Nakon što sam već nekoliko puta posjećivao New York, pri ovogodišnjemu odlasku na World Business Forum u Veliku Jabuku (već po četvrti put), rekao sam si da moram ubaciti i Boston u program – pa barem na dan-dva. Razlozi su za to višestruki. Prije svega Boston glasi za jedini američki grad s europskim štihom i snažnim kulturnim nasljeđem. Nadalje, ipak je taj grad kolijevka nastanka SAD-a, u kojemu je počela Američka revolucija i pobuna protiv engleske vladavine. I na koncu, to je grad u kojemu se nalaze i Harvard i MIT – fakulteti „perjanice” SAD-a, a isto tako i cijeloga svijeta, što se tiče najkvalitetnije edukacije na području biznisa, prava i tehnologije.

Je li slučajnost što se najjači fakulteti SAD-a i svijeta nalaze u tako malenu gradu u američkim razmjerima, što je upravo tamo počela Američka revolucija i što je Boston grad s najviše sličnosti s Europom? Nakon ovoga posjeta, rekao bih da nikako nije.

Prolazeći uobičajene turističke ture koje vode kroz mjesta ključna za izbijanje Američke revolucije i proglašenje nezavisnosti od Engleske, u svakoj se pori može osjetiti uočljiv ponos na sve aktere toga čina i na činjenicu da je skupina hrabrih i sposobnih ljudi inicirala borbu za samostalnost i Deklaracijom o neovisnosti udarila temelje najvećoj svjetskoj sili današnjice. Sve to danas s povijesne distance ne djeluje toliko povezano, ali kad se čovjek malo zamisli, zaista može uočiti obrasce ponašanja koji su doveli SAD do pozicije vodeće svjetske sile. Na žalost, ako povučemo paralelu, u Hrvatskoj se može primijetiti kroničan nedostatak junaka, uzora i ponosa na našu prošlost – osobito vezano za Domovinski rat i ostvarenje nezavisnosti.

Prije svega treba pogledati tko su bili ljudi koji su naselili Ameriku u zadnjih 300 – 400 godina. Bili su to Europljani avanturističkoga duha i nadprosječne hrabrosti, spremni odvažiti se na korak preseljenja u potpuno nepoznatu zemlju. Ako je suditi po Malcomu Gladwellu koji ide toliko daleko da objašnjava kinesku nadprosječnu sposobnost rješavanja matematičkih zadataka poviješću dugotrajna i naporna rada u rižinim poljima, u odnosu na Europljane koji su u poljima pšenice i kukuruza ipak trebali nešto manje raditi (što i osobno smatram preradikalnom teorijom), tada je svakako taj gen koji je povezan sa sklonošću riziku i eksperimentiranju te hrabrošću za iskušavanjem nečega novog – pomogao da SAD postane ono što danas jest. Dovoljno je samo pogledati činjenicu da je prosječnome Hrvatu problem preseliti se 100-tinjak kilometara dalje, a da prosječnome Amerikancu nije problem promijeniti mjesto stanovanja čak ni za nekoliko tisuća kilometara ako to znači napredak i poboljšanje u odnosu na trenutačnu situaciju.

Taj je mentalitet Amerikancima dao snage i odlučnosti da se odcijepe od Engleza 1776., da uđu u građanski rat iz kojega su izašli još snažniji i ujedinjeniji, da budu pobjednici u dvama svjetskim ratovima (u Prvome kao usputni faktor, a u Drugome kao ključni) te da nakon 1945. dominiraju svjetskom gospodarskom i političkom scenom.

Ali kako je sve počelo? Nakon gotovo 20 godina raznih demonstracija netrpeljivosti između engleskih kolonizatora i američkoga lokalnog kolonijalnog stanovništva (Bostonski masakr 1771., Bostonska čajanka 1773. itd.), u lipnju 1775. godine 700 engleskih vojnika krenulo je prema Lexingtonu (mjesto pokraj Bostona) s ciljem da uhvate jednog od lidera pobune – Samuela Adamsa. Tada se dogodio jedan od najpoznatijih događaja u američkoj povijesti – noćni pohod u kojemu je Paul Revere obavijestio stotine kolonijalista rodoljuba o dolasku Engleza te ih motivirao da se sljedećega dana svi okupe i suprotstave engleskim trupama. Taj događaj ujedno predstavlja i početak Američke revolucije.

Paul Revere bio je prava „faca“ svoga doba – inače bi teško mogao okupiti toliko ljudi protiv Engleza. Dugogodišnji rodoljub i republikanac te ugledni obrtnik  i otac šesnaestero djece (od koje je 12 nadživio jer je dočekao duboku starost) zaslužan je za uspješan začetak Američke revolucije. Već je duži niz godina predstavljao najboljega i najpouzdanijega izvidnika američkih kolonijalnih snaga i te je večeri u Bostonu ugledao engleske trupe kako se spremaju na pohod prema Lexingtonu kako bi uhvatili vođe Američke revolucije – Samuela Adamsa i ostale američke rodoljube. Prešavši rijeku i jašući cijelu noć, uspio je obavijestiti stotine stanovnika te ih mobilizirati da se okupe sutradan i suprotstave Englezima. Zaista fenomenalan pothvat izveden u ono vrijeme – bez ikakva brza vozila ili tehnoloških pomagala poput interneta ili Facebooka.

