Trebalo mi je više od godinu dana prikupljanja hrabrosti da napišem svoje impresije nakon posjeta Izraelu. Je li razlog tome što je Izrael kolijevka nekih od najutjecajnijih svjetskih religija ili to što je riječ o jednoj od najkompleksnijih zemalja i regija u svijetu, ili je to jednostavno moj kukavičluk jer ne želim ispasti smiješan pišući o stvarima o kojima bez obzira na to koliko znao ili čitao, ne mogu biti siguran da ih do kraja razumijem – teško je reći. U svakom slučaju, evo konačno iznosim dojmove svoga posjeta i općenito svega što sam potom čitao i iskusio vezano uz tu fascinantnu zemlju, pa ako ih nađete nedovoljno cjelovite i adekvatne, unaprijed se na tome ispričavam.

Jedan od meni najdražih filmova jest Kraljevstvo nebesko Ridleyja Scotta, koji govori o križarskim ratovima i borbama za Jeruzalem potkraj 12. stoljeća. Pred kraj toga filma Balian (barun od Ibelina) predaje Jeruzalem Saladinu i pri samoj ga predaji pita u kontekstu velikih žrtava i velikoga broja izgubljenih života u prethodnim bitkama: „Koliko vrijedi Jeruzalem?“ Na to Saladin rezolutno i smireno odgovara: „Ništa!“ te se potom, udaljivši se i prošavši par koraka, okrene, uzdigne ruke i slavodobitno doda: „I sve!“ To je ujedno dobar prikaz što znači religija, sveta mjesta i općenito sve što je čovjeku sveto i važno iz nekog duhovnog i neopipljivog razloga.

Koliko je samo krvi proliveno u Jeruzalemu, Izraelu i općenito u svijetu zbog religije i različitih vjerovanja. Koliko je samo ljudi u ime Boga ubijalo, mučilo ili činilo strašne i nezamislive stvari. A sve u ime plemenitih i viših ciljeva te ne shvaćajući da Bog sigurno ne želi zlo drugim ljudima zbog toga što ga drukčije štuju ili doživljavaju ili zato što su lokalni vjerski običaji drukčiji od drugih. Strašno je to i fascinantno u isto vrijeme. Izrael i Jeruzalem predstavljaju središte zemlje što se tiče sjecišta religija, svjetonazora, svjetske povijesti i civilizacije. S druge stane, ta regija predstavlja izvorište sukoba na Bliskom istoku, a potencijalno i u cijelome svijetu. Dakle, s jedne strane vjersko središte svijeta, a s druge strane središte svjetske nestabilnosti i potencijalnih ratova – strašna kontradikcija. Da stvar bude još ljepša i apsurdnija, Jeruzalem znači grad mira (Jer/ir – grad, Salim/šalom – mir), a izvor je konstantnih sukoba i ratova već preko dvije tisuće godina.

Legenda kaže da je Bog dao svijetu 10 mjera ljepote, a 9 od njih namijenio je Jeruzalemu. I zaista, to je grad potpuno različit od ostalih gradova, pun povijesti, legendi, kontradikcija i nadasve prelijep na jednostavan i neopisivo produhovljen način. U zraku se osjeti njegova mistika. Cijeli je Izrael jednako tako pun kontradikcija koje kod nekih ljudi izazivaju divljenje, a kod drugih gnušanje. U svakom je slučaju nemoguće biti ravnodušan prema toj zemlji. Pokušat ću u ovome tekstu iznijeti svoje impresije bez svrstavanja u bilo koju skupinu, ali ne mogu ne biti impresioniran kontradikcijama i posebnostima ove jedinstvene zemlje.

Izrael je relativno mala zemlja s obzirom na globalni utjecaj koji uživa. Stanovništvo Izraela čini oko 7,5 mil. ljudi od čega je 6 mil. Židova, a 1,5 mil. Arapa i ostalih. Uz to oko 3 mil. Arapa živi na Zapadnoj Obali i još 2 mil. u pojasu Gaze te je oko 4 mil. Arapa/Palestinaca emigriralo u okolne zemlje (Siriju, Jordan…). Procjenjuje se da izvan Izraela živi oko 8 mil. Židova, od čega čak 1 mil. na Manhattanu. Dakle, ukupno govorimo o oko 14 mil. Židova diljem svijeta. Usporedbe radi, procjenjuje se da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata u holokaustu stradalo 6 mil. Židova (najviše u Poljskoj – oko 3 mil. i Rusiji – oko 1,5 mil.), što je ekvivalent cjelokupnoj današnjoj židovskoj populaciji u Izraelu ili gotovo polovini ukupnog broja Židova u svijetu danas. S obzirom da 14 milijuna predstavlja izuzetno malen postotak ljudi u globalnim razmjerima (oko 0,2 % svjetske populacije), fascinantne su procjene da je oko 25 % dobitnika Nobelovih nagrada u 20. stoljeću i čak 30 % u 21. stoljeću židovskog podrijetla. U filmskoj industriji da i ne govorimo – lista najpoznatijih i najutjecajnijih svjetskih filmskih producenata, redatelja i glumaca židovskoga podrijetla nepregledna je. Također se procjenjuje da Židovi kontroliraju 1/3 američkoga kapitala, što svakako može pomoći u objašnjenju snažne veze između SAD-a i Izraela (primjerice, to dobro ilustrira i sitan detalj poput onoga da se u hotelskome dućanu u Jeruzalemu mogu kupiti majice, magneti i čaše s natpisima „Ameriko, Izrael je uz tebe”).

Koja je tajna velike uspješnosti i utjecaja židovske populacije (pogotovo s obzirom na njezin broj)? Je li to religija, odgoj, disciplina, vrijednosti ili pak nešto potpuno nepredvidivo? Ta njihova uspješnost (ponajprije na financijskome planu) bila je ponajveći razlog za rađanje antisemitizma i svih nedaća koje su ih pratile stotinama godina te koje su kulminirale ogromnom tragedijom za vrijeme Drugoga svjetskog rata. To je tema na koju su manje ili više uspješno odgovor pokušavali pružiti brojni ugledni svjetski intelektualci tijekom povijesti. Ne pokušavam ni pomisliti da bi ovaj tekst mogao odgovoriti na to pitanje, ali njime ću pokušati barem zagrepsti površinu ove tematike te pružiti neka osobna viđenja i perspektive.

