u gotovo cijelom svijetu, od 2008. godine pogotovo, došlo do lančane reakcije i otkrivanja da sustavi u kojim većina država živi nisu dugoročno održivi u financijsko-ekonomskom smislu. Jednostavno, troši se više nego što se stvara, a trenutačni način funkcioniranja demokratskih sustava to dodatno ohrabruje jer ljudi glasaju za one koji im nude i obećavaju više i to sada i odmah. Dodatna je točka nestabilnosti prirodna neodrživost nastavljanja povećanja CO₂ emisija koje bi moglo dovesti do prirodnih katastrofa – toga smo postali svjesni tek u zadnjih 10-ak godina. Treći i možda najveći izvor nestabilnosti jest povećano raslojavanje društva i iščezavanje srednjeg sloja. Taj je proces osobito vidljiv u razvijenim zemljama jer se nižekvalificirani poslovi (ili čak neki visokokvalificirani, neovisno o lokaciji – tipa softversko inženjerstvo) sele u zemlje u razvoju. To je potencijalna „bomba“ u današnjim centrima moći – prije svega u SAD-u. Zaustavljanje tih procesa sukobilo bi se sa zakonima otvorenog tržišta i ciljevima kompanija da poboljšaju svoje profitne rezultate svakog kvartala (na čemu današnje tržište kapitala funkcionira). To je potencijalna tempirana bomba nezadovoljstva koja se mogla vidjeti u nedavnim prosvjedima na Wall Streetu pa i u cijelom svijetu, iako razina nezadovoljstva očito još uvijek nije dovoljno velika za veće prosvjede. A i demokracija kao sustav pruža (lažnu) argumentaciju vladajućim strukturama da ljudi uvijek mogu drukčije glasati i promijeniti situaciju na idućim izborima.

Sve su to razlozi zašto se današnji sustav i današnja civilizacija (pogotovo uz internet i sveopću dostupnost informacija) ne mogu nazvati potpuno stabilnima i zašto će biti nužno da dođe do promjena u njegovom načinu funkcioniranja ako ne želimo da se on uruši na bolan način i uz neželjene posljedice. Stoga zaželimo da 21. prosinca 2012. godine bude zapravo početak novog ciklusa u kojem će se sustav prilagoditi na način da bude održiv, pravedan i prosperitetan za sve svoje aktere i društvo u cjelini.

Sazrijevanje sustava kakav danas poznajemo dogodilo se uz brojne svjetske revolucije (Rusija, Kina) te uz dva razorna svjetska rata. Nadajmo se da će daljnja evolucija sustava biti manje krvava. Na koncu, ako dođe do neke razorne katastrofe i/ili rata koji donese velike promjene i neželjene posljedice kataklizmičkih razmjera, moguće je da će neki arheolozi za 1000 godina na ruševinama današnje civilizacije istraživati što se tu zapravo dogodilo. Poenta je da su planet Zemlja i čovječanstvo „žilavi“ i što god da se dogodi, u dužem roku iznaći će načine da se ponovo prilagode i razvijaju na nove i nepredvidive načine.

U takvoj duljoj perspektivi vremena (koje Maje opisuju na cikličkoj bazi) ne možemo ne postati skromniji i svjesniji da je trenutak u kojem živimo samo „kap u moru“ vremenskog kontinuuma života i razvoja čovječanstva. Uz tu bi spoznaju i naša tolerancija i želja za iznalaženjem dugoročno održivih i pravednih sustava (koji jedini omogućavaju kontinuiran razvoj i prosperitet civilizacija) trebala biti veća i prisutnija u cijeloj populaciji. Ako tako budemo gledali na stvari, vjerojatnost da dođe do značajnijih potresa u funkcioniranju naše civilizacije iliti propasti svijeta, bit će značajno smanjena. Osim u slučaju prirodnih katastrofa na koje nemamo utjecaj, ali to je već nešto što je u velikoj mjeri u „Božjim rukama“ i time se ne možemo i ne trebamo opterećivati.

Stara molitva/izreka (koja se prvi put pojavljuje povezana s osobom Franje Asiškog, a isto tako u vrlo sličnom obliku i od strane Sioux Indijanaca) kaže: „Bože, daj mi mirnoću i strpljenje da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti i mudrosti da razlikujem jedno od drugog.“ U tom se smislu trebamo okrenuti onome što svaki od nas kao pojedinac može učiniti u svojoj moći da učini našu civilizaciju, zemlju i lokalnu zajednicu što je moguće boljim i dugoročno održivim mjestom za život koje ostavljamo u nasljeđe novim generacijama. Time ne samo da ćemo smanjiti vjerojatnost da naša civilizacija bude ugrožena i pogođena nekom velikom kataklizmom 21. prosinca 2012. godine ili nekog drugog skorog datuma, već ćemo se uz to i zasigurno bolje osjećati.

Josip Muller, 17. 1. 2012.