Obično prakticiram prekooceanska putovanja oko Nove godine. Vjerojatno zato što imam osjećaj da se istinski mogu odmoriti samo kada prijeđem nekoliko vremenskih zona i tako se isključim od svakodnevice i uživim u neki daleki i potpuno drukčiji svijet. Pri tome mogu reći i da dočekati Novu godinu u toplim krajevima i nije tako loša stvar J. Ovoga sam puta odlučio posjetiti Južnu Afriku (JAR). Pri toj me odluci, moram priznati, donekle zabrinjavala činjenica da Južnu Afriku bije glas vrlo nesigurne zemlje s rekordnim stopama ubojstava i krađa. Budući da sam dvije prethodne godine već odustajao od tog puta (zbog već spomenute sigurnosti te čak i više zbog dugog procesa ishođenja vize), ovaj sam put odlučio svakako otići i osobno se osvjedočiti o ljepote te zemlje.

Od nekoliko prijatelja koji su posjetili JAR već sam čuo izvrsne dojmove, posebice o Cape Townu i njegovoj okolici. Osim prelijepe prirode i brojnih sadržaja, tu je i fascinantna priča o Nelsonu Mandeli i o tome kako je Južna Afrika izborila svoju slobodu – kako bi on to rekao „dugim hodom do slobode“. Znao sam osnovne informacije o toj priči, ali zanimalo me saznati još i više te bolje razumjeti zašto se Mandelu obično naziva osobom koja najviše zaslužuje divljenje ljudi u anketama diljem svijeta. Nakon ovog posjeta moje divljenje za ono što je Mandela učinio postalo je još veće no što je bilo prije. Tijekom posjeta otoku Robben kupio sam majicu sa slikom Mandele i tekstom „Povijest ovisi o tome tko je piše“. I ne mogu se dosjetiti boljeg načina da sažmem svoje dojmove o Južnoj Africi i događajima koji su se tamo odigrali tijekom nekoliko proteklih desetljeća.

Planiravši put, usredotočio sam se najviše na Cape Town gdje sam ostao tjedan dana. Tamo sam također proveo Novu godinu – Cape Town je diljem svijeta čuven po vrlo živom novogodišnjem ozračju. Prije no što sam odletio iz tog područja, posjetio sam poznatu vinsku regiju Stellenbosch i okolicu. Zatim sam proveo tri-četiri dana na safariju u Nacionalnom parku Greater Kruger te na koncu dva dana u Johannesburgu. Sve u svemu, dva u potpunosti ispunjena tjedna s puno sadržaja i krasnim uspomenama. Razlog više da s vama podijelim ono što mislim da bi vam moglo biti najinteresantnije od toga.

Cape Town i okolica

Cape Town ima 3,7 milijuna stanovnika i drugi je po veličini grad u Južnoj Africi. To je jedan od najljepših gradova koje sam ikada posjetio i vjerojatno najpotpunija novogodišnja destinacija koju netko može odabrati. Rekao bih da me grad u nekoliko aspekata podsjeća na Sydney. Nije ni čudo stoga da su oba ta grada na popisu najpoželjnijih novogodišnjih odredištima na svijetu. Cape Town ima izvrsnu klimu u ovo doba godine, prekrasnu promenadu (rivu), spektakularnu prirodu u gradu i oko njega, zanimljive kulturne lokacije i bogatu povijest iz koje se može učiti. Također ima izvrsne restorane u kojima možete dobiti izvrsna južnoafrička vina po pristojnim cijenama, lijepe plaže te nudi brojne mogućnosti za večernje izlaske i tulumarenje. Okolica grada nudi također brojne sadržaje, od kojih sam odabrao vjerojatno najpopularnije – ronjenje u kavezu s morskim psima te posjet živopisnim vinarijama vinske regije Stellenbosch i njezine okolice.

Bio sam smješten u hotelu u samom centru Cape Towna iz kojeg se za par minuta pješice moglo stići do jedne od najpoznatijih ulica za večernje izlaske – Long Streeta. Bio sam također blizu (desetak minuta taksijem) i drugim turističkim lokacijama u gradu, kao što su Waterfront (riva) Victorije i Alfreda ili plaže zaljeva Clifton i Camps. Grad je bio prepun ljudi, što je uobičajeno oko Nove godine, stoga se taksi trebao naručiti oko sat vremena unaprijed. Vrijeme je bilo savršeno – sunčano i ugodno (25 – 30 °C danju, 5 – 10 °C manje u večernjim satima).

Iskoristio sam autobusnu turu na koju se može ući i izaći po volji (tzv. hop on, hop off tura) kako bih vidio većinu lokacija u gradu. Jedna od stanica bila je poznata Table Mountain (gora), atrakcija po kojoj su cijeli grad i cijela Južna Afrika poznati. Ona se čak nalazi i na zastavi Cape Towna. Na vrh brda koje se nalazi oko tisuću metara iznad mora vozi vas suvremeno opremljena žičara. Kada izađete iz građevine do koje žičara stiže, nađete se na platou širokom i dugačkom oko tri kilometra, okruženom impozantnim klisurama. Pogled s Table Mountaina zaista je spektakularan. Možete vidjeti cijeli Cape Town i predivnu prirodu oko njega. Zbog njezine jedinstvenosti i ljepote, ali i zanimljive geologije i bioraznolikosti, gora Table prozvana je jednim od novih svjetskih čuda prirode (zajedno s rijekom Amazonom i slapovima Iguazu, da spomenemo još neka od njih).

U Cape Townu nalaze se i neka mjesta koja i dalje podsjećaju na ukinuti aparthejd. To je primjerice čuveni Okrug 6 koji je prije aparthejda predstavljao stambeno područje usred grada. Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća aparthejdski režim nasilno je iselio preko šezdeset tisuća njegovih stanovnika. Do tada je to bio kvart u kojem su živjeli uglavnom crni i obojeni stanovnici grada, zajedno s nešto Afrikanera, bijelaca i Indijanaca. Vladini dužnosnici naveli su nekoliko razloga za iseljenje kao što su nužnost razdvajanja rasa iz sigurnosnih razloga, prevelik stopa kriminala itd. Većina stanovnika s pravom je vjerovala kako vlada želi tu zemlju zbog njezine blizine središtu grada, gori Table i luci. Dana 11. veljače 1966. vlada je proglasila Okrug 6 područjem u kojem mogu biti samo bijelci, a iseljavanje je započelo 1968. Do 1982. više od 60 000 ljudi preseljeno je iz grada u područje nekih 25 kilometara dalje od njega. Stare kuće uništene su buldožerima. Jedine zgrade koje su „preživjele“ bile su vjerski objekti. Međunarodni i lokalni pritisak učinio je razvoj okruga prema inicijalnom planu problematičnim za vladu. Nakon pada aparthejda južnoafrička vlada priznala je zahtjeve negdašnjih stanovnika tog područja i obvezala se podržati novu izgradnju objekata za njih. Godine 1989. osnovana je Fundacija za muzej Okruga 6, a 1994. otvoren je Muzej Okruga 6. On služi kao podsjetnik na događaje tokom aparthejda, kao i na kulturu i povijest područja prije nasilnog uklanjanja ljudi.

