Protekle Nove godine konačno sam našao vremena i strpljenja pa sjeo na avion i otisnuo se na put dugačak otprilike 36 sati (s presjedanjima i čekanjima na transfere) do jedne od najudaljenijih destinacija koju čovjek može posjetiti iz Europe. I nakon gotovo 3 tjedna provedena u Aussie landu ili down under (kako često nazivaju Australiju), mogu reći da je putovanje u potpunosti ispunilo početna očekivanja i da je predstavljalo jedno od najzanimljivijih i najbogatijih putovanja uzmem li u obzir pregršt dojmova koje sam ponio s njega. Dakle, ako se pitate isplati li se provesti oko 70 h puta u oba smjera (+ dodatnih par sati leta unutar Australije jer je tamo sve dosta udaljeno), odgovor je definitivno – da, ali za to biste svakako trebali rezervirati barem 3 tjedna svoga vremena.

Australija je inače prilično velika zemlja (ili kontinent, kako već gledamo). Veličinom površine gotovo je identična europskome kontinentu, ali na cijelome tom području živi svega cca. 23 mil. stanovnika (što je, primjerice, usporedivo s populacijom Rumunjske ili bivše Jugoslavije). Od toga 80 % stanovništva živi uz obalu ili najviše 2 – 3 sata vožnje od nje. To najbolje ilustrira koliko je prostora te zemlje nenaseljeno i pusto. Australija je također poznata kao najplošnija i najsuša zemlja na svijetu.

Iako je Australija čuvena po svojima sušama, tamo sam boravio baš u vrijeme velikih poplava u Queenslandu u kojima je poplavljena ukupna površina koja odgovara površini Njemačke i Francuske – zajedno! To je ujedno bila i najveća poplava u Australiji od 1974. godine. Nevjerojatno je da pri tome (iako sam neko vrijeme boravio čak i u samom Queenslandu – uživajući i roneći na Velikome koraljnom grebenu u Port Douglasu), osim stalnih izvješća na vijestima, nisam ni u kojemu trenutku mogao osjetiti da se u istoj toj zemlji istovremeno odvija velika prirodna katastrofa u kojoj je smrtno stradalo 35 osoba.

Vjerojatno je to stoga što su prirodne katastrofe nažalost u Australiji nešto na što su ljudi naviknuti jer se svakih nekoliko godina znaju pojaviti u ovome ili onome obliku. Primjerice, dvije godine ranije, u veljači 2009. godine (kulminacija 7. 2.) u Victoriji je bjesnio veliki požar koji se na svome vrhuncu širio brzinom 25 km svake 4 minute. Tada je izgorjelo preko 4500 km² šumskih površina i poginulo gotovo 200 ljudi, a samo 2 godine kasnije u gotovo isto doba godine (siječanj) u Melbourneu je bilo jako kišovito vrijeme te se događale velike poplave u Queenslandu. To najbolje ilustrira snagu i neukrotivost prirode u Australiji, koja vjerojatno i ne bi bila toliko prekrasna i osobita da nije upravo tako divlja i neukrotiva. I to u raznim aspektima – primjerice, spomenut ću samo da čak 7 od 10 najotrovnijih vrsta zmija živi u Australiji. Ali to nikako nije nešto što bi trebalo odgovoriti čovjeka od posjeta toj iznimnoj zemlji, već ga samo osvijestiti da to nije „pitoma” Europa u kojoj su prirodne katastrofe i opasne životinje ipak svojevrsna egzotika (iako uz današnje klimatske promjene više nema jasnih pravila na koja bismo se mogli sa sigurnošću osloniti). I baš u takvoj Australiji glavna je uzrečica No worries mate ili u prijevodu „Bez brige, prijatelju“, koja najbolje oslikava opušten i neformalan stav Australaca, obično nekarakterističan za ipak znatno formalniju i „nabrijaniju” protestantsku kulturu – čiji su tipični predstavnici Australcima srodne nacije poput Engleza i Amerikanca.

Samo ime Australija sinonim je za veliku južnu zemlju. Na australskome se grbu klokan i emu međusobno promatraju. Nijedna od tih životinja ne može se kretati unatrag i neki tumače da se time željela poslati poruka da se Australija želi samo kretati prema naprijed. Australski politički sustav nastao je preslikavanjem dijelova iz engleskoga (primjerice institucije premijera), a dijelova iz američkoga (senat). Funkciju premijera Australije sada po prvi put u povijesti obnaša žena (Julia Gillard). Zanimljivo je primjerice da je u Australiji glasovanje obavezno, a ako se ne glasa, plaća se kazna od oko 60 AUD (australski je dolar otprilike jednak američkome) ili oko 350 kn. Na taj se način želi potaknuti društvena odgovornost svih građana Australije.