Treba se zapitati što bi tek Paul Revere bio u stanju napraviti u današnje vrijeme da je korisnik Facebooka s tisućama prijatelja (koliko bi ih zasigurno imao) – koliko bi tek onda brzo i efikasno mogao okupiti tisuće rodoljuba i sljedbenika u borbi protiv osvajača? Svakako, osobni je kontakt uvijek jači i dojmljiviji, ali svjedoci smo da se danas putem tehnologije i društvenih mreža okupljaju stotine tisuća pa i milijuni ljudi oko daleko banalnijih pitanja, a kamoli ne oko onih presudnih poput borbe za budućnost nacije. Današnji Paul Revere vjerojatno bi bio i član Harvard alumnija i imao more sljedbenika na Twitteru, tj. bio bi izvrsno umrežen i u fizičkomu i u virtualnomu prostoru te bi mu taj kredibilitet omogućio izuzetno brzo aktiviranje i potporu velikoga broja ljudi oko važnih stvari. U svakom slučaju, događaji te večeri udarili su temelje stvaranju danas najmoćnije države na svijetu.

Ali jeste li se kada zapitali zašto je zapravo SAD danas vodeća svjetska sila?         Svoj odgovor na to pitanje podijelio bih u četiri područja:

• Tamo su otišli živjeti ljudi koji su imali hrabrosti (da ne upotrijebim drugu riječ).Doduše, ne baš zatvorenici kao u Australiji, ali svakako ljudi s natprosječnom dozom neustrašivosti i odlučnosti koja je bila potrebna da bi se netko odvažio na put preko oceana u nepoznato s nadom u bolju budućnost. Te korijene natprosječne mobilnosti američkoga stanovništva možemo vidjeti i danas u njihovoj generalnoj spremnosti da promijene svoje mjesto stanovanja i otputuju tisuće kilometara daleko ako se ukaže dobra prilika (za razliku od većine Hrvata).
• „Klesanje nacije“ unutarnjim borbama i građanskim ratom. Pogledamo li u povijest nastanka velikih svjetskih sila, možemo vidjeti da su primjerice carstvu Aleksandra Velikoga prethodile velike borbe između Grka i Makedonaca (dok ih Aleksandar nije ujedinio). Ista je situacija i s Rimskim i Mongolskim Carstvom kojima su prethodile velike unutarnje borbe ili Napoleonovim carstvom kojemu je prethodila Francuska revolucija. Razlika je u tome što se danas dominacija uvelike manifestira ekonomskom kolonizacijom umjesto one vojne koja je bila svojstvena u prošlosti. Unutarnjim borbama stvaraju se „Spartanci“ koji poslije ujedinjavanja „eksplodiraju“ prema van – zvuči surovo, ali tako je. Drugi svjetski rat, iz kojega su Amerikanci izašli kao veliki pobjednici, samo je kulminacija procesa koji su se stoljećima prije toga događali na prostorima Sjeverne Amerike i koji su pogodovali stvaranju danas najveće svjetske ekonomske i vojne sile na svijetu.
• Pametno postavljen (upravo u Bostonu) sustav, temeljen na fer i demokratskim okvirima.Takav su sustav imali i Rimljani (senat i pravo glasa građana Rima), a jedan od ključnih razloga zašto je Džingis-kan uspio izgraditi veliku vojnu silu jest pružanje mogućnosti napredovanja svima na temelju sposobnosti (neovisno o podrijetlu) što je prije njega bilo nepojmljivo za Mongole. Američki ustav, primjerice, toliko je dobro definiran prije više od 200 godina da je doživio vrlo male promjene (za razliku od našega hrvatskog koji je znatno mijenjan od svoje izvorne forme).
• Sustav koji pogoduje najboljima da uspiju.Taj je sustav puno suroviji i nemilosrdniji od onih u Europi, ali ima jasnu korelaciju između angažmana i uspjeha pojedinca te nagrada koje dolaze na temelju toga. SAD se može okarakterizirati kao zemlja jednakih mogućnosti za razliku od socijalnih država u Europi koje funkcioniraju više kao zemlje jednakih prava.
• Radna etika i disciplina – puno se radi.Amerikanci imaju u prosjeku 10 – 15 dana godišnjeg odmora, a na početku radnoga vijeka, taj je broj 5 – 10 dana (ovisno o kompaniji). Radni dan od 10 – 12 sati dnevno nije nimalo neuobičajena stvar, a razina pritiska, konkurencije i zahtjevnosti izuzetno je velika. Dakle, mogućnosti su velike, ali isto tako i zahtjevi. Ako ne donosite odgovarajuće rezultate, jednostavno ne možete dugo funkcionirati na svome radnom mjestu. U zadnje vrijeme često čujem od svojih kolega kako su pritisak i zahtjevi na poslu sve veći te da je teško dugoročno funkcionirati na taj način. Amerikanci na taj način funkcioniraju već desetcima godina i mi ćemo se također morati naviknuti na takav način funkcioniranja ili se pomiriti s drastičnim smanjenjem životnoga standarda – treće opcije nema.

Bez obzira na sve rečeno, svijet se ubrzano mijenja. Primjerice, 1945. godine SAD je predstavljao (po BDP-u) 46 % svjetske ekonomije, dok danas predstavlja 19 % zbog velikih stopa rasta ekonomija s nižim standardom (tzv. BRIC tržišta – Brazil, Rusija, Indija i Kina). Takav razvoj događaja stavlja SAD pred velike izazove i iznalaženje načina kako zadržati primat u svijetu.