Još jedan podsjetnik na vrijeme aparthejda jest otok Robben – otok koji se nalazi samo sedam kilometara zapadno od Cape Towna i na kojem je bio smješten zatvor s najvišim stupnjem osiguranja. To je bilo mjesto gdje je većina političkih zatvorenika u Južnoj Africi služila svoje kazne tijekom aparthejda i gdje je Nelson Mandela proveo 18 godina. Kada siđete s brodice na otok Robben, pozdravi vas znak na obali koji nosi snažnu poruku: „Sloboda se ne može okovati, uništiti ili potkopati.“ Kroz zatvor vas vode bivši robijaši koji su na Robbenu bili u svojstvu političkih zatvorenika, pa mogu ispričati autentične priče o tome kako je tamo bilo i kako su se osjećali. Otok Robben bilo je mjesto gdje se odredila politička budućnost Južne Afrike u krugu političkih zatvorenika koji su kasnije predvodili zemlju nakon što je aparthejd propao.

Pored gore Table, najpoznatije mjesto u Cape Townu jest Riva Victorije i Alfreda (V&A Waterfront). Ona se nalazi u najstarijoj južnoafričkoj luci koja još radi, a nudi cijeli niz sadržaja – od brojnih restorana, kafića, barova i taverni do brojnih mogućnosti za kupovinu i zabavu za posjetitelje (450 dućana, 10 hotela i preko 80 zalogajnica, što uključuje 12 vrhunskih restorana). Riva ima 22 službena povijesna mjesta za razgledanje i predivan pogled na Atlantski ocean, luku u zaljevu Table, grad Cape Town i goru Table. Riva V&A pridonijela je s preko 20 milijarda američkih dolara južnoafričkoj ekonomiji tijekom posljednjih deset godina. Privlači više od 23 milijuna posjetitelja godišnje, što je čini najposjećenijim odredištem na afričkom kontinentu.

U okolici Cape Towna posjetio sam još dva glasovita mjesta: rt Point i Rt dobre nade. Cjelodnevna tura „Cape Penincula“ vodi vas iz Cape Towna do tih odredišta. Prvi Europljanin koji je stigao na Rt dobre nade bio je 1488. godine portugalski istraživač Bartolomeo Diaz. On ga je prvotno prozvao „Rtom oluja“. Nekoliko godina kasnije portugalski kralj preimenovao ga je u Rt dobre nade zbog nade i optimizma povezanih s otvaranjem morskog pravca prema Indiji i istoku. Nekoć se vjerovalo kako on predstavlja najjužnije mjesto u Africi i da je mjesto na kojemu se susreću Atlantski i Indijski ocean. Danas znamo da nije tako. Iako su rt Point i Rt dobre nade vrlo poznati i predstavljaju najveće turističke atrakcije zbog svoje blizine Cape Townu (uz to rt Point ima i prelijepu promatračnicu u obliku svjetionika na vrhu stijene), niti jedan od tih rtova nije najjužnije mjesto u Africi. To je zapravo rt Agulhas koji se nalazi još nekih 150 kilometara u pravcu istoka-jugoistoka. Također, mjesto gdje se susreću Atlantski i Indijski ocean zapravo se mijenja između rta Agulhas i rta Point (ovisno o strujama). To je još jedan dokaz da zapravo mješavina marketinga, povijesti i dostupnosti čine neko mjesto poznatim, a ne prava važnost samoga mjesta J.

Mnoštvo je mogućnosti za novogodišnju proslavu u Cape Townu. Tu je poznata ulica Long Street s puno klubova i barova, ima i nekoliko dobrih klupskih prostora (osobito tzv. rooftop barovi i klubovi), a i na najpoznatijim plažama može se pronaći dobra i opuštena atmosfera. Posjetitelji dolaze sa svih strana svijeta i vrlo je lagano zapodjenuti razgovor s njima i dobro se provesti u bogatoj multikulturalnoj atmosferi. Tu su i neka mjesta s tradicionalnom afričkom glazbom – ritmovima poznatih zabavljača kao što su Mama Africa (Miriam Makeba, s nadimkom Mama Africa, bila je južnoafrička pjevačica, dobitnica Grammyja i aktivistica za prava građana; prva umjetnica iz Afrike koja je popularizirala afričku glazbu u svijetu). Proslava Nove godine u gradu bila je vrlo živa. Na mnoštvu lokacija diljem grada nastupali su poznati svjetski DJ-evi (poput Goldfisha u Botaničkom vrtu – koje sam već imao priliku slušati nekoliko dana ranije u jednom cool klubu na plaži), na glavnim gradskim trgovima organizirane su proslave, a barovi i klubovi na Long Streetu, naravno, bili su prepuni. I ispred moga hotela odvijala se velika proslava na kojoj su zajedno bili i stranci i lokalno stanovništvo (uz dobre DJ-eve i prigodni veliki vatromet), pa sam odlučio jedno vrijeme biti tu, a ostatak uživati u zabavi na Long Streetu  – što se pokazalo dobrim izborom.

Još jedno mjesto koje valja spomenuti u Cape Townu jest Botanički vrt – vrlo je lijep i definitivno ga treba posjetiti. Grad obiluje mnoštvom dobrih restorana koji jela nude po razumnim cijenama. Primjerice, steak koji sam pojeo u restoranu Nelsonovo oko vjerojatno je jedan od najboljih koji sam ikada imao priliku kušati (nakon, naravno, vrhunskih restorana u Buenos Airesu i najboljih kobe steakova u Tokiju). Bio je pripremljen u pećnici i poslužen s umakom od papra. Bio je vrlo mekan i slastan, upravo se topio u ustima. Riblji specijaliteti također su vrlo ukusni u restoranima u Cape Townu, ali moje najdraže gastronomsko iskustvo iz Cape Towna i Južne Afrike bio je suši-restoran Willoughby’s na rivi V&A. Suši na ovome mjestu, poslužen sa hrskavim škampima na njemu, prelivenima prigodnim umakom, zaista je nezaboravno iskustvo i pravo kulinarsko kreativno remek-djelo. Južna Afrika također ima vrlo dobra vina koja su cijenama prilično pristupačna i za naše standarde. Omjer cijene i kvalitete prvorazredan je te pruža jednu od najboljih „vrijednosti za novac“ na koju sam naišao u bilo kojoj zemlji koju sam posjetio.