Naseljavanje Australije započelo je koncem 18. stoljeća. Kapetan James Cook, došavši 1770. godine u Zaljev Botany, proglasio je Australiju engleskom kolonijom. Englezi su do tada slali svoje zatvorenike u Ameriku, a nakon američke revolucije počeli su ih slati u Australiju (jer u Engleskoj nisu više imali mjesta u zatvorima). 1787. godine nešto više od 1000 ljudi u 11 je brodova napustilo Englesku i stiglo u Zaljev Botany koji je James Cook opisao na svojemu prethodnom putovanju. Budući da taj zaljev nisu držali prikladnim, nastavili su dalje te su se 26. siječnja nastanili u Sidnejskom zaljevu. Vođa ekspedicije bio je admiral Jackson (po kojemu je i nazvana Port Jackson luka u Sidneyju), koji se u ime Engleske proglasio engleskim guvernerom. 1788. godine Velika je Britanija osnovala Australiju. Nakon što je u drugoj polovici 19. stoljeća blizu Sidneyja pronađeno zlato, Englezi su prestali slati zatvorenike u Australiju. Australija je postala nezavisna država 1901. godine, a i dan-danas kraljica Engleske još je uvijek i kraljica Australije (jer je Australija dio Commonwealtha).

Svoje sam putovanje započeo dolaskom u Sidney, za koji bih se usudio reći da je svakako jedan od najljepših gradova na svijetu. U Sidneyju živi 4,6 mil. ljudi, grad se proteže na površini koja je primjerice jednaka površini daleko većega Londona, a ujedno je i najveći grad u Australiji (nešto veći od Melbournea). Sidney je za mene grad s najljepšim pogledom na svijetu. Tu je najljepša zgrada Opere na svijetu, predivni mostovi te pogled na luku od kojega zastaje dah. Pogotovo kada krstarite Sidnejskim zaljevom prije zalaska sunca ili se popnete na jedan od brežuljaka s najljepšim pogledom na zaljev (na kojima cijene nekretnina dosežu neslućene razmjere).

U Sidnejskom zaljevu može se vidjeti dosta jedrilica i raznih drugih plovila, a ploveći po njemu, nemoguće je ne zamijetiti fascinantan suživot prirode i građevina na obalama, osobito veće i modernije zgrade koje su na izuzetno interesantan i primjeren način uklopljene u prirodu te sve jako dobro urbanistički funkcionira. Fasada mnogih zgrada u Sidneyju obložena je ciglom (prevladavaju pastelne boje, a i crvena je dosta zastupljena), što daje dodatnu draž i kolorit toj prekrasnoj metropoli. Sidney je svakako grad koji je napravio odličan posao na svome brendiranju pa je tako kombinacija prekrasne prirode i edge dizajna maksimalno iskorištena kako bi Sidney s pravom bio percipiran kao jedan od najljepših gradova svijeta.

Zaštitni je znak Sidneyja zgrada Opere, jedinstvena i prepoznatljiva dizajna. Njezina je izgradnja završena upravo godine kada sam rođen J – 1974. godine; projektirao ju je danski arhitekt, inicijalni budžet za nju iznosio je 18 mil. AUD, dok je konačni premašio 100 mil. AUD. To pokazuje dvije stvari. Prvo, da mi Hrvati nismo jedini kojima budžeti za javne radove bivaju debelo prekoračeni u odnosu na inicijalne projekcije. A drugo, da bez obzira na to što je na tome projektu toliko prekoračen budžet, to je učinjeno na nečemu što je potpuno promijenilo sliku grada u pozitivnom smislu (tu nažalost teško možemo povući neku paralelu s Hrvatskom). Kad bi se napravila sveobuhvatna cost/benefit analiza investicije u Sidnejsku operu, uvjeren sam da bi ona bila debelo pozitivna jer je Sidney svjetski prepoznatljiv upravo zahvaljujući toj prekrasnoj građevini koja privlači, zajedno s brojnim drugim stvarima poput možda najpoznatijega i najvećega svjetskog novogodišnjeg vatrometa, turiste iz cijeloga svijeta (pa tako i mene na ovome putovanju). Šteta što naša prekoračenja javnih budžeta (ako već moraju postojati) nisu povezana sa stvaranjem ovakvih fenomenalnih, originalnih i inspirativnih građevina.