Kako se nalazimo u vremenu u kojemu znanje i mogućnost privlačenja najtalentiranijih i najsposobnijih pojedinaca postaje ključna konkurentska prednost svake organizacije (bila ona tvrtka ili država), ključ održavanja liderske pozicije upravo u velikoj mjeri (osim kontrole nad ključnim svjetskim energetskim resursima) leži u kvaliteti obrazovnih i znanstvenih institucija u SAD-u i privlačenju najboljih svjetskih talenata sebi kako bi radili ponajprije na dobrobit američke ekonomije. Sjetimo se, i Nikola Tesla svojevremeno je bio jedan od njih, a ako želite raditi u vodećim svjetskim tvrtkama ili znanstvenim institucijama, tada se svega nekoliko zemalja u svijetu nameće kao logičan izbor. Pri tome SAD pruža najveće mogućnosti za one najbolje. A Boston je s nevjerojatnom koncentracijom visokokvalitetnih sveučilišta za grad svoje veličine, postao pojam za visoko obrazovanje u cijelome svijetu.

Najpoznatije sveučilište u Bostonu, a možda i u cijelome svijetu, jest Harvard. Harvard zapravo brojem studenata nije toliko veliko sveučilište koliko je elitno. Godišnje ga pohađa oko 20 000 studenata (8000 diplomanata i 12 000 postdiplomanata).

Važnost i snaga Harvarda može se dobro iščitati iz nekoliko aspekata. Primjerice, to je sveučilište do danas akumuliralo preko 27 mlrd. USD donacija (30 – 40% više od godišnjeg BDP-a Hrvatske) i time je uvjerljivo najbogatije sveučilište u SAD-u (ispred Yalea), a i u svijetu. Predsjednik harvardskoga sveučilišta ima godišnja primanja od oko 5 mil. USD – što je usporedivo s glavnim menadžerima (CEO-ima) globalnih multinacionalki. Harvard ima u svojoj kolekciji preko 8,5 mil. knjiga (dodajući svake godine prosječno još 80 000) u 80 knjižnica diljem svijeta, a ako student Harvarda zatraži u knjižnici neku knjigu koja mu je potrebna za znanstveni rad – sveučilište će automatski naručiti tu knjigu i uvrstiti je u svoju kolekciju. Interesantno je također spomenuti da je Harvard završilo osam američkih predsjednika. Među njima su i posljednja dva – Barack Obama (pravo) i George W. Bush mlađi (biznis), tvorac New Deala Franklin Delano Roosevelt te karizmatični John Fitzgerald Kennedy (kao i cijeli klan Kennedyjevih). Harvard su završili i Thomas Edison, začetnici SAD-a Thomas Jefferson i George Washington, a za nabrajanje članova Harvard alumni mreže na čelu vodećih svjetskih kompanija svakako bi trebalo dosta vremena. Sve to ukazuje kakav se profil polaznika i mreža kontakata ostvaruje polaženjem ovakva fakulteta.

Ako ste briljantan učenik/student i Harvard vas želi, bez obzira na vašu materijalnu situaciju, zasigurno ćete biti u mogućnosti pohađati Harvard. Harvard pohađaju studenti iz cijeloga svijeta, pa i iz najsiromašnijih zemalja. Sama činjenica da je to sveučilište toliko bogato omogućuje da uvijek iznađe način financiranja ili sufinanciranja polaznika kojima je to potrebno. Ali biti briljantan u harvardskim mjerilima, ne znači biti briljantan u hrvatskim, već u globalnim razmjerima. Dakle, ako ste odličan učenik/student i među najboljima u Hrvatskoj, to još uvijek može značiti da ste samo prosječan i nedovoljan talent da biste bili primljeni na sveučilište poput Harvarda jer je konkurencija tamo iznimna i surova.

Osnivanje Harvarda i njegovo ime veže se uz Johna Harvarda – po kojemu je sveučilište nazvano. Harvard je tako formalno osnovan 1636. godine, a 1638. godine John Harvard donirao je pola svoga bogatstva za formiranje knjižice sveučilišta koja je omogućila obrazovanje 9 studenata s koliko je Harvard započeo svoj rad.

tatua Johna Harvarda koja se nalazi u poznatom Harvardskome dvorištu (Harvard yard) treći je najfotografiraniji kip u SAD-u (iza Kipa slobode i Lincolnova memorijala). Na njoj je natpis „John Harvard, Founder, 1838“ i upravo zbog tih riječi tu statuu često nazivaju i „statuom triju laži“ jer:

• John Harvard nije bio osnivač, već prvi značajni donator ovoga sveučilišta
• Harvard nije osnovan 1838., nego 1836. godine
• Lik koji statua prikazuje nije John Harvard, već netko drugi (statua je izrađena tek iza velikoga požara koji je uništio sve što je John Harvard ostavio iza sebe uključujući i sve njegove portrete iz kojih bi se dalo zaključiti kako je izgledao).

Ironija je u tome što je sastavni dio harvardskoga grba upravo riječ Veritas (istina), a sama statua i natpis na njoj upravo su kontradikcija tome.

Zanimljivo je da nigdje na harvardskome kampusu nema velikoga grba Harvarda koji jasno označava gdje se nalazite, već su svi znakovi diskretni, s natpisima i porukama na latinskome jeziku i uz ujednačenu arhitekturu koja odiše dugogodišnjom tradicijom i dostojanstvenošću. Po Martinu Linsdtromu, jednom od vodećih svjetskih stručnjaka iz područja marketinga i brandinga, upravo je to najviši stupanj brendiranja – kada više i ne morate eksplicitno isticati svoj logo, a opet je on vrlo prepoznatljiv i uočljiviji nego da ga vidljivo ističete svim porama komunikacije (primjeri: iPod silueta, Marlboroov kauboj…). Tako možemo reći da je Harvard primjer vrhunskoga i diskretnoga brendiranja elitne znanstvene ustanove – što mu je i donijelo status ikone i predmeta aspiracije studenata i poslovnih ljudi diljem svijeta.