Vinska regija u blizini Cape Towna i imanja na njoj koje sam imao priliku posjetiti vrlo su lijepa i dojmljiva. Odsjeo sam jednu noć u samom gradu Stellenboschu, srcu regije Stellenbosch i doline Paarl Franschhoek, koje zajedno čine Cape Winelands – veću od dviju glavnih regija za uzgoj vina u Južnoj Africi. Prošao sam kroz nekoliko najpoznatijih vinskih imanja i imao priliku kušati vina i uživati u predivnoj prirodi vinograda, kao i krasnim interijerima vinarija i pogledima na dolinu. Imanje koje me se najviše dojmilo bilo je Rust en Vrede gdje sam kušao, prema svom subjektivnom mišljenju, najbolji shiraz dosada (a kušao sam ih podosta, uključujući i iskonski australski Grange). Samo imanje uistinu je posebno, s izvrsnim restoranom. Tek na licu mjesta otkrio sam i kako je Rust en Vrede 2000. godine postala prva južnoafrička vinarija uključena u prestižan popis „100 najboljih vina na svijetu“, koju izdaje utjecajni američki vinski magazin „Wine Spectator“. Taj je izbor također ponovljen i potvrđen u brojnim izborima nakon toga. Potom je 2009. godine restoran vinarije uključen u 100 najboljih restorana na svijetu. Na koncu, interesantno je bilo saznati da je 1993. godine predsjednik Nelson Mandela odabrao upravo vino Rust en Vrede za služenje na večeri u Oslu povodom svoje Nobelove nagrade. Imajući u vidu sve spomenuto, nije nikakvo čudo što sam bio impresioniran tom vinarijom jer je očito da nisam usamljen u svom sudu i razmišljanju.

Okolica Cape Towna čuvena je i po prisutnosti bijelih morskih pasa, osobito na nekim mjestima kao što je Gansbaai – nekoliko sati vožnje udaljen od samoga grada. Nisam mogao propustiti priliku pogledati „veliku bijelu psinu“ iz male udaljenosti (i malo je pomaziti, ako je to moguće J). Tako sam uplatio cjelodnevnu turu za „druženje s morskim psima“ u Gansbaaiju i isprobao ronjenje u kavezu tik do njih. Bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo. Ukrcate se na brodić zajedno s grupom od 25 – 30 ljudi i plovite neko vrijeme (otprilike 30 – 45 minuta) prema zaljevu Gans. Kada se brod zaustavi, posada uzme kavez i smjesti ga na jednu stranu brodice. Potom bace u ocean do kaveza komade krvave ribe. Zatim obučete ronilačko odijelo i maske te u grupama od 8 do 9 ljudi naizmjence idete u kaveze i čekate signal koji znači da je posada ugledala veliku bijelu psinu kako se približava. Mamac s krvavom ribom bace ispred kaveza kako bi bijela psina krenula prema njemu ili odmah do njega. Kada uoči morskoga psa, netko od posade povikne: „Zaroni!“ i mi zaranjamo pod vodu gledajući kako nam velika bijela psina prilazi i prolazi jedan ili dva metra do kaveza (ponekad bi čak udarila u kavez pred nama). Imao sam priliku vidjeti morskoga psa (ili morske pse) iz blizine 5 – 6 puta dok sam bio u kavezu, a i nebrojeno puta s broda dok sam čekao na svoj red (svaka je smjena tri puta bila u kavezu, na otprilike 15 – 20 minuta). Sve u svemu, bilo je to vrlo čudno iskustvo i nije se uopće činilo opasnim. Bilo bi to uistinu potpuno drugačije kada bih bio u moru izvan kaveza, ne znajući kada će se morski pas pojaviti. Zanimljivo je kako su se ljudi domišljato dosjetili ovog vrlo zgodnog i sigurnog načina da vidite ova čudesna bića iz blizine. Još je zanimljivije to što su profiti stečeni takvim izletima namijenjeni očuvanju života i opstanka velikih bijelih psina u tom području.

Nacionalni park Kruger

Nakon sjajne zabave u Cape Townu i njegovoj okolici sljedeća stanica mog putovanja bio je safari-posjed u blizini Nacionalnog parka Kruger. Imajući u vidu veličinu Južne Afrike, to je naravno bila udaljenost koju je valjalo prijeći avionom. Nacionalni park Kruger vrlo je velik. Zapravo, to je jedan od najvećih nacionalnih parkova na svijetu. Šire područje parka prostire se na čak više od oko 20 milijuna hektara ili 20 000 kvadratnih kilometara. Sastoji se od Nacionalnog parka Kruger i Pridruženih privatnih zaštićenih područja (APNR) – udruge zaštićenih područja u privatnom vlasništvu koja graniče s Nacionalnim parkom.

APNR područje uključuje ukupno 1800 kvadratnih kilometara posvećenih zaštiti prirode. Na njemu se nalazi 33 posjeda (odmarališta, hotela), a deset ih je u području gdje sam išao na safari (to se područje zove Sabi Sands). Bio sam u prenoćištu Idube, odakle sam odlazio na fotografske safari-izlete kako bih otkrio divlji svijet Afrike. U cijenu su bili uključeni smještaj, hrana i dva safarija dnevno – jedan rano ujutro i jedan nešto prije zalaska sunca. Nacionalni park Kruger nalazi se nešto dalje od tih posjeda. Oni su osobito zanimljivi jer u nacionalnom parku nije dopušteno koristiti off road vozila, dok se u njima može voziti posvuda po divljini i na taj način prići na nekoliko metara lavovima, leopardima i drugim životinjama. Za one koji vole safari i imaju dovoljno novca i vremena, možda je najbolja kombinacija 2 – 3 dana u odmaralištu i 2 – 3 dana u Nacionalnom parku Kruger nakon toga (tako su mi barem rekli vodiči).

Za safari smo koristili Toyotu Landcruiser, prilagođenu da ima maksimalno 13 sjedala i jaču prednju stranu za off road vožnju (jer smo doslovno gazili grmlje automobilom). Ovo vozilo za safari također je uključivalo sjedalo za izviđača u prednjem dijelu automobila, koji je išao s nama na safari-ture zajedno s rendžerom i obučen je za čitanje tragova životinja. Time nas je upućivao na područja gdje možemo naći zanimljive životinje. Posjedi imaju određene granice, ali imaju i međusobne dogovore da jedni mogu koristiti prostore drugih. Tako smo u tri dana safarija prokrstarili gotovo cijelim i prilično širokim područjem Sobi Sansa.

Tijekom tih triju dana imao sam priliku vidjeti svih pet afričkih velikih životinja (tzv. „African Big 5“) i mnogo drugih povrh njih. Pojam „velikih 5“ odnosi se na afričkog lava, leoparda, nosoroga, slona i bivola. Skovali su ga lovci na velike životinje i odnosi se na pet životinja koje je najteže loviti bez mehanizacije. Stoga su termin usvojili i safari-turoperatori te ga koriste u marketinške svrhe. „Velikih 5“ životinja odabrano je zbog težine njihova lova i stupnja opasnosti koja je uključena u to, a ne zbog svoje veličine. Osim tih životinja, vidio sam iz blizine geparde (najbrže sisavce koji mogu trčati do 120 km na sat), impale, rijetke vrste hijena, nilske konje te mnoštvo drugih interesantnih životinja. Nalazili smo se u automobilu i prolazili tek nekoliko metara od divljih životinja. Iako su izgledale vrlo mirno, rendžer nas je upozorio da ne izlazimo van u njihovu blizinu jer životinje mogu biti vrlo opasne. Da bi to ilustrirao, rekao nam je da primjerice lav u napadu može prijeći preko 20 metara za manje od jedne sekunde.