Proslava Nove godine u Sidneyju ubraja se u najpoznatije proslave Nove godine na svijetu. Novogodišnji vatromet u Sidneyju svjetski je čuven i fascinantan te se tijekom njega može vidjeti veliki arsenal pirotehničkih efekata na nebu nad Sidnejskim zaljevom. Poznati Sidnejski most (u neposrednoj blizini zgrade Opere) pri tome se na trenutke jednostavno usije od vatrometa. Ako tome pridodamo i fenomenalan pogled na luku, jasno je zašto taj vatromet ostavlja tako čaroban dojam. To je ujedno i prva značajnija proslava Nove godine u svijetu, čije slike obiđu cijeli svijet i time se brendiranje Sidneyja i Australije dodatno pojačava.

Još jedan od zaštitnih znakova Sidneyja jest i plaža Bondi, kojoj možemo zahvaliti jednu od najznačajnijih inovacija koja i dan-danas izaziva divljenje. Naime, na toj je plaži 50-ih godina 20. stoljeća predstavljen bikini koji tako predstavlja australski dar čovječanstvu, pristigao upravo s ove plaže. Bondi je svakako najpoznatija plaža u Australiji te ima čak i vlastiti TV šou.

Sidney dodatno karakteriziraju izuzetno visoke cijene nekretnina – po nekim statistikama nakon Vancouvera (Kanada) čak najviše na svijetu. To predstavlja svojevrstan apsurd s obzirom na to da su oba ta grada smještena u zemljama s ponajmanjom gustoćom stanovnika na svijetu, ali ono što je navodno toliko napuhalo cijene nekretnina u njima jesu ogromni iznosi kineskoga kapitala i investicija. Također je zanimljivo spomenuti da su po cijenama namirnica u supermarketima i lokalnim dućanima, Sidney i cijela Australija vjerojatno najskuplja mjesta koja sam ikada posjetio (skuplja i od Londona, Tokija, New Yorka ili Osla). Za kupnju, primjerice, namirnica za neki prosječan doručak (npr. šunka, sir, kruh i mlijeko) čovjek treba izdvojiti otprilike 5 puta veći iznos negoli što je za to potrebno u Hrvatskoj (dakle, slični su iznosi u kunama u Hrvatskoj kao u dolarima tamo). Jedan od razloga za to jest činjenica da je australski dolar dosta ojačao u zadnjih nekoliko godina, ali isto tako i činjenica da se u Australiji zaista može vrlo dobro zaraditi uz vrijedan i naporan rad.

Veliki takmac Sidneyja svakako je Melbourne. Ta su dva grada vječni rivali – poput primjerice Barcelone i Madrida u Španjolskoj ili Ro De Janaira i Sao Paola u Brazilu. Melbourne karakteriziraju izuzetno nepredvidive vremenske prilike – temperatura se u danu često zna mijenjati i po 20 °C. Tako postoji i simpatična uzrečica: Ako ti se ne sviđa vrijeme u Melbourneu, nema problema – pričekaj 5 minuta i promijenit će se.

Zbog rivalstva Sidneyja i Melbournea te nemogućnosti da se slože oko toga koji će od njih preuzeti ulogu australske metropole, Australci su proglasili novu, „neutralnu“ prijestolnicu Canberru 1911. godine (slično kao Brazilci Brasiliju) – čije ime zapravo znači meeting place, što se može povezati i s drevnim aboridžinskim običajima okupljanja i inspiracijom u aboridžinskoj umjetnosti, ali i kompromisom koji je napravljen imenovanjem neutralne prijestolnice umjesto Sidneyja ili Melbournea. Bračni par Griffin iz Chicaga 1911. godine pobijedio je na natječaju za projektiranje Canberre, a 1913. započela je izgradnja u kojoj je navodno sudjelovao i značajan broj australskih Hrvata (koji i danas tamo čine značajan dio populacije). 1927. godine Canberra je bila spremna da političari tamo presele parlament (koji danas više nije aktivan jer je njegova novija verzija izgrađena 1988. godine). Sve do te 1927. godine, Melbourne je funkcionirao kao politička prijestolnica Australije.

Melbourne su 1835. godine osnovali John Batman i John Pascoe Fawkner. U njemu danas živi 3,9 mil. stanovnika te je interesantno što su mnoge zgrade u gradu napravljene od takozvana plavog kamena (blue stone) – pogotovo one starije. Melbourne nikad nije bio „grad zatvorenika” (Sidney i Tasmanija originalno su to bili), ali su zatvorenici po odsluživanju kazne naseljavali razna mjesta pa tako i Melbourne. Melbourne je grad s najviše tramvajskih trasa na svijetu (čak 600 km!) te grad s najvećim brojem brijestova (Elm trees) na svijetu. U Melbourneu se također nalazi drugi po veličini zaljev na svijetu (iza Bengalskoga): Port Phillips Bay – dugačak 250 km (ali dosta plitak). Zanimljiv je i podatak da je u Victoriji u 19. stoljeću pronađeno više zlata nego u Kaliforniji pa je tako 1860-ih Melbourne bio jedan od najbogatijih gradova na svijetu.