Sveta zemlja

Priču ću započeti tamo gdje je prema židovskoj religiji zapravo i započelo sve što se tiče ljudskoga roda. A to je od Stijene postanka koja se nalazi u Jeruzalemu. Čuvena Kupola nad stijenom ili Zlatna kupola, koja je ujedno jedan od zaštitnih znakova Jeruzalema, prvo je zdanje muslimanske arhitekture iz još davne 695. godine. Ispod nje se, prema židovskoj predaji, nalazi svetinja nad svetinjama ili stijena stvaranja svijeta. Prvoga dana kada je Bog stvorio Zemlju, Stijena postanka otišla je u nebo te ju je potom anđeo Gabrijel vratio na Zemlju (na njoj se nalazi i otisak ruke anđela Gabrijela) upravo na to sveto mjesto u Jeruzalemu. Kada je Bog protjerao Adama i Evu iz raja, onda ih je ostavio upravo na toj stijeni. Bog je tražio od Mojsija da se na toj stijeni sagradi Hram, kad je Mojsije dobio 10 zapovijedi na Sinajskoj gori 1250. godine pr. n. e. Mojsije je dobio zapovijedi, Bibliju i sinajski kovčeg te je u ime Boga zatražio od naroda da se sagradi Hram na svetoj stijeni.

Židovski se narod nakon 40 godina lutanja kroz pustinju spustio pred Jerihon, najstariji grad na svijetu. Sedam su dana svirali prema Božjim uputama pred zidinama Jerihona, a sedmoga su se dana zidovi Jerihona srušili. Nakon toga, 1200. – 1000. pr. n. e. zemljom su vladali lokalni upravljači, sudci. Potom je prorok Samuel proglasio Šaula za prvoga židovskog kralja. U to su vrijeme Filistejci i Feničani držali obalu. U poznatoj bitci Filistejci su izabrali Golijata da ih zastupa u borbi, a Izraelci malenoga Davida. Nakon čuvene Davidove pobjede, Šaul je nakon nekoga vremena odlučio Davidu povjeriti upravljanje kraljevstvom iza svoje smrti (Isus je inače potomak kralja Davida). David potom gradi Jeruzalem te kupuje zemlju na mjestu gdje je sveta stijena (Hramova gora). Davidov je sin Solomon koji je sagradio Hram koji je u to vrijeme bio najveći hram na svijetu (Hram cara Solomona). 586. pr. n. e. babilonska vojska (Nabukodonosor) osvaja Judeju i Jeruzalem, razara Hram i odvodi Židove u ropstvo (o čemu govori i čuvena Verdijeva opera Nabucco). Kada je perzijska vojska napala Babilonce, Židovi su pomogli Perzijancima i nakon pobjede Perzijanaca vraćaju se u Svetu zemlju i grade Drugi hram (kopiju prvoga). 70-ih godina n. e. srušen je Drugi hram, a 134. – 135. n. e. Rimljani su protjerali Židove iz Izraela.

Zaštitni znak židovske vjere (poput križa u kršćanstvu) čuvena je sedmerokraka menora koja simbolizira sedam dana Božjega stvaranja svijeta i sedam dana u tjednu. Zanimljivo je znati da židovska religija nema samo 10 zapovijedi, već govori o čak 613 zapovijedi što ih je Mojsije dobio od Boga (od kojih se neke odnose na stvari poput te da treba uvijek nositi kapu, poštivati Hram na razne načine itd.). Uključuju 365 zabrana i 248 naredbi. Nakon nestanka Hrama trebalo je prilagoditi tumačenje drevno postavljenih vjerskih običaja i zapovijedi jer se 1/3 originalnih zapovijedi odnosila na Hram, a 1/3 na svećenike u Hramu. Nakon rušenja Hrama, kao prijelazno rješenje, pojavila se u 2. – 3. stoljeću Mišna kao prilagodba 613 Božjih zapovijedi. Talmud (učenje ili tumačenje) pojavio se u 5. – 6. stoljeću n. e. i to u dvjema verzijama: u Tiberijusu (jeruzalemski) i u Babilonu (babilonski, koji je prihvaćeniji). Talmud objašnjava i interpretira kako izvršavati Božje zapovjedi nakon uništenja Hrama.

Ispod jeruzalemske Zlatne kupole, na Hramovoj gori, prema židovskome se vjerovanju nalazi već spomenuta Stijena postanka koja se, koliko sam upućen, spominje u svim trima religijama u određenim kontekstima (muslimanskoj, kršćanskoj, židovskoj). Lokalni mi je vodič objasnio da Stijena postanka ima zapravo vrlo slično značenje kod židova, kršćana i kod muslimana. Na tome je istom mjestu, prema muslimanskome vjerovanju i interpretaciji Kurana, Muhamed i napisao Kuran. Danas kršćani ni židovi nemaju pristup Stijeni postanka jer je ona pod muslimanskom jurisdikcijom. Na tome mjestu na Hram-gori 695. godine izgrađena je poznata Kupola nad stijenom. Pod njom se nalaze i ostatci staroga Solomonova hrama. Židovima (i kršćanima) dopušten je pristup samo jednoj strani zida toga zdanja. Tu često dolaze židovi i kršćani (čak ponekad i muslimani i Kinezi) te mole Boga da im ispuni određene želje. Pred tim zidom često se mogu vidjeti religiozni židovi koji u svojoj molitvi plaču i nariču zato što ne mogu doći do svojih svetih mjesta i što su gotovo 2000 godina bili u dijaspori. Upravo je tako ovaj zid i dobio svoje ime – Zid plača.