 

Bilo je malo smiješno koliko rendžera naše grupe (zvanog Andreis) ljuti i iritira film „Kralj lavova“ zbog mnoštva netočnih činjenica u samoj priči. Primjerice, rekao je da životinje nemaju osobnost (kakva je portretirana u filmu) te da lavovi ne žive u džungli i spavaju danju, a ne noću kako pjesma kaže („In the jungle, the mighty jungle, the lion sleeps tonight“). Još jedna zanimljiva stvar bila je da nam noću nije bilo dopušteno hodati po kampu bez pratnje jer katkad divlje životinje provale unutra. Za vrijeme mog boravka to je učinio jedan manji leopard i nekoliko slonova – provalili su tijekom noći. Budući da smo se svi pridržavali uputa za ponašanje unutar kampa, nitko nije bio povrijeđen i pri tome smo još imali dodatno iskustvo s divljim životinjama tokom svog boravka.

Johannesburg

Prva stvar na koju sam pomislio i prva stvar koju sam čuo o Johannesburgu prije svog odlaska tamo bila je da ga neki zovu glavnim gradom svijeta za krađu automobila (carjacking capital of the world) zbog visokih stopa krađa i to u dobroj mjeri dok ih ljudi voze i bivaju istjerani iz svojih vozila vatrenim oružjem (prema statistici koju sam našao na internetu, svake se godine ukrade više od pet tisuća vozila). U Johannesburgu, ili Jobergu kako ga lokalni stanovnici zovu, stopa kriminala općenito je vrlo visoka. Pronašao sam brojku za 2007. godinu koja kaže da se u Johannesburgu te godine dogodilo 1700 ubojstava. Time dolazimo do zastrašujuće brojke od jednog ubojstva na svakih 2500 stanovnika svake godine! To baš i nije ohrabrujuće. Na osnovi takve statistike odlučio sam da će moj posjet Jobergu biti vrlo kratak – tek dan i pol (jedno noćenje). Na koncu nisam iskusio nekakve negativne doživljaje i vjerojatno bi bilo bolje da sam ostao još jednu noć kako bih vidio još zanimljivih stvari (a možda i ne J).

Prema anketi iz 2007. godine Johannesburg ima 4,4 milijuna stanovnika, a sa svojom okolicom više od 7 milijuna. Zajedno s drugim gradovima (kao što je Soweto), Johannesburg u širem smislu broji više od 10 milijuna stanovnika – što je 20 % stanovništva Južne Afrike. Uz takve brojke Johannesburg pripada među 50 najvećih urbanih sredina (gradovi sa širim područjima) na svijetu – i najveći je grad na svijetu koji se ne nalazi na rijeci, jezeru ili obali mora.

Gradovi u okolici općenito su poznati kao područja sa siromašnijim stanovništvom i mogli bi se usporediti sa, primjerice, slamovima u Južnoj Americi (osobito s brazilskima). Najveći i najpoznatiji grad u blizini Joberga jest Soweto. Posebno je čuven po činjenici da su upravo u njemu započeli studentski protesti 1976. godine, poznati kao Ustanak u Sowetu. Soweto je pridružen Johannesburgu 1994., a ranije ga je aparthejdska vlada razdvajala od ostatka Johannesburga kako bi ga učinila zonom s potpuno crnačkim stanovništvom.

Johannesburg je vrlo mlad grad. Osnovan je 1886., kao posljedica pronalaska zlata u tom području godine 1884. Za vrijeme zlatne groznice proizvodnja zlata u Južnoj Africi skočila je s nule iz 1886. na 23 % ukupne svjetske proizvodnje 1896. Istodobno, već tijekom tih deset godina, grad je privukao 100 000 stanovnika i tako postao jedan od najbrže rastućih gradova ikada. Pronalazak zlata vjerojatno je bio glavni razlog za izbijanje drugog rata između Engleza i Bura (1899. – 1902.), u kojemu se borilo za prevlast i dominaciju nad izvorima zlata. Britanci su rat dobili i dopustili su Burima da uspostave državu godine 1910. (s Pretorijom kao glavnim gradom), ali su zauzvrat zadržali nadzor nad zlatom. Procjenjuje se da je na početku dvadesetog stoljeća 25 % zlata na svijetu stizalo iz Južne Afrike – većinom iz Johannesburga. Zbog tog otkrića Johannesburg je postao središtem svih djelatnosti u Južnoj Africi i široj regiji.

Za vrijeme boravka u Johannesburgu posjetio sam Muzej aparthejda koji je otvoren 2001. godine kao svjedočanstvo dvadesetog stoljeća u Južnoj Africi, kada su događaji povezani s aparthejdom snažno utjecali na ovu državu i ljude u njoj. Muzej je vrlo zanimljiv i pokazuje što se događalo u Južnoj Africi u pogledu segregacije, diskriminacije i pokušaja da se stvori društvo koje nije bilo ni demokratsko, niti ljudsko, niti održivo. Gledajući izloške, izvatke iz novina i filmove, čovjek se upita kako je itko mogao misliti da je to pošteno, pravedno i da bi takva vrsta društva mogla funkcionirati bez ozbiljnih posljedica za cijelu zemlju i sve njezine građane (bez obzira na rasu). Vrlo je logično da su nasilje i visoka stopa kriminala još tu kao posljedice tog razdoblja. Kasnije, vozeći se kroz Johannesburg, primijetio sam da mnoštvo kuća (barem sve one lijepe) imaju električne ograde – još jedan dokaz što njegovi stanovnici misle o sigurnosti u Johannesburgu.

Nelson Mandela imao je odvjetničku praksu u Johannesburgu dok nije završio u zatvoru. Zanimljivo je da je i jedna druga velika povijesna ličnost dvadesetog stoljeća imala odvjetnički ured u Johannesburgu. Bio je to Mahatma Gandhi. On je živio na relaciji Durban – Joberg više od 20 godina. I baš je diskriminacija prema svim obojenim ljudima u Južnoj Africi motivirala Gandhija da se bori za ljudska prava i protiv nepravde te da razvije svoju čuvenu metodologiju nenasilnog protesta (Satyagraha ili posvećenost istini) kao sredstvo za borbu protiv bjelačke dominacije. To je kasnije usavršio kada se vratio u Indiju i poveo je prema nezavisnosti. Gandhi je bio istinski uzor Mandeli koji je započeo s proučavanjem i prakticiranjem Gandhijeva učenja za vrijeme svog boravka u zatvoru.

Južna Afrika za vrijeme aparthejda i Nelsona Mandele – dug put do slobode

Postoji kineska kletva koja kaže „dabogda živio u zanimljivom vremenu“. Ona hoće reći kako je uvijek bolje i sigurnije živjeti za vrijeme „dosadnog“ mira, nego u vrijeme brzih i često šokantnih promjena. Tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća Južna je Afrika bila zemlja koja je iskusila vjerojatno najveći broj i intenzitet promjena od svih zemalja na svijetu. To je vrijeme kad je zemlja prošla put od diskriminirajućeg aparthejdskog režima prema demokraciji. Ta je preobrazba bila teška te je zahtijevala poprilično vremena, a Nelson Mandela bio je središnja ličnost koja je predvodila taj proces transformacije i omogućila da se on odvije bez masovnih ratova i krvoprolića.