Melbourne je izrazito multikulturalna sredina. To govori činjenica da se u njemu nalaze dijelovi poput male Italije (Little Italy – ulica s puno talijanskih restorana), kineske četvrti (China Town) te također da se u njemu živi niz doseljenika iz brojnih europskih zemalja. Primjerice, druga po veličini grčka zajednica u nekom gradu izvan Atene nalazi se upravo u Melbourneu, a stigla je u Australiju 50-ih godina 20. stoljeća. Melbourne je isto tako izrazito sportski grad. Nedavno ga je neovisna internacionalna studija proglasila sportskom prijestolnicom svijeta (Sporting Capital of the World). U njemu se održava Australian Open Grand Slam u tenisu, utrka Formule 1 Grand Prix i brojni drugi sportski događaji. Najpopularniji su sportovi kriket, nogomet, ragbi i australski nogomet. Najveći sportski kompleks u Melbourneu obuhvaća 5 velikih stadiona (od kojih 3 imaju modernu konstrukciju pomičnog krova) i 28 teniskih terena – na kojima se održava poznati Australian Open u siječnju. Aquatic Centar ima 4 velika olimpijska bazena uz također brojne druge sportske sadržaje. Osim sporta, u Melbourneu se prilično potiče i razvoj umjetnosti, stoga grad dosta financira mlade umjetnike, a onim najtalentiranijima pruža i prostor da u gradu postave svoje izloške.

Nevjerojatan je podatak koliko se u Melbourneu uspjela razviti industrija edukacije u posljednje vrijeme, koja je postala industrija u ukupnoj vrijednosti od 4,5 mlrd. USD godišnje (ili gotovo 10 % BDP-a Hrvatske ili blizu 20 % proračuna RH). Na sveučilišta u Melbourneu tako dolaze brojni studenti iz cijele Azije (Indija, Kina…), a najveće sveučilište (EUNI – University of Melbourne) broji 45 000 studenata. Kada govorimo o Melbourneu, nikako ne mogu ne spomenuti ime pokojnoga prijatelja Michaela Morrisona, koji je bio profesor na Sveučilištu Monash u Melbourneu i kojega sam imao čast i zadovoljstvo upoznati te svjedočiti kojom je strašću kombinirao svoja predavanja, putovanja te prijenos iskustava i znanja iz područja emotivnog brandinga. Bio je zaista izniman čovjek i profesionalac, koji je u profesionalnom i ljudskom smislu ostavio velik trag na meni i po kojemu ću uvijek na Melbourne gledati s nekom posebnom simpatijom i toplinom.

U Melbourneu se nalazi i Memorijal palim vojnicima, izgrađen za žrtve Prvoga svjetskog rata, a poslije je postao posvećen svim Australcima palima u ratovima i borbama diljem svijeta. Nevjerojatan je i apsurdan podatak da su u Prvome svjetskom ratu Australija i Novi Zeland po glavi stanovnika izgubili najviše vojnika od svih zemalja sudionica, a borili su se na toliko udaljenim mjestima od rodne zemlje. 330 000 iz Australije sudjelovalo je u Prvome svjetskom ratu, od toga ih je 60 000 poginulo (oko 20 %). Australija je tada imala oko 5 mil. stanovnika, što znači da je u tome ratu poginulo više od 1 % australske populacije. Usporedbe radi, u Hrvatskoj je za vrijeme Domovinskoga rata početkom 90-ih poginulo blizu 14 000 Hrvata (ili oko 0,3 % populacije, uključujući i civilne žrtve). Po nekima je australska nacija zapravo rođena upravo u krvi koja je prolivena na Galipolju – gdje je izginula 1/3 australskih snaga i to svega 14 godina nakon formiranja države Australije.

U Memorijalnome centru posjetitelje dočekuju umirovljeni ratni veterani koji s ponosom u očima pričaju o junaštvu Australaca u ratovima i konfliktima u kojima su sudjelovali. Ne mogu ne primijetiti da je vjerojatno to daleko bolje odavanje priznanja i zahvalnosti svim vojnicima koji su se borili za svoju zemlju, umjesto primjerice našega slučaja: dodjeljivanja 4 – 5 puta više povlaštenih mirovina nego što je službeno bilo boraca u Domovinskom ratu.