U sklopu kampusa nalazi se memorijalna zgrada izgrađena u čast poginulim studentima Harvarda u Američkome građanskom ratu, a s vremenom je prerasla u komemorativni centar u spomen svim poginulim Amerikancima koji su studirali na Harvardu i poginuli boreći se u vojsci SAD-a. Dvije interesantne stvari vezane uz tu zgradu jesu to što su u njoj navedeni samo studenti Harvarda koji su služili vojsku u okviru sjevernjačkih snaga u Američkome građanskom ratu te što je blagovaonica u toj zgradi replika blagovaonice sveučilišta u Oxfordu – prema kojoj je napravljena blagovaonica u školi magije u poznatom blockbuster-filmu o Harryju Potteru.

I Memorijalna knjižnica „Harry Elkins Widener“ u sklopu kampusa sveučilišta ima svoju zanimljivu priču. Harry Elkins Widener bio je student Harvarda te pripadnik ultrabogate obitelji Widener, koji se po završetku studija pasionirano bavio skupljanjem rijetkih knjiga. To je činio već neki niz godina, sve do ukrcaja na najveći, najluksuzniji i najmoderniji brod na svijetu – koji se zvao Titanic… Imajući u vidu njegov status, Harryja je već čekalo mjesto u spasilačkom čamcu, ali se potom sjetio da je u kabini zaboravio primjerak jedne od svojih najdražih rijetkih knjiga. Vrativši se po tu knjigu, više nije bio u mogućnosti ukrcati se na spasilački čamac po povratku, a zbog toga što nije znao plivati – ni doplivati do njega. Nakon njegove smrti, obitelj je odlučila donirati sredstva Harvardu i izgraditi ovu memorijalnu knjižnicu, no Harvard je pri tome morao pristati na tri uvjeta:

• zgrada ne smije biti ni srušena niti mijenjana
• jedna prostorija u zgradi treba izgledati potpuno isto kao Harryjeva radna soba i svako se jutro u nju mora postaviti svježe cvijeće
• svi studenti Harvarda moraju prije upisa naučiti plivati (jer je obitelj vjerovala da bi se Harry uspio spasiti da je znao plivati).

Prva se dva uvjeta poštuju i dan-danas, dok je treći ukinut tek u devedesetima kako kandidati za prijam na sveučilište ne bi bili diskriminirali (u vrijeme kad se o tim stvarima počelo voditi više računa).

Pandan Harvardu u tehničkim je znanostima MIT – Massachusetts Institute of Technology. MIT godišnje pohađa oko 10 000 studenata. Čim dođete u kampus MIT-a, može se uočiti velika razlika u arhitekturi u odnosu na Harvard. Dok arhitektura harvardskog kampusa odiše tradicijom i dostojanstvenošću, arhitektura MIT-a više je progresivna i moderna (pogotovo neki noviji dijelovi kampusa). Posebno su dojmljivi dijelovi zgrada koji gledaju na rijeku Charles i koji nose nazive velikana prirodnih znanosti poput Isaaca Newtona, Alberta Einsteina, Louisa Pasteura i brojnih drugih velikana. MIT je osnovan tek 1861. godine i ima snažnu poduzetničko-razvojnu dimenziju. Primjerice, kada bismo agregirali prihode kompanija koje su pokrenuli polaznici MIT-a dobili bismo 17. po veličini ekonomiju na svijetu! MIT također upravlja s više od 700 mlrd. USD sredstava za istraživanje i razvoj.

Posjetitelj i prolaznik može na prvi dojam primijetiti i određene razlike u profilu studenata koji se mogu vidjeti da se kreću po kampusu Harvarda i MIT-a. Dok profil studenata na harvardskome dvorištu i kampusu sliči na „skup predsjednika razreda“ te su studenti daleko više fit i atletski građeni (Harvard je također najuspješnije američko sveučilište u sportskim natjecanjima), dotle mi se kao posjetitelju činilo da kampusom MIT-a šeću „tihi genijalci“ koji u glavi vrte tisuće formula i matematičkih modela. Tako je primjerice interesantna anegdota da sam za vrijeme posjeta MIT-u imao prilike vidjeti da se jedna djevojka (ne baš atletski građena), koja je bila duboko udubljena u knjigu koju je držala ispred sebe spotakla prolazeći parkom između zgrada MIT-a i pala na travnjak koliko je duga i široka. Nakon nekoliko trenutaka pridigla se i mirno dalje nastavila hodati pomno proučavajući knjigu koju je i dalje držala ispred sebe.

Sam je profil polaznika Harvarda i MIT-a potvrdio da su polaznici Harvarda bili mahom lideri, pokretači društva i cijeloga čovječanstva, dok su MIT pohađali vodeći svjetski znanstvenici bez kojih zasigurno ne bi postigli rapidan razvoj znanosti i tehnologije u posljednjih sto godina. Zanimljivo je usporediti Harvard i MIT po broju laureata Nobelovih nagrada. Možemo reći da je to mrtva trka, s tim da je MIT ipak nešto „jači“ sa svojih 76 laureata (od kojih su neki vrlo poznati kao Kofi Annan, Joseph Stiglitz i Paul A. Samuelson), dok Harvard ima 75 dobitnika Nobelove nagrade (od kojih je prošlogodišnji dobitnik nagrade za mir trenutačni američki predsjednik Barack Obama).