Ispreplitanje židovskih, muslimanskih i kršćanskih svetih mjesta u Jeruzalemu u Izraelu česta je pojava i nažalost nerijetko uzrok razmirica, a tijekom povijest i krvavih ratova. Osobito mi je interesantan bio primjer vezan uz crkvu Marijina nagovještenja u Nazaretu. Ta je crkva podignuta na mjestu gdje su živjeli Josip, Marija i Isus u Nazaretu. Ispred crkve, nekih 50 metara od nje, primijetio sam ploču s natpisom „Ne postoji druge religije osim islama“. Kad sam pitao vodiča ima li nešto iza toga, ispričao mi je vrlo zanimljivu priču. Na tome je mjestu preminuo brat Saladina (osvajača Jeruzalema) i muslimani su htjeli podići ogromnu džamiju s minaretom, koja bi potpuno zaklonila crkvu Marijina nagovještenja. Zatražili su od izraelske vlade dozvolu i dobili je. Priča se da je Saudijska Arabija htjela financirati taj projekt s koliko već novca bude trebalo. Saznavši za to, Vatikan je otkazao sve ture koje je te godine trebao voditi u Izrael (to je bilo početkom 90-ih, negdje između 1992. i 1995.). Kad je Izrael vidio koje gubitci mogu snaći turizam ako „zarate“ s Vatikanom, otkazao je dozvolu i cijeli projekt izgradnje džamije. Ovo je, naravno, neslužbena priča, ali zvuči prilično realistično – pogotovo s obzirom na prilično velik natpis koji sam uočio i na temelju kojega sam se uopće zainteresirao za ovu priču.

Problematika koja postoji oko podudaranja mjesta židovskoga Hrama i Kupole nad stijenom u Jeruzalemu te crkve Marijina nagovještenja i mjesta na kojemu je preminuo Saladinov brat u Nazaretu, mogla je potencijalno biti još teža i kompliciranija. Naime, prorok Omar koji je bio kalif, tj. nasljednik proroka Muhameda, nije se prilikom posjeta Jeruzalemu, znajući da bi to moglo stvoriti velike probleme u budućnosti, pomolio na Isusovu grobu već malo dalje i na tome se mjestu sada nalazi Omarova džamija s minaretom. Da se kojim slučajem pomolio na Isusovu grobu, mogao je to biti uzrok strašnih religijskih sukoba u budućnosti, vjerojatno znatno gorih od onih koje je prouzročila blizina Hrama i Kupole nad stijenom. Sva sreća što je bio mudar i dalekovidan.

Monoteizam se prvo pojavljuje kod židova, a kršćanska i muslimanska religija izgrađene su na monoteističkim temeljima i priznaju neke židovske proroke. Islam priznaje i Mojsija i Isusa kao proroke, ali oni su od manje važnosti za muslimansku vjeru. Zovu ih Musa i Isa (kao što Abrahama zovu Ibrahim, Jišmaela – Ismail, Davida – Daud, Solomona – Sulejman). Židovstvo primjerice ne priznaje Isusa, ali ga nigdje eksplicitno ne osporava. Apsurdno je da Isusa kao židovskoga kralja i mesiju na koncu ne priznaju židovi i njihova religija, već mnogostruko veća populacija iz cijelog svijeta – oko 14 mil. židova ne priznaje ga, a preko milijarda kršćana i protestanata to čini. Židovi imaju svetu subotu, kršćani svetu nedjelju, a muslimani sveti petak. Tora, Kuran i Biblija tvrde da su Arapi i židovi doslovce braća te da i jedni i drugi potječu od Abrahama. Kad sve to čovjek tako racionalno sagleda, ne može se ne zapitati je li moguće da je toliko krvi proliveno zbog razlika u vjerovanjima koje u krajnjoj liniji možda i nisu toliko velike –barem zasigurno stoga što sve religije u osnovi imaju zajedničku ljubav prema Bogu i bližnjima.

U Hramu groba Gospodnjega, gdje se nalazi Kristov grob, prisutni su predstavnici šest različitih vjeroispovijesti: katoličke, pravoslavne, armenske, koptske, etiopske i sirijske. Osobito je interesantna i pomalo komična činjenica da su ključ Hrama groba Gospodnjega, ne mogavši se dogovoriti tko bi ga trebao imati, na kraju povjerili na čuvanje arapskoj (muslimanskoj) obitelji. Članovi te obitelji, uzgred rečeno, prošvercali su me preko reda do Kristova groba za 15 USD (spustio s 30!). Očito je to bilo jače od mene pa sam i na tako svetome mjestu iskoristio svoju balkansku snalažljivost da ne čekam 2 – 3 sata u redu. Jedan je sultan koji je vladao u 19. stoljeću, a kojemu je dojadilo stalno svađanje religija unutar Hrama groba Gospodnjega, naredio da se više ni kamen ne smije pomicati unutar njega i od tada su svi radovi tamo zaustavljeni. Pomaknuti nešto moglo bi uzrokovati sukob velikih razmjera i to je vjerojatno najmudrija odluka za takvo mjesto. To je Jeruzalem – povijest i svetost pršti iz svakoga kamena, a prema toj zapetljanciji naši balkanski problemi izgledaju kao dječja igra.