Rijeka Yara (South Dworf Area), koja teče kroz Melbourne, u prošlosti je znala izazivati velike poplave u gradu. To je trajalo sve do 1870-ih godina, kada je britanski inženjer pomogao izgraditi riječni kanal (rukavac) koji je okončao problem stalnih poplava koje su do tada mučile Melbourne. Tek 90-ih godina prošloga stoljeća započelo se s istinskom planskom urbanizacijom područja uz rijeku Yaru. Prije su tu bili smješteni uglavnom stari dokovi za kontejnerske terete – locirani u srcu Melbournea, što očito nije imalo smisla za sljedeću fazu razvoja grada za 21. stoljeće. Prije 20-ak godina tako je donesen urbanistički plan koji jasno određuje etape u kojima bi se planska urbanizacija trebala odvijati, a do 2020. planira se naseliti još 36 000 stanovnika uz rijeku u nove zgrade koje stalno niču. Uz rijeku se tako mogu naći i neboderi za masovnije naseljavanje, ali i luksuzne vile (s vezanim jahtama ispred njih), koje koštaju 5 – 7 mil. AUD/USD. Na početku je vlada uložila novac u taj projekt početka naseljavanja i urbanizacije, a poslije kada je cijeli projekt dobro krenuo, sami su investitori počeli pokazivati velik interes za ulaganje i danas to predstavljaju iznimno atraktivne lokacije za stanovanje u Melbourneu.

Interesantno je bilo čuti kako Australci vide razlike između stanovnika Sidneyja i Melbournea. Oni iz Sidneyja ponose se ljepotom svoga grada i ne opterećuju se previše svojim sunarodnjacima iz Melbournea. Za razliku od njih, oni iz Melbournea misle da su stanovnici Sidneyja vjerojatno malo umišljeniji od njih zato što žive u tako prekrasnomu gradu, pa da su zato stanovnici Melbournea srdačniji, gostoljubiviji i opušteniji te su restorani u njihovu gradu bolji; da je Sidnejska opera možda ljepša, ali da ona u Melbourneu ima daleko bolju akustiku. Dakle, jednom riječju, da su ljudi iz Melbournea „topliji” i da se kao domaćini više trude od svojih sunarodnjaka iz Sidneyja, koji to možda i ne moraju u tolikoj mjeri. Osobno nisam osjetio te nijanse razlika u karakteru između građana tih dvaju gradova, jedino što mogu potvrditi da su mi restorani u Melbourneu i vinarije u njegovoj okolici ipak ostavili nešto bolji dojam.

Kada primjerice govorimo o australskim vinima, usudio bih se reći da bih na prva tri mjesta stavio – shiraz, shiraz i samo shiraz! Da, postoje prilično dobri caberneti s područja oko Margeret Rivera (pogotovo iz odabranih, manjih privatnih vinarija), ali ono što je specijalno i zaista klasu ispred ostatka svijeta jesu upravo nevjerojatno bogati, voćni shirazi – puna ukusa i izvrsne izbalansiranosti. Zanimljiv je podatak da gotovo sva australska vina, pa i ona najbolja (izuzev čuvena Grangea i još nekolicine vina iz kategorije luksuznih vina koja se preporuča čuvati preko 7 – 8 godina prije kušanja) imaju plastični, a ne pluteni čep – što bi vjerojatno za prestižne vinarije u Francuskoj i Italiji predstavljalo svetogrđe. Sva dosadašnja istraživanja pokazala su da zasad izgleda da pri zatvaranju boce plastičnim čepom, vino demonstrira bolju kvalitetu nego kad se zatvara plutenim čepom. To znači da je razlika samo u percepciji, navikama i pragmatičnosti – gdje su se Australski vinari i potrošači pokazali puno pragmatičnijima i hrabrijima od drugih.

Australci generalno nisu opterećeni formama te su praktični i opušteni po prirodi. Percepcija nekih glavnih karakteristika Australaca koje sam stekao za vrijeme ovoga kratkog posjeta i interakcije s njima jesu – skromnost, neopterećenost, srčanost, radišnost i poštenje. Oni možda nisu među najintelektualnijim svjetskim nacijama (poput Kineza i Francuza primjerice), ali su zato sigurno među najmanje umišljenima i najneposrednijima. Ako to usporedimo s nama Hrvatima koji smatramo da smo najpametniji, najbolji i gdje svatko zna sve (bez obzira na to ima li za to ikakve osnove ili reference), uvidjet ćemo priličnu razliku u karakterima. Suprotno onome što mnogi mogu pomisliti o Australcima na temelju njihove opuštenosti u komunikaciji (na primjer da ništa ne rade, već samo uživaju i surfaju uz plažu), Australci zapravo vjerojatno predstavljaju jednu od radišnijih svjetskih nacija. Brojne im trgovine rade po 24 sata dnevno, mnogi rade po nekoliko poslova istovremeno, a radni dan od 12 h nije neuobičajena pojava.