Neki od najbogatijih ljudi na svijetu – tvorac Microsofta Bill Gates i najmlađi milijarder na svijetu Mark Zuckerberg – započeli su svoj studij na Harvardu. Ono što se čovjek može zapitati jest je to li slučajnost i bi li, primjerice, spomenuta dvojica bila tu gdje jesu da nisu krenuli pohađati Harvard (iako ga nikad nisu završili)?

Osobno smatram da to nipošto nije slučajnost i da je upitno bi li Gates i Zuckerberg postigli to što jesu da nisu krenuli pohađati Harvard, a sada ću to pokušati i argumentirati.

Nedavno sam pogledao film Društvena mreža (Social Network) i iako film ne posjeduje iznimnu umjetničku vrijednost koja bi mu jamčila neko značajno mjesto i besmrtnost u filmskoj antologiji, nekoliko stvari koje sam spoznao gledajući ga, iznimno su me zaintrigirale.

Kao prvo, nisam znao da je Mark Zuckenberg (kojeg je časopis Time nedavno proglasio osobom godine) pohađao Harvard i da je upravo tamo kreirao Facebook. Dakle, za vrijeme svoga studija na Harvardu, barem prema filmu, Zuckenberg je već dobro ovladao internetskim tehnologijama i eksperimentirao je njihovom primjenom. Nakon što su mu pristupili popularni harvardski studenti veslači (braća blizanci Winklewoss), s idejom da za njih napravi „ConnectU“ – društvenu mrežu za studente Harvarda, Zuckenberg je u tome vidio priliku da sam pokrene takav projekt. Lansiravši početkom 2004. godine Facebook za studente Harvarda, Zuckenberg je ostvario munjevit uspjeh i bio iznimno prihvaćen među studentima koji su bili oduševljeni njegovim rješenjem za društvenu mrežu putem interneta. Ohrabren uspjehom na Harvardu, Zuckenberg je već iste godine proširio mrežu na studente drugih elitnih sveučilišta u SAD-u (kao što su Yale, Stanford i Sveučilište Columbia), gdje je također Facebook bio izuzetno dobro prihvaćen. Sljedeći se korak dogodio 2005. godine kada je Facebook proširen dalje u 800 fakulteta diljem SAD-a, u srednje škole i u internacionalne fakultete/škole (engleskoga govornog područja). Nakon ostvarena uspjeha u svim fazama širenja te nakon pronalaska strateškoga investitora, Zuckenberg se 2006. godine odlučio se i na „masovno lansiranje“ na cjelokupno tržište te je učinio Facebook dostupan svima iznad 13 godina.

Zašto je Zuckenberga časopis Time proglasio osobom godine te koliko uopće ljudi danas koristi Facebook?

Facebook danas ima preko 550 mil. korisnika diljem svijeta. Da stavimo to u perspektivu, to je primjerice 1/12 ukupne svjetske populacije, dvostruko više od stanovništva SAD-a te preko 120 puta više od cjelokupne populacije Hrvatske. Korisnici Facebooka danas bi formirali treću po populaciji zemlju na svijetu (iza Kine i Indije), a više od 70 % korisnika danas je izvan granica SAD-a odakle je Facebook inicijalno krenuo. Budući da se ukupni broj korisnika u svijetu procjenjuje na oko 2 mlrd., također je vidljivo da je svaki četvrti korisnik internata danas na Facebooku. To su zaista nevjerojatne i impozantne brojke za mrežu koja postoji tek 7 godina (od čega je 5 godina dostupna svima za upotrebu).

Ako danas pogledamo unatrag, što su bili ključni faktori uspjeha Facebooka?

Za početak, ključan je zasigurno sam Zuckenberg, bez čijega znanja i sposobnosti da stvori Facebook upravo takvim kakav jest, ta forma društvene mreže ne bi postala toliko popularna – to je neosporno. Nakon toga svakako njegovi kolege s Harvarda koji su mu uopće dali ideju ili je barem pomogli uobličiti. Zuckenberg također posjeduje nevjerojatno samopouzdanje koje se najbolje može vidjeti u tome što je dva puta hladno odbio nešto što bi većina prihvatila kao „priliku života“, vjerujući da može napraviti nešto puno veće i značajnije – što je na koncu i uspio. Još za vrijeme pohađanja srednje škole ozbiljno se bavio programiranjem, pa je tako s kolegom iz razreda radio na kodu za program za preporučivanje glazbe pod nazivom Synapse. Koliko je taj rad bio ozbiljan potvrđuje to što su za taj program pokazale interes tvrtke poput Microsofta i AOL-a, koje su tako skupini srednjoškolaca ponudili svotu od približno 1 mil. USD da detaljno razrade i operacionaliziraju taj program. Znajući da bi ozbiljan rad na razradi programa značio da vjerojatno mora napustiti svoje daljnje školovanje, Zuckenberg je odbio tu ponudu i odlučio se završiti srednju školu i upisati Harvard. Isto tako, nekoliko godina kasnije, nakon uspješnoga masovnog lansiranja Facebooka, Zuckenberg je odbio ponudu Yahooa za kupnju Facebooka za svotu od 1 mlrd. USD!!! Razmislimo na trenutak koliko bi ljudi na njegovu mjestu odbilo takve ponude – da kao srednjoškolac zaradi stotine tisuća dolara, a kao mladić u ranim dvadesetima stotine milijuna dolara. Za to je svakako potrebna hrabrost, ali i vizija – za koju je Zuckenberg definitivno pokazao da je ima i da je dobre odlučio odbivši toliko primamljive ponude u prošlosti. Danas se Zuckenbergovo osobno bogatstvo procjenjuje na 5,4 mlrd. USD.