Sve što se gradi u Jeruzalemu od jeruzalemskoga je kamena (još od naloga cara Davida), stoga je arhitektura dosta ujednačena. Posebno mi je bila zanimljiva priča koju mi je vodič ispričao o Frankijevoj kuli, izgrađenoj u Jeruzalemu 70-ih godina dvadesetoga stoljeća. Frank Sinatra pri posjetu Jeruzalemu čuo je da se iz Jeruzalema ni s jednoga mjesta ne može vidjeti Mediteran ni Mrtvo More. Nakon toga je donirao novac jeruzalemskom sveučilištu da se napravi kula dovoljno visoka da se s nje mogu vidjeti oba mora te je na taj način svoje ime vječno ugradio u Jeruzalem. Kakva faca! Definitivno je to učinio na „svoj način“, baš kako kaže poznata mu pjesma. J

Izrael je prepun svetih mjesta koja podsjećaju na život i djelo Isusa Krista. Mjesto Kristova rođenja Betlehem znači zapravo kuća kruha (beit – kuća, lechem – kruh). Tu se rodio Isus, ali također i car David čija poznata kula krasi zidine u Jeruzalemu. Gora preobraženja u Galileji poznata je po tome što su se apostoli Petar, Ivan i Jakov popeli skupa s Isusom na nju gdje su im se nakon nekog vremena ukazali Mojsije i prorok Ilija te je Božji glas iz oblaka rekao da je Isus sin Božji. Crkva prvoga Kristova čuda u Kani Galilejskoj mjesto je gdje je Isus prvi put napravio čudo pretvorivši na svadbi vodu u vino. Tabha, Heptapegon crkva ili Crkva sedam izvora, posvećena je Kristovu čudesnom umnažanju kruha i riba. Okupljanje se dogodilo ispred kamena koji je danas središnji dio na kojemu se nalazi oltar crkve, ispred koje je bizantski mozaik iz 4. stoljeća (druga faza crkve potječe iz 6. stoljeća) s freskama koje prikazuju ribu i kruh (Luka, 9, 10 – 17). Crkva Petrova prvenstva podignuta je na mjestu gdje je Krist dao Petru prvenstvo pri osnivanju Crkve (Ivan, 21, Novi zavjet). U njoj se nalazi oltar pod nazivom Mensa Christi (Kristova menza). To je bilo treće ukazanje Krista nakon raspeća te je tada Petru (Ivanu i ostalima) pokazao gdje da bace mrežu da bi ulovili ribu, a potom im je spremio doručak na mjestu gdje je sada kamen pri oltaru crkve. Zato se oltar u crkvi i zove Kristova menza. Potom je Petru dao prvenstvo pri osnivanju Crkve, što je odredilo buduću instituciju pape i budućnost kršćanstva.

Jardenit je mjesto na kojemu rijeka Jordan istječe iz Galilejskoga jezera i na kojemu se danas odvijaju komercijalna krštenja u rijeci. Cijeli taj komercijalni centar drži najstariji kibuc u Izraelu (Degania), koji je razvio biznis uglavnom usmjeren na Amerikance. Inače, oko Galilejskoga su se jezera razvili prvi kibuci na području današnjega Izraela pod utjecajem socijalističkih ideja (prvi 1909. godine, dakle još prije sovjetskih kolhoza). U prodavaonici komercijalnog centra Jardenita može se kupiti plahta za 25 USD kojom se može omotati te ući u rijeku Jordan i krstiti se. To je uglavnom namijenjeno protestantima koji se tako mogu pohvaliti da su se krstili u svetoj rijeci Jordanu (iako mjesto gdje se to čini vjerojatno zapravo nije originalno mjesto gdje je Ivan Krstitelj krstio Krista – takvih mjesta ima čak pet, čak i na istočnoj strani obale, u Kraljevini Jordan). U spomenutomu komercijalnom centru koji sam posjetio, po svuda se nalaze ploče s natpisima iz Evanđelja po Marku (koje piše o krštenju Isusa u rijeci Jordan) i to na velikom broju svjetskih jezika. Naišao sam tako i na ploču na hrvatskome jeziku i čuo priču kako je ona nastala. Ekipa iz Posušja, koja je godinu prije bila na tome mjestu, ugledala je natpise na brojnim jezicima, a nigdje ni traga ploči na hrvatskome. Poduzetni kakvi jesu, naši su Hercegovci odmah zahtijevali vidjeti „gazdu“ te se s njim odmah dogovorili i platili za postavljanje ploče na hrvatskome – koju sam tako imao prilike vidjeti pri svome posjetu.

Stvaranje modernoga Izraela i stalni sukobi

Naseljavanje Židova u Izrael u određenim se vremenskim razmacima stalno odvijalo, ali je do prvoga vala masovna naseljavanja došlo početkom 19. stoljeća. Jedan od inicijatora i od onih koji su najviše pomagali u tome prvom valu povratka Židova u Jeruzalem bio je bogati britanski Židov Moses Montefiore (rođen u Italiji), koji je živio čak preko 100 godina (1784. – 1885.), od kojih je prvih 40 posvetio stjecanju bogatstva, a ostatak uglavnom filantropiji i pomaganju povratka Židova u Jeruzalem. Sljedeći val naseljavanja dogodio se nakon pojave cionističkoga pokreta te je u njemu došlo do dodatnoga intenziviranja povratka Židova u Jeruzalem i okolicu. Theodor Hertzl, začetnik modernoga cionističkog pokreta i po nekima otac izraelske nacije, rođen je u Beču, a predci su mu rodom iz Zemuna. Bio je publicist i novinar te je pratio aferu osuđena francuskog Židova Dreyfusa – vojnika osuđena uslijed antižidovskoga raspoloženja. Napisao je knjigu Juden Stadt (Židovska država) gdje je prvi put iznio ideje koje su udarile temelje cionističkome pokretu. Kao posljedica tih kretanja, nakon nekoga se vremena, 1897. godine u Baselu organizirao i Prvi cionistički kongres.

Velika zasluga za iniciranje i potporu pri masovnome naseljavanju Židova u Izrael koncem 19. stoljeća zasigurno pripada bogatomu pariškom Židovu barunu Edmundu de Rothschildu. On je sponzorirao naseljavanje Židova u Izrael masovno otkupljujući zemljište u Izraelu od 60-ih do 80-ih godina 19. stoljeća da bi pomogao Židovima da se vrate, ali isto tako i da bi nešto zaradio na tome. Taj je proces poslije nastavio cionistički pokret te je on prolongiran tijekom cijeloga 20. stoljeća. Primjerice, statistika pokazuje da je početkom 19. stoljeća 80 000 Židova naselilo Izrael, krajem 19. stoljeća 200 000 ljudi, a do 1939. godine čak 600 000. Interesantno je primjerice da su Židovi još u 19. stoljeću činili većinu stanovništva Jeruzalema (dakle i prije početka cionističkoga naseljavanja).