Bez obzira na opuštenost i neformalnost Australaca, iznenadila su me prilično stroga pravila koja sam ponajviše uočio krećući se njihovim zračnim lukama. Tako sam primjerice u pivnici na aerodromu u Cairnsu (mjesto pokraj Velikoga koraljnog grebena) uočio veliki natpis No more is the low – koji jasno ukazuje da ako osoblje traži od gosta da zbog pijanog stanja i/ili nedoličnog ponašanja napusti prostorije, a gost to odbije – kazna tada može iznositi i do 2500 AUD! Također, pri ulasku u avion može se vidjeti natpis Restricted area, only for personnel, unrestricted entry – 5000 AUD fine – što nisam prije imao prilike vidjeti u drugim zemljama (uglavnom je naznačeno koja su zabranjena područja, ali bez eksplicitno izvješenih kazni u slučaju nepoštivanja). Očito je da su Australci jasno i javno definirali kazne za sve što nije primjereno. Jesu li to morali zbog toga što su bez toga imali problema s javnim redom i mirom ili je to isključivo preventivne prirode, teško je reći (barem ja nisam imao prilike saznati). Neformalnost i opuštenost Australaca također nije previše dolazila do izražaja svaki put kada su inzistirali na strogom pridržavanju težine prtljage na aerodromu pa čak i kad to nije imalo previše smisla (kada je trebalo premjestiti 2 – 3 kg prtljage iz jedne torbe u drugu da bi forma bila zadovoljena).

Cijena rada u Australiji prilično je visoka pa je tako primjerice minimalna radnička nadnica znatno viša nego u Americi ili Engleskoj (imao sam prilike sudjelovati u toj raspravi između vodiča i skupine engleskih i američkih turista). Ali su zato, kako sam spomenuo, cijene osnovnih životnih namirnica prilično visoke pa je onda zapravo pitanje gdje je veća socijalna osjetljivost. Vjerojatno se svodi na slično, samo s drukčije dizajniranim sustavom te ovisi o ekonomskome ciklusu u kojemu se država nalazi. Interesantno je bilo primijetiti da su vozači autobusa na turističkim obilascima i turama u kojima sam sudjelovao, obavljali dva posla odjednom – oni su bili ujedno i vozači i vodiči (2 u 1). Dakle, oni su možda više plaćeni od svojih kolega u Americi, Engleskoj i, svakako, Hrvatskoj, ali zato vrlo profesionalno i kvalitetno obavljaju dva posla odjednom te su pri tome puni zanimljivih priča koje putnici imaju priliku slušati za vrijeme gotovo cijeloga izleta (u skladu s općenito australskom kulturom i tradicijom pričanja priča).

Svi znamo da je u Australiji prilično raširena populacija Hrvata koji su tamo emigrirali u određenom trenutku, uglavnom pritisnuti nekom nuždom (ekonomske ili političke prirode). Australski Hrvati koje sam imao prilike upoznati predstavljaju općenito vrlo interesantnu ekipu i među njima ima zaista briljantnih ljudi. Od Australaca su pokupili opuštenost, poštenje, neposrednost, radišnost i neopterećenost, a naši im korijeni daju snalažljivost i intelektualnu radoznalost koja je natprosječna za Australce. Interesantno je da se u razgovoru s njima može osjetiti sjeta i nostalgija za Hrvatskom. S jedne strane, svjesni su da standard života koji imaju u Australiji jako teško mogu ostvariti u Hrvatskoj i to je razlog zašto velika većina Hrvata ipak ostaje u Australiji. S druge strane, kvaliteta života te ipak bliži karakter naših ljudi, ipak ih vuče prema Hrvatskoj u kojoj bi većina radije živjela da mogu ostvariti slična primanja i standard života kao u Australiji. Stoga se u razgovoru s njima može osjetiti ta podvojenost, ali djelomice i ogorčenost na to kako stvari funkcioniraju (ili bolje rečeno ne funkcioniraju) u Hrvatskoj. U svakom slučaju, moj je osobni dojam da su to ljudi velika srca koji gaje iskrene nacionalne osjećaje prema Hrvatskoj, čak i više od prosječnih Hrvata koji žive u Hrvatskoj. Valjda zato što zbog svoje udaljenosti od Hrvatske mogu jasno sagledati sve prednosti koje naša predivna zemlja pruža, a koje nažalost tako često nismo u stanju iskoristiti kao nacija.