Osim samog Zuckenberga, veliku ulogu u nastanku Facebooka vjerojatno je odigrala činjenica da je pohađao Harvard. Bez druženja s ostalim briljantnim kolegama na istom sveučilištu, koji su mu pomogli formulirati samu ideju i provesti je u djelo – pitanje je bi li Facebook bio dizajniran upravo takav kakav jest i bi li bio toliko uspješan. Razliku između uspjeha i neuspjeha kod takvih start-up projekata čine nijanse i upravo je Harvard kao sredina u kojoj je Zuckenberg živio, učio i radio u to vrijeme, pomogla da nijanse i detalje Facebooka dizajnira na način koji se pokazao kao pun pogodak.

Nadalje, faktor koji je zasigurno imao značajnu ulogu u rapidnu širenju Facebooka jest činjenica da je mjesto njegova nastanka bio upravo Harvard – što je ujedno diktiralo i sam profil njegovih prvih korisnika. Kao što sam spomenuo, Facebook je nastao na Harvardu i njegovi prvi korisnici bili su studenti Harvarda, a potom i drugih američkih elitnih sveučilišta kao što su Yale, Columbia i Stanford. Dakle, kada je Facebook krenuo van na cijelo tržište i postao dostupan svima, tada je već kao korisnike imao nekoliko desetaka tisuća mladih i uspješnih ljudi – polaznika najprestižnijih sveučilišta u Americi. Zvuči li to aspirativno i bi se li mnogo ljudi željelo priključiti takvoj društvenoj mreži? Da, naravno. To je isto kao da otvarate klub u gradu i svi znaju da će najpoznatiji, najuspješniji i najzgodniji ljudi sigurno doći na otvaranje. Hoće li to pomoći uspjehu kluba i vjerojatno kreirati situaciju u kojoj će puno ljudi htjeti doći na otvaranje? Možete samo zamisliti. Da je Zuckenberg imao kao bazu inicijalnih korisnika studente s nekoga zabačenog sveučilišta u Arizoni ili Oklahomi, pitanje je bi li Facebook naknadno privukao toliko ljudi i postigao takvu široku popularnost. Ali Zuckenberg je bio student Harvarda i samim je tim imao priliku i privilegiju formirati inicijalnu društvenu mrežu među studentima Harvarda. I to je vjerojatno pomoglo kreiranju popularnosti Facebooka u početku. Koliko je to bilo bitno i je li bilo presudno, teško je spekulirati naknadno, ali da je moglo dosta pomoći – svakako da jest.

Pogledajmo sada i drugu priču o još jednome milijarderu i jednome od najbogatijih ljudi na svijetu – Billu Gatesu. Gates je također bio student Harvarda i stvorio je Microsoft koji je danas jedna od najuspješnijih kompanija na svijetu. Što je pak bilo presudno za njegov uspjeh?

Pa kao i kod Zuckenberga, zasigurno njegove sposobnosti, znanje i vještina koju je posjedovao već tada. Također i trenutak koji se poklopio da je IBM upravo tada trebao operativni sustav za pokretanje svoje proizvodnje osobnih računala i da ga je trebao u kratkome roku – što im je Gates i ponudio. Tu je dakako i priča da je Billova majka radila na utjecajnome položaju u IBM-u te da je upravo zbog nje IBM potpisao nepovoljan ugovor s Microsoftom – što može i ne mora biti istina. Tu je i činjenica da Gates zapravo nije inicijalno razvio MS DOS, već ga je otkupio za sumu od 50 000 USD, prilagodio za potrebe IBM-a i na njemu izgradio svoje poslovno carstvo – što dodatno svjedoči o njegovoj spretnosti.

Baš kao kod Zuckenberga, njegovi su bliski suradnici koji su sudjelovali u stvaranju Microsofta (te su i danas suvlasnici) Steve Balmer i Paul Alen koje je upoznao za vrijeme učeničkih tj. studentskih dana – Paul Alen s njim je pohađao Lakeside školu u Seattleu, a Stevea Balmera upoznao je tijekom studija na Harvardu. Microsoft, dakle, nije stvorio Bill Gates, već tim briljantnih ljudi koji su se upoznali za vrijeme studija te koje je vodio Bill Gates – baš kao kod Zuckenberga i Facebooka.

Bi li Gates i Zuckenberg uspjeli napraviti toliko dobrima svoje proizvode i kompanije da nisu imali iznimno kvalitetan tim ljudi od kojih su ključne od njih upoznali na Harvardu i bez čijih su inputa, razmišljanja i savjeta, možda mogli pogriješiti mnogo puta i prijeći tu tanku granicu od uspjeha prema neuspjehu? Možda i da, ali puno, puno teže. Kao menadžer u multinacionalnoj kompaniji koji je radio na brojnim projektima, mogu pouzdano reći da kvaliteta suradnika znatno utječe na uspjeh projekta. Pogotovo kad je riječ o novim, start-up projektima, gdje je velik broj nepoznanica i gdje se stalno moraju donositi odluke u kojemu se smjeru dalje razvijati.

Dakle, Harvard je i za Zuckenberga i za Gatesa odigrao ulogu svojevrsnoga poduzetničkog inkubatora i centra izvrsnosti bez kojeg je zaista pitanje bi li inače bili gdje jesu danas. Osobito kod Zuckenberga gdje je činjenica da su prvi korisnici Facebooka bili s Harvarda utjecala aspirativno na sljedeće korisnike te društvene mreže.