Teritorij oko Jeruzalema i današnje izraelske države razlog je brojnih krvavih ratova i to već više od 1000 godina. Najkrvavije je bilo (barem do sada) u 12. i 13. te u 20. stoljeću. Dvanaesto i trinaesto stoljeće bilo je obilježeno križarskim ratovima koji su se odvijali u devet križarskih pohoda od 1095. pa sve do 1291. godine. Nakon što su kršćani osvojili Jeruzalem 1099. godine, držali su ga u svojim rukama sve do 1187., kada Saladin ujedinjuje muslimanske snage i osvaja Jeruzalem. Tada na scenu stupa poznati Rikard Lavljeg Srca koji uspijeva poraziti Saladinovu vojsku 1192. godine u gradu po imenu Akri. Procijenivši da bi mogao osvojiti Jeruzalem, ali ne i da bi ga mogao zadržati, Rikard sklapa primirje sa Saladinom i to rezultira dogovorom u kojemu kršćani dobivaju Galileju i priobalje, a muslimani Jeruzalem. Nakon toga, na tim je prostorima bilo još šest križarskih pohoda (sve do 1272. godine) koji su manje poznati od spomenutoga Trećeg križarskog pohoda u koji su bili uključeni bezvremenski Saladin i Rikard Lavljeg Srca, ali rezultat tih pohoda nije bilo ništa vrijedno spomena osim da je Jeruzalem i dalje ostao u muslimanskim rukama te da je postignut dogovor da hodočasnici svih vjera imaju zajamčen prolaz do svetih mjesta. Jeruzalem tako ostaje u muslimanskim rukama sve do 1917. godine kada general Alenby ponovo ulazi u Jeruzalem i od kada počinje britanski patronat nad izraelskim i palestinskim teritorijima, koji traje sve do 1948. godine. Zanimljivo je da ponekad muslimani zovu cijelu državu Izrael modernim križarskim pohodom i kažu da će, ako su uspjeli istjerati križare nakon 200 godina, isto tako uspjeti i Izraelce.

Država Izrael priznata je 1948. godine, nakon Izraelsko-palestinskog rata koji se odvio neposredno iza Drugoga svjetskog rata i na kraju britanskoga patronata nad ovim teritorijem. Prvi premijer (i po mnogima otac modernoga Izraela) bio je David Ben Gurion, koji je rođen u Poljskoj 1886. godine te ju je napustio 1906. godine da bi ostatak života proveo na teritoriju današnjega Izraela. Osnovavši Cionističku radničku stranku 1930. godine, došao je na čelo političke opcije koja je sudjelovala u stvaranju izraelske države uspjevši pomiriti razjedinjene izraelske oružane skupine i ujedinivši ih u jedinstvenu izraelsku vojsku. U ratu iz 1948. godine izraelska je vojska uspjela ovladati preko polovicom teritorija današnjega Izraela. Jedan od ključnih razloga za međunarodno priznanje Izraela bila je upravo činjenica da je židovski narod za vrijeme Drugoga svjetskog rata doživio ogromna stradanja, stoga je međunarodna zajednica osjećala da je formiranje izraelske države nešto što će spriječiti ponavljanje nečega sličnog u budućnosti. Također, važno je i to da je američki utjecaj nakon Drugoga svjetskog rata bio izuzetno velik, a SAD je zemlja s puno bogatih i utjecajnih Židova.

Slijedi niz ratova, borbi i primirja između Izraela i raznih okolnih arapskih zemalja koje su se solidarizirale s Palestincima (katkad bi ih započeo Izrael, katkad Arapi) i situacija je i dan-danas daleko od stabilne. Interesantno je da su Arapi i židovi do stvaranja izraelske države općenito imali daleko bolji odnos od primjerice kršćana i židova. O tome najbolje svjedoči činjenica da su španjolski židovi (tzv. Sefardi) protjerani koncem 15. stoljeća, svoje utočište uglavnom našli u Osmanskome Carstvu (arapskim zemljama sjeverne Afrike i Bliskoga istoka), gdje se nisu suočavali s ni blizu toliko antisemitizma kao židovi koji su živjeli u Europi i Rusiji (tzv. Aškenazi).

1967. godine uslijedio je čuveni Šestodnevni rat u kojemu je izraelska vojska u rekordnome roku ostvarila premoćnu pobjedu nad arapskim snagama te u kojemu je Jordan je izgubio Zapadnu Obalu. Veliki broj Palestinaca sa Zapadne Obale nakon toga je rata pobjegao u Jordan, a od tamo se mnogi sele u Libanon, poslije u Tunis, a tek nakon toga Yitzhak Rabin omogućava njihov povratak u okupirane teritorije Zapadne Obale. Jedan od ključnih ljudi na palestinskoj strani, naravno, bio je vođa PLO-a Jaser Arafat. Arafat je osnovao PLO 1956. godine. Od 1956. do 1967. godine PLO stalno organizira gerilske upade na izraelski teritorij, na što je Izrael uvijek uzvraćao višestrukim mjerama i upadima na palestinska područja. Arafat 1971. godine iz Jordana seli u istočni Bejrut i započinje granatiranje Izraela topovima koje su mu osigurali Rusi.

Usto se u Bejrutu rasplamsao i građanski rat (budući da su kršćani iz Bejruta stali na stranu Izraelaca, a izbjegli Palestinci na stranu lokalnoga muslimanskog stanovništva) i „Pariz Bliskog istoka“, kako je do tada bio nazivan Bejrut, preko noći se pretvara u „pakao Bliskog istoka“ jer će stravični građanski rat na tome prostoru potrajati gotovo 17 godina. Fascinantna je činjenica da je do tada područje današnjega Libanona uživalo preko 1000 godina mira te je predstavljalo primjer uspješna suživota i tolerancije među različitim religijama. Sve se to preko noći promijenilo i nestalo pojavom „crnog labuda“ rata (kako ga Nassim Nicholas Taleb naziva u svojoj istoimenoj knjizi koja se bavi nepredvidivim pojavama), iniciranog nestabilnošću prouzročenom izraelsko-palestinskim sukobom u susjedstvu.