Kad sam dolazio u Australiju, imao sam prilike na više mjesta pročitati kako je Australija jedna od najbolje brendiranih zemalja na svijetu (zadnjih par godina uvijek ih među prvim trima). Moram priznati da mi je zato jedan od glavnih intelektualnih izazova ovoga putovanja bio pokušati razumjeti zašto je to tako i što su Australci svjesno i planski napravili na tome planu da bi zaslužili takvu percepciju od strane svjetske (stručne) javnosti. Pokušat ću stoga iznijeti svoja razmišljanja o toj temi, formulirana na temelju ovoga posjeta Australiji.

Jedan od razloga za tako izraženu prepoznatljivost i jedinstvenost Australije možda je baš činjenica da je Australija izoliran kontinent od ostatka svijeta (zato ga i zovu down under ili „dolje ispod“) te da ima puno različitih, autentičnih i prepoznatljivih elemenata koji je čine bitno različitom od ostalih zemalja. Klokani, koala, bumerang, crvena stijena, Veliki koraljni greben, Opera u Sidneyju, shiraz, pa djelomice i krokodili (pogotovo onaj pod imenom „Dundey” J) – sve su to autentični simboli, pa čim ih čovjek spomene, prva asocijacija koja pada na pamet jest Australija. Razmislimo malo koliko još zemalja na svijetu ima tako jednoznačne i prepoznatljive elemente koje automatski možemo vezati za tu državu i njezin nacionalni identitet? Nema ih puno. Švicarsku prepoznajemo po satovima, sirevima i bankarstvu, Italiju po pizzi, tjestenini, kavi, lazanjama, Koloseumu ili tornju u Pisi. Razmislimo li dalje, dolazimo do zaključka da nema puno tako eksplicitnih primjera zemalja s tako jasno izraženom prepoznatljivošću nacionalnog identiteta. Ono što je još impozantnije jest činjenica da je Australija vrlo mlada kao zemlja i nacija, a ipak je toliko prepoznatljiva!

Osim toga, mora se priznati da su prirodne ljepote Australije uistinu nevjerojatne i impresivne. Fenomenalne prirodne ljepote – od svjetski poznate crvene stijene do plavih planina i doline Jameson (koja je primjerice 15 puta starija od nadaleko poznatoga Velikog kanjona u SAD-u), pa do Velikoga oceanskog puta (Great Ocean Road) s kojega pucaju pogledi od kojih zastaje dah, Velikoga koraljnog grebena koji se vidi čak i s Mjeseca i omiljeno je svjetsko odredište zaljubljenika u ronjenje te na koncu i prekrasnih plaža koje predstavljaju san svih surfera svijeta. Dakle, definitivno zemlja s odličnim materijalom za dobro brendiranje.

Ali ono što Australci još dodatno dobro rade u predstavljanju svoje zemlje jest fokus i kreiranje zanimljivih priča. Pod fokusom ću naprimjer spomenuti činjenicu da se u blizini Ulurua (poznate crvene stijene), nalazi isto tako impozantan (i još znatno veći) kompleks vapnenačkih planinskih nakupina pod nazivom Katja Tuta. Ali Uluru je destinacija koja se promovira i zbog koje ljudi iz cijeloga svijeta dolaze posjetiti taj dio Australije. Da to nije napravljeno na takav način, zasigurno percepcija jedinstvenosti ne bi bila tako izražena i atraktivna. Dakle, Uluru je izabran za promociju kao glavna atrakcija, a ljudi koji dođu, naravno, usput često posjete i kompleks Katja Tuta te tako imaju priliku vidjeti i njegove ljepote i osobitosti.

Zanimljivo je da se tri planinska vrha u sklopu Modrih planina nazivaju Tri sestre (ja imam samo dvije J) te da postoji cijela priča o tome kako je prije postojalo sedam sestara, ali su na koncu ostale tri. Sedam impozantnih stijena koje strše iz oceana pored Velikog oceanskog puta nazivaju se 12 apostola – aludirajući tako ponovo na to da ih je prije bilo 12, a danas ih ima 7. Zaista, brendiranje i nazivanje prirodnih ljepota imenima koja golicaju maštu daje dodatno intrigantnu dimenziju ovim ionako prelijepim čudima prirode. Sklonost Australaca „pričanju priča” povezanih s prirodom i poviješću povezana je vjerojatno djelomice i s utjecajem aboridžinske kulture. To je svakako dimenzija koja daje dodatnu atraktivnost svim tim magičnim odredištima. Aboridžinska je umjetnost također jedinstvena i prepoznatljiva te dodatno pomaže u izgradnji razlike između Australije i ostatka svijeta. Prevladavaju žarke boje i nema linija, već se više koriste krugovi koji simboliziraju okupljanje, a djela uglavnom izrađuju manje skupine umjetnika Aboridžina.