Najprestižnija sveučilišta Amerike poput Harvarda i MIT-a tako igraju ulogu centara izvrsnosti, koji povezuju briljantne studente i daju im priliku da pokrenu zajedničke projekte ili jednostavno i lako surađuju poslije, tijekom svojih karijera (umrežavanje putem poznatih alumni-klubova koji okupljaju bivše studente sveučilišta). Logično je, stoga, da je Harvard alumni mreža također nešto pomogla Bushu i Obami da postanu posljednja dva američka predsjednika. Zaista nije fraza da najbolje što možete učiniti za svoju djecu jest podržati ih u pokušaju da se upišu i studiraju na nekom od najboljih svjetskih sveučilišta – i to ne samo zbog znanja i edukacije već zbog svih prilika i kontakata koji se tamo mogu izroditi. Biti među jednako dobrima ili boljima od sebe na nekom od centara izvrsnosti kao što su prestižna američka sveučilišta, najbolje može motivirati čovjeka da se angažira i unapređuje kako bi bio još kvalitetniji i bolji. A grad s najvećom koncentracijom obrazovnih centara izvrsnosti u SAD-u upravo je Boston.

Fascinantno je to što je Boston po broju stanovnika zapravo vrlo sličan Zagrebu. I tu nažalost vjerojatno prestaju gotovo sve sličnosti između tih dvaju gradova. Boston uz otprilike 80 000 stanovnika ima u gradu i njegovoj okolici gotovo 1 mil. studenata raspoređenih na oko 50 sveučilišta, od kojih su Harvard i MIT najpoznatiji, ali po broju studenata i nisu najveći. Sveučilište u Zagrebu svega je 33 godine mlađe od harvardskoga, ali je po utjecaju u svjetskim razmjerima, budimo realni, minorno. Primjerice, među prvih 30 najbolje rangiranih sveučilišta u svijetu čak su 22 u SAD-u, a naše nijedno nije ni u prvih 500 u svijetu – toliko o našoj kvalitetnoj edukaciji i velikoj pameti. Da ne govorim o poslovnim školama, od kojih nijedna nije uspjela ostvariti ni približan status i rejting poslovne škole IECD Bled (jedno je možda percepcija i marketing, a drugo su realna rangiranja postavljena transparentno na svjetskim, europskim i regionalnim razmjerima).

Je li uopće realno da Zagreb jednog dana bude Boston srednje i istočne Europe ili je to čista utopija?

Što se tiče tradicije, mislim da tu nemamo problem jer je zagrebačko sveučilište jedno od starijih u Europi. Problem je više u našim glavama, sustavu vrijednosti i jasnim prioritetima temeljenima na tome što je najbolje rješenje za budućnost u srednjem i dugom roku. Danas, kada je jedna od top-tema kako rasporediti proračun RH, nisam primijetio da je itko podigao veliku buku oko toga što je postotak BDP-a koji se ulaže u znanost pao na svega oko 0,7 % (što je dvostruko manje nego prije dvije godine), dok je primjerice Slovenija blizu 2 %, standard EU-a trebao bi biti 3 % (gdje se nalaze i SAD i Japan) što bi sve članice trebale postići do 2014. godine, a visoko razvojno orijentirane zemlje ulažu i više od toga – primjerice Finska 3,7 % i Izrael oko 5 % BDP-a. U takvoj atmosferi gdje je fokus na održavanju statusa quo i balansiranju između interesnih skupina, umjesto osiguravanju razvoja zemlje i budućnosti za nove naraštaje – iluzorno je očekivati bilo kakve pomake u razvoju Zagreba kao centra znanja okolne regije.

A bez ulaganja u obrazovanje i znanje (te uz već rasprodane strateške resurse i perspektivom da se rasprodaju i oni preostali zbog branjenja trenutačnog stanja i balansiranja između socijalnih interesnih skupina), Hrvatska će se zaista u budućnosti pretvoriti u državu u kojoj građani neće imati nikakvu perspektivu za osobni razvoj i stvaralaštvo – naravno, osim ako ne potraže sreću negdje drugdje izvan granica Hrvatske. Primjeri zemalja poput Finske, Singapura, donedavno i Irske – pokazuju da je moguće napraviti iskorak u stvaranju društva znanja koje osigurava bolji život svim građanima.

Želim vjerovati da će i u Hrvatskoj sazreti klima da bi u budućnosti kao zemlja, uz Zagreb kao glavni grad, bili prepoznati kao regionalno središte za određena područja obrazovanja i znanosti te s jasnom i snažnom povezanošću između znanosti i privrede (kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje). Pri tome naravno nije realno očekivati da možemo izgraditi takav centar izvrsnosti u svjetskim razmjerima kakav je stvorio Boston sa svojim najpoznatijim sveučilištima Harvardom i MIT-jem. Jednostavno u Hrvatskoj nema dovoljno novca za to. Ali da je moguće napraviti značajne pomake prema naprijed – moguće je.

Da zagrebačko sveučilište može uz pravu strategiju i ulaganje postati jedno od vodećih sveučilišta u centralnoj i istočnoj Europi, mislim da može biti aspirativan, ali realan i ostvariv cilj. I da ono postane proizvođač visokokvalitetnih kadrova, koji uz snažnu povezanost sveučilišta, privrede i financijskih institucija, mogu značajno djelovati na razvoj privrede u Hrvatskoj i regiji – svakako je moguće postići. Samo je potrebna vizija, hrabrost i snažna predanost cilju bez obzira na sve prepreke koje se realno na tome putu mogu pojaviti.