Osveta Arapa Izraelcima za Šestodnevni rat uslijedila je 1973. godine na najsvetiji izraelski dan (Jom kipur) kad se svi židovi mole i nitko ništa ne bi smio raditi. Arapske su snage iskoristile tu činjenicu i te godine snažno uzvratile udarac prodirući s dviju fronti (iz Egipta i iz Sirije) s brojčano premoćnim snagama. Izrael se jedva spasio od toga inicijalnog udara, ali su se izraelske vojne snage brzo konsolidirale i već za nekoliko dana odbacile sirijsku vojsku na jednu te egipatsku vojsku na drugu stranu Sueskoga kanala, došavši nadomak Kaira. Na koncu je posredstvom međunarodne zajednice i UN-a nastupilo primirje, a poslije dvije godine američka je diplomacija na čelu s Henryjem Kissingerom inicirala mirovne pregovore u Camp Davidu na kojima su Egipat i Izrael naposljetku potpisali mirovni sporazum.

Nakon kontinuiranih granatiranja izraelskih teritorija iz Libanona, Izrael je napao i okupirao Libanon 1982. godine. Godine 1982. – 1987. obilježene su stalnim obostranim sukobima i granatiranjima. Velika se tragedija dogodila 1987. godine kada su kršćanski falangisti upali u palestinski izbjeglički kamp i pobili nekoliko stotina Palestinaca. Zahvaljujući negativnom publicitetu i pritisku međunarodne zajednice, Izrael se konačno povukao iz Bejruta 1987. godine (do 2000. godine ostalo je još 30 – 40 km južnog Libanona pod izraelskom okupacijom kako bi spriječili da se otud granatira Izrael). S druge pak strane, Palestinci su u razdoblju 1987. – 1993. godine proglasili tzv. Prvu intifadu ili ustanak protiv izraelske okupacije palestinskih teritorija, koji se temeljio na kombinaciji bojkota i ostalih mirnih sredstava protesta od strane Palestinaca te ubojstava i nasilja koje se na objema stranama masovno pojavilo u tome periodu.

Velike napore za postizanje mira na prostorima Izraela i Bliskog istoka uložio je Yitzhak Rabin, koji je bio premijer Izraela u razdobljima 1974. – 1977. i 1992. – 1995. i po mnogima jedan od najvećih Izraelaca svih vremena. On je u prvome mandatu postao peti premijer Izraela te prvi premijer koji je rođen u Izraelu. Zanimljivo je da je mirotvorac postao nakon iznimne vojne karijere u kojoj je ostvario velike vojne uspjehe kao general (od 1964. godine i glavni vođa izraelskih obrambenih snaga), u ratovima 1948. i 1967. godine. U prvome je mandatu pokrenuo mirovne pregovore s Egiptom, koji su prvo rezultirali sinajskim međudogovorom 1975. te poslije vodili k spomenutom mirovnom sporazumu između Izraela i Egipta, potpisanomu u Camp Davidu 1979. godine. U svome drugom mandatu Yitzak Rabin ponovo je inicirao mirovne pregovore koji su okončani poznatim mirovnim dogovorom s Palestincima u Oslu 1993. godine, a potom i mirovnim sporazumom s Jordanom 1994. godine. U njemu je Izrael priznao palestinski nacionalni autoritet i djelomičnu kontrolu nad područjima Gaze i Zapadne Obale. Taj mirovni sporazum rezultirao je velikom protivljenju ekstremnije i militantnije raspoloženog židovskog stanovništva, a dvije godine kasnije (koncem 1995. godine) Rabina je ubio radikalno desno orijentirani ortodoksni Židov koji nije odobravao njegovu politiku. Za svoje mirovne napore Rabin je zajedno sa Shimonom Peresom i Jaserom Arafatom primio Nobelovu nagradu za mir.

Budući da operacionalizacija sporazuma iz Osla nije tekla kako su to obje strane očekivale, ponovo su se izrodile trzavice između Izraelaca i Palestinaca te se otvorila potreba za novim mirovnim pregovorima. Primirje između Izraelaca i Palestinaca bilo je nadomak ruke 2000. godine, kada je izraelski predsjednik Ehud Barak naredio povlačenje Izraelaca iz južnoga Libanona te je s Arafatom vodio ozbiljne pregovore o mirnome rješenju. Arafat na koncu, nezadovoljan ponuđenim opcijama, napušta pregovore u kolovozu 2000. godine pa slijede 4 godine sukoba (Druga intifada, 2000. – 2004.). Barak je smijenjen 18 mjeseci nakon dolaska na vlast (očito ocijenjen kao „premekan“ i nedostojan protivnik Arafatu), a nasljeđuje ga najtvrđi mogući suparnik Arafatu – predsjednik Izraela postaje Ariel Sharon. Sharon je bio član specijalnih jedinica te se često sukobljavao s PLO-om u 30-ak godina svoje vojne karijere, a znale su se čuti i glasine da bi mogao odgovarati za ratne zločine zbog svojih postupaka. Sharon i Arafat na neki način predstavljaju personifikaciju izraelsko-palestinskog sukoba, a mnogi tumače period 2001. – 2005. godine kao osobni sukob između Arafata i Sharona u kojemu nije postojala nikakva mogućnost za mirovne pregovore ili procese. Arafat je umro 2005. godine, a Sharona je 2006. godine moždani udar pretvorio u „biljku“. Interesantno je da je Sharon 2005. godine, nekoliko tjedana nakon Arafatove smrti, naredio povlačenje Izraelaca iz Gaze. Zapadna Obala još je uvijek pod kontrolom izraelskih vojnih snaga. Prije nekoliko godina započeta je izgradnja zida između Zapadne Obale i izraelskoga teritorija (do sada je izgrađeno oko 800 km) – tamo gdje se zna (pretpostavlja) da će biti buduća palestinska država. Sam taj čin izgradnje zida strašan je, ali lokalni Izraelci tvrde da se zbog toga višestruko smanjio terorizam u Izraelu.