Aparthejd je naziv rasne institucije uspostavljene 1948. godine. Ustanovila ju je Nacionalna stranka koja je bila vodeća politička partija u Južnoj Africi, a aparthejd je odražavao činjenicu da su samo bijelci imali pravo glasa (sve do 1994.). Pojam doslovno znači „odvojenost“ i predstavlja nasilan i represivan politički pokušaj koji je htio osigurati bijelcima, koji su činili 20 % nacionalnog stanovništva, nastavak dominacije u državi. Kao rezultat aparthejda brojne su politike usvojene kako bi se osigurala segregacija bijelaca i ostalih. Brakovi i spolni odnosi između Europljana i neeuropljana bili su zabranjeni, a svaki Južnoafrikanac bio je kategoriziran rasom – bijelci, crnci, obojeni. Ljudi su u svakom trenutku morali imati iskaznicu koja je iskazivala njihov rasni identitet. Crnci su morali koristiti odvojeni javni prijevoz, poštanske urede, restorane, škole – čak i odvojena vrata, klupe i šaltere.

Zemlja je unaprijed određena za različite rasne grupe i bilo je nezakonito živjeti u području koje nije bilo namijenjeno tvojoj rasi. Posljedica je toga da su tisuće crnaca preseljene u rasno segregirane kvartove (baš kao slučaj iseljenja iz Okruga 6 u Cape Townu). Sve to čini se nerealnim i iz današnje perspektive teško je povjerovati da se sve to zbilo. Međunarodna zajednica osjećala je prijezir prema aparthejdu i tako se i ponašala. Godine 1974. Južna Afrika izbačena je iz Ujedinjenih naroda i protiv nje su usvojene teške gospodarske sankcije. Izolacija i sankcije vršili su pritisak na vladu Južne Afrike, no promjena je morala doći iznutra. I tu je Nelson Mandela odigrao ključnu ulogu.

Mandela je bio sin uglednog savjetnika poglavice sela u kojem se rodio te tako imao priliku dobiti dobru izobrazbu, što je bila rijetkost u slučaju crnaca u Južnoj Africi. Preselio se u Johannesburg, diplomirao pravo i počeo raditi kao odvjetnik – uskoro otvorivši i vlastiti ured. Svjedočio je i bio izložen rasizmu i segregaciji aparthejda, stoga je odlučio pridružiti se Afričkom nacionalnom kongresu (ANC) – najsnažnijoj organizaciji koja se borila protiv aparthejda. ANC je bio zabranjen već neko vrijeme pa su aktivnosti njegovih članova, što je uključivalo Mandelu, bile nezakonite. U to vrijeme Mandela je već postao jednim od glavnih simbola otpora. Tada je bio u punoj snazi, zgodan i sportski razvijen. Jedna od najčuvenijih fotografija Mandele snimljena je u vrijeme dok je vježbao boks na jednom krovu Johannesburga. Oženio se drugi put Winnie, koja je također bila aktivistica, a bila je i vrlo energična i zgodna mlada žena, pa su njih dvoje zajedno predstavljali aspirativnu sliku te pojam revolucije i promjene kojima se svatko nadao. Mandela je tada bio puno radikalniji i agresivniji, uvjeren kako ANC nema alternativu doli se angažirati u naoružanom i nasilnom otporu. Zapravo je on predstavljao vojno krilo ANC-a. Vjerovao je u korištenje sile kao sredstva za postizanje željenog cilja – kraja aparthejda.

Mandela je prvi put uhićen 1956. godine, no tada su nakon dvije godine optužbe protiv njega i cijele grupe optuženih bile odbačene. Drugi je put uhićen 1962. godine. Južnoafrička vlada zapravo je smatrala da su Mandela i drugi optuženi nasilni komunistički saboteri. Optuženici su koristili suđenje da istaknu svoj politički cilj i zadobiju pažnju međunarodne zajednice (u čemu su uspjeli). Na otvaranju svoje obrane Mandela je govorio tri sata. Taj govor naširoko je prenesen u medijima unatoč službenoj cenzuri i smatra se jednim od njegovih najvećih govora. Najcitiraniji dio govora snažno naglašava osobne porive Mandele u borbi protiv aparthejda i danas su to vjerojatno njegove najpoznatije rečenice. Glase ovako: „Cijeli sam život posvetio borbi za afrički narod. Borio sam se protiv bjelačke dominacije, ali i protiv crnačke dominacije. Njegovao sam ideal demokracije i slobodnog društva u kojem sve osobe žive zajedno u skladu i uz jednake prilike. To je ideal za koji živim te se nadam da ću doživjeti njegovo ostvarenje. Ali moj Bože, ako tako treba biti, to je ideal za koji sam spreman umrijeti!“ Godine 1964. Mandela je sa svoja dva suoptuženika proglašen krivim po svim točkama optužnice. Izrečena im je kazna doživotnog zatvora.

Mandela je proveo ukupno 27 godina u zatvoru. 18 godina na otoku Robben, 7 godina u jednom drugom zatvoru i 2 godine na farmi blizu Cape Towna. Kao što sam spomenuo, imao sam priliku posjetiti otok Robben i, kao što možete i zamisliti – to i nije tako krasno mjesto da biste tamo poželjeli provesti 18 godina života. Šećući po otoku, morao sam se sjetiti i političkih zatvorenika u Hrvatskoj i Golog otoka – koji me na neki način podsjetio na otok Robben. Morao sam se sjetiti i svog djeda koji je bio politički zatvorenik u pedesetim godinama prošlog stoljeća, jednostavno zbog činjenice da je volio svoju zemlju i javno se izjašnjavao kao Hrvat. Proveo je više od pet godina u različitim političkim zatvorima po Hrvatskoj, teško je pretučen više puta, a proveo je i šest mjeseci u samici (u komadu!). Spašen je nakon pet godina, a spasila ga je ista osoba kojoj je on spasio život za vrijeme Drugog svjetskog rata, koja je kasnije bila u poziciji da vrati uslugu. Nakon što je izašao iz zatvora, djed je odlučio da neće imati više ništa s politikom (citirajući čuvenu hrvatsku izreku da je „politika kurva“), nakon što se osvjedočio kako su ljudi s kojima je prethodno dijelio politička uvjerenja promijenili svoja mišljenja i vjerovanja „kako je vjetar puhao“. Nakon što je izašao iz zatvora, postao je vrlo uspješan poduzetnik i to za vrijeme vladavine socijalizma/komunizma! Tu činjenicu često spominjem kao dokaz da je sve moguće.

Zaista vjerujem u to da teška vremena definiraju snagu i veličinu čovjeka. Neki osuđenici na otoku Robben postali su alkoholičarima ili se prepustili drugim porocima ili znakovima slabosti i očaja. Ali ne i Mandela. Poznato je da je Mandela često recitirao svoju omiljenu pjesmu „Invictus“ (o neodustajanju) svojim prijateljima zatvorenicima. Zatvor ga je oblikovao u čak i jačeg čovjeka nego što je bio kada je u nj ušao 27 godina ranije. Postao je discipliniran, imao je izuzetnu samokontrolu, bio je tolerantan te je razvio nevjerojatnu kombinaciju mudrosti i upornosti. Također, Gandhijevo učenje Satyagraha bilo je nešto iz čega je učio i što je započeo primjenjivati u zatvoru.