U Hrvatskoj je većina poslovnih uspjeha ostvarena upravo u granicama naše zemlje te su rijetki primjeri tvrtki koje su uspješno krenule u proces regionalizacije (koji je značajnije prisutan tek zadnjih par godina zahvaljujući otvaranju poslovne suradnje sa Srbijom). Osim samog procesa privatizacije koji je tekao kako je tekao i samim time utjecao na pretežno lokalnu orijentaciju većine hrvatskih poslovnjaka koji su se u njemu snašli, razlog tome djelomice leži također i u nepostojanju jasnoga regionalnog centra izvrsnosti u akademskome smislu – mjesta gdje bi na studij došli svi najbolji i najkvalitetniji studenti iz regije. Kad bi takav centar postojao, onda bi svakako bilo puno lakše ostvariti regionalne kontakte još za vrijeme studija te bi shodno tome svaki posao koji se pokreće već u startu bio postavljen iz perspektive regionalnoga tržišta i prilika na njemu. Bez njega, poslovnjaci u Hrvatskoj (ali i u okolnim zemljama) osuđeni su na to da pri ulasku na novo tržište ipak prođu kroz određeni proces učenja te sami nađu načine uspostavljanja kvalitetnih kontakata i pouzdanih poslovnih partnera – što može trajati i godinama. Uvjeren sam tako da bi uspostava regionalnog akademskog centra izvrsnosti u Zagrebu mogao značajno pomoći jačanju poduzetništva te regionalnom širenju poslovanja hrvatskih tvrtki (ali i ostalih tvrtki iz okolnih zemalja regije).

Da je ulaganje u obrazovanje i potencijalno stvaranje takva centra vrlo važno i da bi na tome aktivno trebalo raditi, nešto je što će deklarativno svi podržati. Pa opet, kao što možemo vidjeti, na tom se planu ništa ne događa. Dapače, možemo uočiti rapidno smanjenje ulaganja u znanost i obrazovanje u Hrvatskoj. Razlog je tome opet kratkoročna i populistička orijentacija umjesto dugoročne i razvojne – nešto što je nažalost svojstveno hrvatskome mentalitetu, bez obzira na to o kojim političkim opcijama govorimo. Je li bolno ukinuti poticaje neperspektivnim privrednim granama i subjektima? Svakako da je bolno i politički opasno. Ali drastično srezati ulaganje u obrazovanje i znanost daleko je dugoročno opasnije te ne ostavlja Hrvatskoj nikakvu nadu za razvoj i bolju budućnost. Čak i ako imamo potencijal prekrasne obale i visokopotentnih agrarnih kapaciteta, bez iznimno sposobnih, obrazovanih i kvalitetnih ljudi koji mogu taj potencijal adekvatno iskoristiti (umjesto da nudimo samo sunce i more) – teško da će se išta pokrenuti samo od sebe i donijeti pogodnosti te novu vrijednost cijelome društvu (osim opcije rasprodaje svega vrijednog što imamo).

Zagreb i Sveučilište u Zagrebu kao „Boston i Harvard srednje i istočne Europe“ i kao pokretači ekonomije Hrvatske i okolne regije sigurno je vizija za koju se vrijedi potruditi. Upravo je takva vizija bila jedan od ključnih razloga zašto sam prije 15-ak godina bio jedan od osnivača Hrvatskog akademsko-poslovnog kluba (HAPK), koji je osnovan sa svrhom povezivanja akademske i poslovne sfere društva u svrhu ubrzanog razvoja Hrvatske. Hoćemo li takvu viziju ipak jednog dana moći vidjeti na djelu u Hrvatskoj, ostaje nam vidjeti u godinama koje su pred nama.

Kada je Paul Revere prije 235 godina riskirao svoj život svojim ponoćnim uzbunjivanjem nekoliko stotina američkih rodoljuba, zasigurno nije ni sanjao da će toliko godina kasnije Boston postati jedno od središta i centara izvrsnosti obrazovanja u svjetskim mjerilima. Znao je samo da ako se ne izbore za nezavisnost i slobodu, Boston i Massachusetts nemaju dobru perspektivu razvoja te da se za bolju budućnost isplati boriti i potruditi. Hrvatska se za vrijeme Domovinskoga rata uspjela izboriti za nezavisnost, ali nakon toga većina učinjenih poteza nije bila usmjerena previše razvojno i progresivno da bismo mogli ustvrditi da se nalazimo na dobru putu koji će osigurati prosperitet i bolji život svih građana na duži rok.

Boston je u nekoliko stotina godina prešao put od velike hrabrosti i predvodništva u začetku Američke revolucije te udaranju temelja današnjim Sjedinjenim Američkim Državama (Američka revolucija, Deklaracija o nezavisnosti), do predvodništva u stvaranju novih lidera – kako u znanosti (MIT), tako i u društvenim znanostima (Harvard). Brojni američki poslovni i politički lideri te neki od poduzetnika koji su mijenjali svijet učinivši ga takvim kakva ga danas znamo (s MS Officeom na svojim osobnim računalima i Facebook društvenom mrežom), stasali su u lidere upravo studirajući u takvu okružju. To je za Boston put vrijedan divljenja i svakako aspirativna priča od koje se puno toga može naučiti.

Možda je Silicijska dolina informatičko središte Amerike, Washington političko središte Amerike, Los Angeles filmsko središte Amerike, Vegas središte zabave, a New York najveći dragulj te utjelovljenje slobode i duha Amerike. Boston je tada sa svojim bogatim povijesnim i kulturnim nasljeđem te dvama najprestižnijim fakultetima s područja društvenih i prirodnih znanosti – svakako onda mozak Amerike.

Josip Muller,
18. 12. 2010.