Zanimljivo je da su svi dosadašnji predsjednici Izraela bili vojnici i generali, što ipak govori o militantnoj kulturi ove zemlje koja doduše nije nelogična s obzirom na okruženje. Lijeva i desna politička opcija u Izraelu također su više povezane uz vojne nego ekonomske stavove i perspektive (jesu li za vojno ili mirno rješenje palestinskoga i uopće arapskoga pitanja). Palestinci se, naravno, ne mire s trenutačnim stanjem i najavljuju „kosovski recept“, tj. da će proglasiti palestinsku državu koja uključuje Gazu, Zapadnu Obalu i Istočni Jeruzalem kao prijestolnicu. Pri tome naravno postoji jedna mala razlika, a to je da Izrael nije Srbija te zbog svojih snažnih veza sa SAD-om može vrlo vjerojatno računati na američki veto u tome slučaju.

Izraelci i židovski narod općenito

Recimo sada nekoliko riječi i o Izraelcima te općenito o židovskome narodu – njihovu ponašanju, običajima i životnim stavovima. Židovi se dijele na dvije glavne skupine s obzirom na svoje podrijetlo, tj. odakle vuku korijene. To su Aškenazi koji vuku podrijetlo iz germanskih zemalja, sjevera i srednje Europe te Sefardi koji su podrijetlom iz južne Europe (Španjolska i Portugal). Službeni je jezik u Izraelu hebrejski, koji je zapravo drevni jezik i koriste ga sekularni židovi. Oni ekstremno ortodoksni židovi ne žele ga koristiti, već govore jidiš, a hebrejski koriste samo za molitvu (ne svi, ali neki od njih).

Židovi prakticiraju okupljanja i rasprave oko religije – kad ih se skupi više od 10, nije im potrebna crkva, već to mogu činiti na bilo kojemu mjestu. Za brojne židove vjera predstavlja stalno i vječno preispitivanje svake sitnice te svojevrsnu disciplinu pristupa životu uopće. Načitanost i elokventnost židova dijelom zasigurno proizlazi iz Tore koju svi moraju proučiti, a koja je puna raznoraznih životnih situacija, koje svi znaju napamet. Židove također karakterizira stalno polemiziranje i neslaganje koje očito ima korijene u stalnim vjerskim raspravama, ali pak zajedništvo u teškim situacijama. Izrael nema ustav – ustav je zapravo Tora (to je pri osnivanju 1948. godine tražila Religiozna stranka). Također u Izraelu nema svjetovnoga braka već samo rabinatskoga (ali ako se brak sklopi u drugoj zemlji, država ga priznaje).

Ima nekoliko kategorija religioznih Židova koji se mogu raspoznati i po stilu odijevanja. Židovi cionisti smatraju da je država Izrael Sveti hram – oni normalno rade i privređuju. Židove haside lako je prepoznati po crnim šeširima i kaftanima (koje uglavnom također nose). Ekstremno ortodoksni ne priznaju državu Izrael, već samo čekaju Mesiju te nije im važno tko je na vlasti. Ne gledaju televiziju, ne čitaju tiskovine, gotovo nitko ne radi, ne plaćaju poreze, ali dobivaju socijalnu pomoć. Njihove četvrti u Jeruzalemu izgledaju kao da se čovjek vratio u 18. ili 19. stoljeće. Za vrijeme rata s Arapima, vjerovali ili ne, čak su bili više za Arape nego za Izraelce zbog toga što je izraelska država više moderna nego religiozna (za razliku od muslimanskih država u kojima vjera ima puno snažniju ulogu). U Izraelu ima otprilike 60 % sekularnih i 40 % religioznih Židova (15 % čine hasidi, 25 % cionisti). Religiozni Židovi imaju puno veći natalitet pa to nameće pitanje ekonomske održivosti sustava u budućnosti jer su sekularni Židovi ti koji drže cijelu ekonomiju na svojim plećima.

Obrezivanje kod muške djece nešto je što židovska vjera univerzalno propisuje osmoga dana nakon rođenja dječaka. Što se tiče religijskih pravila koja se tiču prehrane, košer predstavlja skup pravila propisanih još Torom od Mojsija. Neka su od tih pravila sljedeća: kad se priprema meso, pusti se da potpuno iscuri krv da isteče nečistoća, ne jede se svinjetina niti neke vrste divljači i morskih plodova, nema miješanja mesnog i mliječnog te mora proteći minimalno šest sati razlike između uzimanja mliječnog i mesnog obroka, uglavnom se doručkuju mliječni proizvodi, a za ručak i večeru meso itd. Brojni proizvodi imaju na sebi oznaku „košer“ i samim je tim i njihova cijena viša od onih koji tu oznaku nemaju. Primjerice košer vina ona su u kojima proces gacanja obavlja religiozni Židov. Tako se očito i to polako pretvorilo u svojevrsni biznis…

Nevjerojatna je razina solidarnosti Izraelaca sa Židovima iz cijeloga svijeta. Postoji tzv. Izraelska agencija koja je zadužena za izvlačenje Židova iz ugroženih područja diljem svijeta (npr. ruskih Židova nakon raspada SSSR-a, bosanskih i hrvatskih Židova uoči rata 1991., srpskih Židova uoči NATO-ova bombardiranja 1999.). Ta agencija pri tome primjenjuje pravila po tzv. zloglasnom Hitlerovu zakonu – do 4. generacije Židova (po majci) priznaje židovstvo i u slučaju opasnosti sve ih evakuira na sigurno u Izrael. Plate im put, daju im kuću, pronađu im posao, a po potrebi ih i prekvalificiraju.