Tijekom svog posjeta otoku Robbenu zamolio sam vodiča da nam ispriča zanimljivu priču o Mandelinu ponašanju u zatvoru pa nam je on potom ispričao priču o Eddieju Danielsu. Eddie Daniels bio je politički zatvorenik bez osobite važnosti, a služio je na otoku Robben zajedno s Mandelom. Jednoga se dana razbolio i nije došao na težak rad u rudnik Lime Stone. Tijekom radnog vremena u rudniku Mandela se raspitivao o njemu i rečeno mu je da je bolestan. Kada se vratio u zgradu zatvora, Mandela je posjetio njegovu ćeliju i pitao ga kako je, ohrabrujući ga pri tome. Sljedeći dan, kada su se ćelije otvorile, Mandela je čekao Eddieja ispred njegove ćelije i pomogao mu očistiti zahod. Mandela je već tada bio legenda i mogao je jednostavno reći nekome da obavi taj zadatak. Ali nije, uradio je to sam. I to pokazuje njegovu istinsku veličinu.

Otok Robben predstavlja i jednu od priča kako čovjek može iskoristiti nedostatak kao prednost. Rudnik i cijeli otok postali su okupljalištem najznačajnijih političkih umova u Južnoj Africi, koji su zajedno oštrili svoje misli i pomno se pripremali za pregovore za slobodu. Rezultat toga bio je da su, kada su pregovori konačno započeli, Mandela i njegovi kolege bili u potpunosti spremni i puno bolje pripremljeni od tima vlade Južne Afrike. Pripreme su bile toliko pažljive da je Mandela koristio svoje vrijeme u zatvoru da nauči afrikaans kako bi ih bolje razumio i kako bi se mogao bolje odnositi prema njihovoj kulturi. Mandelina čuvena autobiografska knjiga „Dug hod do slobode“ većinom je napisana na otoku Robben, a dovršena je i objavljena 1995.

Godine 1989. Frederick Willem de Klerk postao je novi predsjednik Južne Afrike. Ukinuo je zabranu Afričkog nacionalnog kongresa 1990. te pustio Mandelu iz zatvora. Tako je nakon 27 godina u zatvoru Mandela konačno bio slobodan. Mandela je zahvalio predsjedniku De Klerku na oslobađanju, ali je rekao kako preostaje još mnogo posla da bi se aparthejd ukinuo. Njegovo oslobađanje prenijeli su mediji diljem svijeta i svatko je pozdravio činjenicu da je Mandela konačno slobodan i da postoji šansa za mirnu budućnost zemlje. Jedan detalj o njegovu oslobađanju posebno me se dojmio jer smatram da ilustrira koliko je Mandela bio discipliniran. Mandela je običavao redovito vježbati s utezima svaki dan u zatvoru i to bez izuzetaka. Nakon oslobađanja i cjelodnevnih primanja do kasno uvečer, sljedećeg dana u četiri ujutro Mandela je pozvao voditelja protokola kako bi upitao gdje su mu utezi jer je naučio trenirati rano ujutro pa ne kani to propustiti. I to bez obzira na to što je upravo pušten iz zatvora nakon 27 godina!

Mirovni pregovori trajali su nekoliko godina i polučili prve demokratske izbore 1994. De Klerk i Mandela dobili su Nobelovu nagradu za mir za svoj rad na iznalaženju mirovnog rješenja i preobrazbi države u demokratsko društvo. Tada je nadbiskup Desmond Tutu skovao izraz Nacija duge (nacija nade) kako bi opisao velike nade i očekivanja za bolju budućnost Južne Afrike. Mandela se nije htio kandidirati za predsjednika kada je izašao iz zatvora. Nakon što su ga gotovo svi zamolili da to učini, u konačnici se ipak kandidirao, ali uz čvrst uvjet kako će biti predsjednik tek jedan mandat. To je još jedan dokaz istinske Mandeline veličine.

Kao predsjednik Mandela je promicao toleranciju, opraštanje i međusobno razumijevanje. Čuvena je epizoda njegovo iznimno uključenje u podršku južnoafričkom ragbijaškom timu i Svjetskom ragbi-kupu koji se održavao u Južnoj Africi 1995. Ragbi je ponajprije bio sport za bijelce i ekipa je bila sastavljena većinom od bijelaca. No, Mandela je inzistirao na svenacionalnoj podršci ragbijaškom timu kako bi se promicalo jedinstvo naroda. Na koncu je, uz silnu domaću podršku, Južna Afrika pobijedila je i osvojila kup. Taj je događaj opisan u poznatom i izvrsnom filmu Clinta Eastwooda „Invictus”.

Preobrazba Južne Afrike u demokratsku državu bila je mirna. A bilo je mnoštvo razloga zbog kojih je ta preobrazba mogla biti iznimno nasilna. Kada razmišljam o ratu u bivšoj Jugoslaviji u devedesetima, ne mogu se otrgnuti ideji što bi se dogodilo da smo imali Mandelu na hrvatskoj ili srpskoj strani i da bi se time možda ipak mogao izbjeći rat. Da je, naprimjer, Južna Afrika slijedila scenarij u bivšoj Jugoslaviji, to bi prouzrokovalo krvoproliće katastrofalnih razmjera – imajući u vidu veličinu zemlje (preko 50 milijuna ljudi), kompleksnost (11 službenih jezika), povijest teškog i nehumanog ugnjetavanja crnaca od strane bijelaca, dominaciju crnaca u čistim brojkama (preko 90 %) te na koncu činjenicu da je južnoafrička/bjelačka vlada imala jednu od najsnažnijih vojski u Africi.

Mandela je imao izniman dar za povezivanje s ljudima i to je bila jedna od njegovih glavnih ljudskih kvaliteta. Tijekom mog posjeta Cape Townu Sharon, naš vodič, ispričala mi je osobnu priču o svom susretu s Mandelom. Lanac teretana zapao je u financijske probleme i bio je pred bankrotom što bi tisuće ljudi ostavilo bez posla. Mandela je nazvao svog prijatelja Richarda Bransona i zamolio ga za pomoć. Branson je uskočio i preuzeo tvrtku i osnovao lanac teretana Virgin active. Tako su svi zaposlenici zadržali zaposlenja, a tvrtka se čak i proširila nakon toga. Na dan otvorenja Sharon je vježbala u teretani Virgin activea te je u nju ponosno došla sa svojim sinom koji je imao južnoafričku zastavu nacrtanu na obrazu. Odjednom su helikopteri sletjeli i Mandela je ušao u teretanu. Sharon, koja je vježbala na traci za trčanje, skočila je, snažno zagrlila Mandelu i poljubila ga. Jedan od Mandelinih tjelohranitelja pokušao ih je zaustaviti, ali Mandela je rekao da ga pusti da uživa u tom trenutku. Zatim je ušao Richard Branson i, vidjevši kako Sharon grli Mandelu, upitao: „Mogu li i ja dobiti zagrljaj?“ Sharon je potom krenula po sina i kada ga je pronašla, dovela ga je na susret s Mandelom. Kada ga je vidio, Mandela je snažno pritisnuo svoj obraz o obraz dječaka, kazavši da i on želi južnoafričku zastavu na obrazu. Velika priča, velik čovjek. Ako je ova priča istinita (a Sharon se kune da jest), ona govori o nevjerojatnoj Mandelinoj sposobnosti da se poveže s ljudima koje je susretao.