Boraveći u Australiji, imao sam priliku vidjeti i možda najbolju promotivnu kampanju turističke destinacije koju sam ikada vidio. Ona je također bila jedinstvena i drukčija te je za nju angažirana jedna od najvećih medijskih zvijezda današnjice – Oprah Winfrey. Oprah Ultimate Australian Adventure projekt je koji je turistička zajednica Australije pokrenula zajedno s Oprom, s ciljem promocije Australije ponajprije u SAD-u, ali i u cijelome svijetu. Krajem 2010. godine Oprah je sa sobom iz SAD-a povela preko 300 vatrenih obožavatelja (avionom je prvotno trebao upravljati glavom i bradom John Travolta, ali to je morao otkazati zbog rođenja sina) te je u skoro 2 tjedna obišla top-destinacije Australije na spektakularan način. Sve su to zabilježile kamere te je od toga napravljen šou koji je na kraju završio sa svim obožavateljima pred zgradom Sidnejske opere, gdje su im se pridružile vodeće australske zvijezde kao što su Hugh Jackman, Nicole Kidman i Russel Crowe. Sve je to dakle bilo u obliku specijalnog doživljaja Australije i njezinih posebnosti, a daleko od klasičnih promotivnih kampanja kakve smo uglavnom navikli gledati. Interesantan je podatak i da je, dok sam se vozio Quantasovim avionom, poruku putnicima na ekranima pri početku leta izrekao ni manje ni više nego slavni John Travolta (poznati pasionirani pilot i ljubitelj letenja), koji je govorio o svojemu dugogodišnjem pilotskom iskustvu i zašto misli da je Quantas izvrstan avioprijevoznik. Što može biti bolje nego kad vam zemlju i aviokompaniju preporučuju Oprah i John Travolta (pogotovo ako ste američki turist, na koje Australci prilično računaju)?

Australija je prekrasna zemlja, ali je isto tako i Hrvatska. Australija je zemlja ogromnoga prostranstva, ali i Hrvatska je zemlja velikih raznolikosti. Australija ima Sidney s nestvarno lijepom zgradom Opere i svjetski poznate prirodne ljepote poput Velikoga koraljnog grebena, Ulurua, Velikoga oceanskog puta i Modrih planina. Hrvatska pak ima Dubrovnik te bogatstvo prekrasne jadranske obale i obilja otoka, kao i dodatne privlačne destinacije poput Plitvičkih jezera, slapova Krke, pulske Arene ili Dioklecijanove palače u Splitu. Tome još možemo dodati i bogatu povijesnu i kulturnu baštinu koju ovi prostori u svakom slučaju posjeduju, a Australija ipak ne u tolikoj mjeri.

Pa ipak Hrvatska ne koristi tako dobro svoje adute kao Australija da ispriča svoju jedinstvenu i autentičnu priču po kojoj bi je cijeli svijet mogao prepoznati. Istina, hrvatska država u moderno vrijeme postoji tek 20-ak godina i možemo reći da se nije u potpunosti stigla afirmirati i prepoznatljivo pozicionirati u svijetu. Ali to nas ne priječi da ne preuzmemo pozitivna iskustva također jedne mlade australske nacije (od koje smo kao država puno mlađi, ali kao nacija puno stariji). Znači li to da angažiramo vodeće svjetske zvijezde kao promotore i/ili da svjetski poznati Hrvati budu nositelji naše promocije – to je već pitanje na koje struka treba odgovoriti. Ali ono što je sigurno jest da moramo biti fokusirani, jasni i konzistentni u porukama koje šaljemo. I da nije poenta hoće li se u kampanji za promociju hrvatskoga turizma na dvije sekunde pokazati dio ženske stražnjice ili ne, već hoćemo li ispričati svoju zanimljivu, prepoznatljivu i autentičnu priču koja će zainteresirati i zagolicati maštu svakoga tko s njom dođe u dodir. A Hrvatska ima svoju zanimljivu i autentičnu priču za pričanje, punu bogate povijesti i kulturnoga nasljeđa, osobito imajući u vidu da imamo jednu od najljepših obala na svijetu – čiji potencijal ne koristimo ni blizu koliko bismo mogli. O tome svjedoči i činjenica da neki od najpoznatijih i najbogatijih ljudi svijeta vide Hrvatsku kao jednu od svojih omiljenih ljetnih destinacija i često posjećuju našu obalu. Promovirajući Hrvatsku na autentičan način, ne samo kao turističku destinaciju već kao ukupni snažan nacionalni brend u širemu smislu, možemo ostvariti svoju jasnu prepoznatljivost u svijetu te višestruke pozitivne efekte za razvoj naše ekonomije. Australija je u tome uspjela pa ne vidim zašto ne bismo i mi krenuli tim putem…

Josip Muller
17. 2011.