Uz mudro i razborito vodstvo Nelsona Mandele, Južna Afrika izbjegla je potencijalno katastrofalan scenarij koji se lako mogao zbiti da nije bilo snažnih poruka mira i tolerancije čak i prema onima koji su predstavljali aparthejdski režim u prošlosti. Po svojem imenovanju za predsjednika Mandela je primio sudca koji ga je osudio na doživotnu robiju i rekao mu kako mu ništa ne zamjera jer je on radio svoj posao. Neki ljudi zamjeraju Mandeli što nije sve nacionalizirao nakon demokracije. Nakon pada sovjetskog imperija, on je smatrao kako je to previše riskantno i da bi time otjerao strane investitore iz zemlje te tako prouzročio teško ekonomsko stanje. Kada danas pogledamo kakvo je stanje zemalja u kojima je došlo do masovne nacionalizacije (Zimbabve s Mugabeom, primjerice) i kako njihovi građani žive danas u usporedbi s ljudima u Južnoj Africi, to je vjerojatno bila mudra odluka.

Sadašnji i budući izazovi pred Južnom Afrikom

Južna Afrika danas je mnogo bolja zemlja no što je bila prije više od 20 godina kada je aparthejd ukinut, ali zemlja ima još dosta izazova pred sobom. Najbolje svjedočanstvo toga upečatljive su činjenice koje sam otkrio prilikom svog posjeta. Južna je Afrika vodeća zemlja na svijetu po stopama ubojstava, silovanja (što uključuje i silovanje djece), krađe automobila (osobito u Jobergu), a ima i najbrojniju populaciju zaraženu HIV-om/AIDS-om jer je više nego svaki peti građanin pozitivan na HIV (Swaziland ima nekoliko postotaka višu stopu, ali je mnogo manji).

Ljudi s kojima sam razgovarao rekli su mi da misle kako je korijen tog problema i tih užasnih rekordnih statistika činjenica da je za vrijeme aparthejda vlada namjerno pogoršavala obrazovanje crnaca tijekom sedamdesetih i osamdesetih (kako bi se podržala „bijela dominacija“). Stoga je došlo do gore opisane strašne situacije i činjenice da će zemlja trebati godine kako bi zacijelile sve rane koje je otvorio aparthejd. Iako je prosječna nezaposlenost u Južnoj Africi nešto iznad 25 %, ona u siromašnim predgrađima (slamovima) doseže 70 % zbog slabog obrazovanja ljudi koji tamo žive, što uzrokuje spomenute visoke stope kriminala. Nadalje, oko 30 % stanovništva (15 milijuna ljudi) bori se s gladi i egzistencijom, dok 60 % ljudi živi s manje od 200 USD mjesečno. Država još uvijek ima slabe sustave obrazovanja i zdravstvene zaštite (iako se popravljaju), a procjenjuje se da je do 30 % stanovništva nepismeno. Šokirala me informacija koju sam čuo od jednog vodiča, koja kaže da je silovanje djece naširoko rasprostranjeno te da je potiče vjerovanje neobrazovanih HIV pozitivnih osoba da ako netko ima AIDS i spava s djevicom – to ga može ozdraviti. Također, budući da vlada daje potpore za AIDS od otprilike 300 EUR mjesečno (ako sam dobro razumio), siromašni nezaposleni ljudi bez nade čak se i namjerno inficiraju kako bi dobili pomoć i da ne bi umrli od gladi. Aparthejd je možda ukinut prije 10 godina, ali njegove posljedice stanovnici Južne Afrike zasigurno još uvijek osjećaju.

Dok sam bio u zrakoplovu na letu iz Nelspruita (zrakoplovna luka tik do Krugera) prema Johannesburgu, bio sam svjedokom epizode koja zorno pokazuje da treba još vremena da se aparthejd zaboravi. Avion je baš trebao poletjeti kada je stariji crni gospodin ustao i polako krenuo prema nužniku. Cijeli je avion čekao da on završi i kada je izašao, sredovječni bijeli gospodin rekao mu je da je mogao pričekati 15 minuta da zrakoplov poleti, a ne da ga cijeli avion čeka. Stariji crni gospodin vrlo se uzrujao i počeo vikati kako je to Južna Afrika i da on zaslužuje poštovanje, pitao tog drugog odakle je i nije se htio vratiti na svoje sjedalo. Stjuardesa je prišla i nakon minute ili dvije uspjela smiriti situaciju i vratiti starijeg gospodina na njegovo sjedalo. Kao objektivni promatrač, moj je doživljaj bio da komentar nije imao ništa s rasnim pretpostavkama, ali tako ga je ovaj stariji gospodin shvatio. Rekao bih da nakon toliko ponižavajućih iskustava iz prošlosti, neke rane vrlo teško zacijele. Nadalje, to dokazuje da je Južna Afrika zemlja u kojoj morate paziti što kažete i kako to kažete jer bi vas u suprotnom mogli pogrešno interpretirati s obzirom na turbulentnu i nasilnu povijest koju su ljudi u toj zemlji iskusili tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća.

Za vrijeme boravka u Cape Townu, dok sam kušao izvrsni suši u restoranu Willoughby’s (koji sam već spomenuo i koji još uvijek ne mogu zaboraviti J), imao sam priliku sresti kao goste u restoranu, majku i sina – bijelce odvjetnike iz Cape Towna. Rekli su mi da u slučaju obrazovanog kadra u Južnoj Africi postoji problem što se crnci preferiraju za sve pozicije na koje se prijave i da oni imaju prednost pred bijelcima i obojenih. Ali ako ste jako dobri u tome što radite, imate vrlo dobre kvalifikacije i radite naporno – bez obzira na boju kože možete uspjeti (kao i svugdje drugdje). No crncima s istim kvalifikacijama ipak je danas lakše uspjeti. Pretpostavljam da je to pokušaj vlade da uspostavi omjer obrazovanog kadra koji bi bio u skladu s općim stanovništvom jer danas ima proporcionalno previše zaposlenih obrazovanih bijelaca. Mogla bi se tu povući analogija sa svjetskom podzastupljenošću žena na vodećim i direktorskim pozicijama u korporacijama i vladinim tijelima. Stoga se tu ponekad preferiraju deficitarni rodni (ili rasni) profili kako bi se izjednačili omjeri. Je li to dobro ili loše? Općenito podržavam pogled da kvalifikacije za određene pozicije ne bi trebalo dovoditi u vezu s rodom, spolom ili dobi (u bilo kojem pravcu), već s vještinama, znanjem i posvećenošću koji su potrebni za taj posao. No lako je shvatiti da, ako je postojala nepravda u povijesti, sada postoje pokušaji da se ona ispravi protekcijom pojedinih podzastupljenih skupina društva.

Nakon što je aparthejd ukinut, vlada je uvela preferencijalni tretman za crnce, ali s tzv. završnom odredbom (sundown close). To znači da će se takav tretman prakticirati dok se omjeri ne izjednače s onima u općem stanovništvu i da bi ga tada trebalo ukinuti. Takva je praksa pokrenuta kako bi se ispravile nepravde iz prošlosti. Ali izgleda da nemaju samo bijelci problem s takvim tretmanom crnaca danas, nego i obojeni. Dok sam se vozio u taksiju u Cape Townu, obojeni se vozač (koji ima njemačkog oca i afričku majku) potužio kako je prije pet godina htio u mornaricu, ali su primali samo crnce. Čak je tvrdio da je oglas u novinama govorio da se na natječaj za mornaricu mogu prijaviti samo crnci. Naravno, ne možete zaključivati iz pojedinačnih slučajeva, ali oni sigurno pokazuju da ima dosta vrlo diskutabilnih političko-rasnih politika i praksi i u današnjoj južnoafričkoj svakodnevnici.

Još jedan od gorućih problema u Južnoj Africi jest taj što mnogo imigranata dolazi iz još siromašnijih država, kao što su Nigerija, Somalija, Zambija ili Zimbabve. Nekoliko sam puta svjedočio kako taksisti iz tih zemalja započinju svađe s lokalnim taksistima oko klijenata turista. Kasnije sam otkrio kako taj antagonizam uzrokuje i nemire i nasilje u gradovima u Južnoj Africi gdje lokalno stanovništvo zbog visoke nezaposlenosti prosvjeduje protiv pridošlica te ponekad to zna završiti i fizičkim napadima i nasiljem.

Južna se Afrika, nažalost, ne razlikuje od drugih afričkih država po pitanju korupcije. Čuo sam od brojnih Južnoafrikanaca da je naširoko i opće poznato kako je trenutačni južnoafrički predsjednik Zuma potrošio 200 milijuna američkih dolara na novu kuću – naravno, bez objašnjenja odakle novac za nju. Tijekom zadnjih dvaju desetljeća bilo je mnogo slučajeva korupcije na visokim državnim pozicijama, što je nažalost uobičajeno ponašanje u gotovo svim afričkim zemljama.

Unatoč svemu rečenome, postignut je napredak tokom proteklih dvadeset godina i Južna je Afrika država s obećavajućom perspektivom uspije li prevladati vlastite antagonizme.

U godinama 1970. – 1995. radna produktivnost povećavala se manje od 1 % godišnje, dok je od 1995. godine rasla stopom od otprilike 3 % godišnje. Stopa rasta BDP-a udvostručila se nakon uvođenja demokracije na više od 3 % godišnje (pala je na malo manje od 3 % tijekom posljednjih šest godina kada je počela ekonomska kriza 2009. godine). Sve je to proizvelo rast po glavi stanovnika za više od trećine nakon demokratskih promjena. Na koncu, ako primjerice promotrimo prosjek prihoda kućanstava u razdoblju 2001. – 2011., podatci ukazuju da je prosječno primanje crnačkih kućanstava povećano za +169 %, prosječno primanje obojenih kućanstava za +118 %, a čak je i prosječno primanje bjelačkih kućanstava povećano za +88 % (dok je sama inflacija u istom razdoblju porasla za +78 %). Visoka nezaposlenost ostaje jedan od najvećih izazova pred Južnom Afrikom. Čak i ako broj zaposlenih raste (a u kontinuiranom je porastu), zbog demografije i stope rađanja u državi to jednostavno nije dovoljno kako bi se nezaposlenost smanjila na odgovarajuću razinu. Kriminal i problemi vezani za HIV ubuduće će se morati početi rješavati boljim obrazovanjem i stvaranjem boljih prilika za stanovništvo koje dolazi iz slamova. Istraživanja govore da žrtva zna počinitelja u 4 od 5 ubojstava ili slučajeva silovanja u Južnoj Africi. To jasno govori da je zemlja opasnija za vlastite građane nego za turiste ili posjetitelje i da postoji golema potreba za povećanjem svijesti kako nasilje nije prihvatljiv oblik ponašanja ili nešto što se isplati u suvremenom društvu.

Zanimljiva teorija koju sam čuo od lokalaca kaže da je Južna Afrika zemlja Trećeg svijeta s ustavom Prvog svijeta. Ustav Južne Afrike, koji je sastavila prva demokratska vlada, jedan je od najnaprednijih u svijetu. Na primjer, u Južnoj je Africi nezakonito pušiti u društvu dvanaestogodišnje djece. Pravni je sustav vrlo demokratičan, otvoren i nije ekstremno rigidan prema kriminalu. To ponekad uzrokuje pomilovanja za ubojstva i silovanja, što znači da počinitelji često trebaju izdržati tek trećinu kazne. Prema nekim lokalnim ljudima, to je korijen problema visoke stope kriminala jer kazna vjerojatno nije dovoljno velika da bi nekoga odvratila od zločina. Moglo bi se argumentirati protiv gore navedenog jer brojna istraživanja govore da kriminal nije izravno povezan s kaznom u danom društvu. Osim odgovarajućeg pravnog sustava lišenog korupcije, društvo mora omogućiti svim svojim građanima prilike za osnovno, kvalitetno obrazovanje, kao i priliku za ljude iz svih društvenih klasa za prosperitet zasnovan na njihovih sposobnostima i radu. Tek tada Južna Afrika može uspješno poraziti kriminal i ispuniti velika očekivanja koje Nacija duge sniva i zaslužuje, nakon toliko patnje koju je stvorilo vrijeme mraka za vrijeme aparthejda.

Jedna od lokalnih žena koje sam sreo rekla mi je kako vjeruje da su svi njihovi problemi u dvadesetom stoljeću stvoreni činjenicom da je Južna Afrika zemlja koja je iskusila sraz kultura. Bjelačka je kultura racionalnija i proračunata, dok je crnačka kultura emocionalnija i prirodnija. Neke države (na primjer SAD u posljednje vrijeme, ali isto nakon puno borbe u prošlosti), koriste različitost kao svoju konkurentnu prednost. Južna Afrika mora napraviti isto to. Mora gledati u budućnost bez ljutnje koju je uzrokovala prošlost i mora prevladati antagonizme iz sadašnjosti. Zemlja je uistinu prelijepa te upravo zbog različitosti stanovništva i povijesnih veza s Europom i svijetom ima dosta razloga da postane vodeća gospodarska sila na rastućem afričkom kontinentu (imajući pri tome u vidu i brojne prirodne resurse i prirodne ljepote koje posjeduje).

Južnoafrikanci su uspjeli prohodati svoj dug put do slobode i sada trebaju iznaći načine kako dalje nastaviti put k izgradnji suvremenog i naprednog društva za sve svoje građane, bez obzira na njihovu rasu, spol ili društveni status. Želim im svu sreću na tom putu i nadam se da ću jednog dana imati prilike ponovno posjetiti Južnu Afriku i osvjedočiti se daljnjem napretku ove prekrasne zemlje.

Josip Muller,
2. rujna 2014.