Hodajući ulicama Tel Aviva, primijetio sam da ljudi izgledaju vrlo samouvjereno, gledaju u oči bez straha te se kod njih može uočiti određena doza proračunate i kontrolirane agresivnosti, ali sve u granicama socijalne prihvatljivosti. Isto sam čuo i od poznanika koji su imali prilike raditi s Izraelcima ili u samom Izraelu. Poslije sam čitao da je to nešto što samo Židovi zovu chutzpah ili pozitivna drskost, tj. prkos (što neki narodski mogu nazvati i „imati muda“), kojom se otvoreno, a za našu kulturu možda čak i preagresivno/konfrontacijski, postavljaju u privatnome i poslovnome okružju, preispitujući i napadajući izravno sve ono što misle da je netočno, krivo ili neprimjereno. Dakle, potpuna suprotnost od primjerice iskonskih Britanaca od kojih gotovo nikad nećete doživjeti otvorenu verbalnu konfrontaciju. Vjerojatno je razlog te povećane koncentracije adrenalina u zraku i činjenica da je Izrael bez obzira na sve ipak u znatnoj mjeri militaristička država. Čitao sam poslije da je u Izraelu potpuno prirodno da studenti osporavaju svoje profesore, zaposlenici svoje šefove, pa čak i vojnici svoje zapovjednike – ako smatraju da nisu u pravu.

Ono što nisam znao prije ovoga posjeta jest činjenica da je Jeruzalem zapravo interno glavni grad Izraela, a prema van to je Tel Aviv (budući da Jeruzalem nije politički prihvatljiv za tu ulogu). Neki strani državnici ipak dolaze u Jeruzalem na službene sastanke (Bush, Merkel, Sarkozy, pa i Mesić i Josipović), a izraelska vlada i parlament, primjerice, smješteni su u Jeruzalemu. Najveći je grad u Izraelu Jeruzalem s oko 750 000 stanovnika. Slijedi Tel Aviv, koji broji 350 000 ljudi u užemu smislu, ali s gradovima satelitima čak i do 2 mil. ljudi u širemu smislu. Razlika između tih dvaju gradova ogromna je. U Jeruzalemu uglavnom živi religiozno stanovništvo i nema baš previše poslova – uglavnom su koncentrirani u Tel Avivu. Natalitet je dosta visok i kod Židova i Arapa i tu živi najsiromašnije stanovništvo u Izraelu.

Znakovi militantne kulture jasno se mogu vidjeti po ulicama Tel Aviva i Jeruzalema, gdje je posve normalno stalno viđati mladiće i djevojke od dvadesetak godina kako šeću po gradu sa strojnicama i to tako ležerno, kao da su srasli s tim oružjem – baš kao što mi šećemo gradom noseći torbu ili kišobran. Također je zanimljivo da se izraelski graničari često mogu vidjeti u „civilkama“ (majice kratkih rukava i hlače – nema nikakvih znakova da su vojnici), ali s automatskim puškama i pancirkama na sebi. Prelazak granice u Izraela i iz njega zaista zna biti prilično traumatično i dugotrajno iskustvo. Baš sam razmišljao nakon 3 – 4 sata čekanja da vjerojatno Izraelci smatraju da, ako su oni mogli čekati 40 godina za dolazak u obećanu zemlju, što i mi ne bismo na granici koji sat J. Jedan poznanik koji živi u Izraelu vrlo se slikovito izrazio općenito o načinu funkcioniranja izraelske administracije. Rekao je da ona predstavlja spoj ruske aljkavosti i neorganiziranosti te austro-ugarske temeljitosti i pedantnosti. Eto, možda nama ipak nije najgore s našom administracijom…

Izraelska vojska inače broji oko 177 000 profesionalnih vojnika, uz dodatnih 450 000 rezervista koji su stalno borbeno spremni. Vojni rok traje tri godine za muškarce i dvije godine za žene (koje za razliku od muškaraca ipak ne moraju poslije biti i rezervisti). Muškarci nakon odsluženja vojnoga roka imaju obvezu 28 dana godišnje biti u vojsci do 55. godine života (iako nakon 40. više nisu u borbenim snagama). Izraelski muškarac tako od 18. od 45. godine života provede u vojsci više od sedam godina: tri godine odsluženja vojnoga roka i mjesec dana godišnje nakon toga. Izraelske su žene, djelomice zbog dvije godine vojske, a djelomice zbog snažne uloge žena u njihovim obiteljima, vrlo čvrste i možda ne toliko emotivne kao žene s naših prostora. Tako se ni pri izlasku vani u klubovima uopće ne ustručavaju preuzeti inicijativu i ulogu lovca umjesto lovine (barem su mi tako pričali J). Izraelci idu u vojsku nakon srednje škole (18 – 21), a onda obično uzmu godinu-dvije pauze da se malo ispušu i dođu sebi (putuju malo po svijetu), pa tek nakon toga idu na fakultet (obično s 23 – 28 godina). Izraelske vojne baze nalaze se uglavnom u pustinji Negev koja čini čak 60 % površine Izraela.

Razvoj izraelske ekonomije (utemeljen u zadnje vrijeme ponajviše na hi-tech industriji) zasigurno je kreirao pozamašan broj bogatih Izraelaca. Ali interesantno je da u Izraelu u punih tjedan dana uopće nisam primijetio luksuzne automobile po ulicama – jako se rijetko vidi mercedes, porche ili BMW (daleko rjeđe nego kod nas). U Izraelu bogataši ne pokazuju toliko bogatstvo, već su i sami ponajprije veliki radnici – to je stvar njihove religije i kulture. Radna je etika prilično snažna te su rad i stvaranje smisao (a ne odmaranje do kraja života kad se zaradi značajnija svota), a vrlo je uobičajeno da bogati ljudi daruju 10 % svoje zarade u dobrotvorne svrhe.

Razmetanje novcem možda nije svojstveno Izraelcima, ali je zato kultura u Izraelu prilično cijenjena (baš kao vjera i povijest). Zanimljiv je podatak, primjerice, da je Izrael vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja ima više pretplatnika za filharmoniju nego za nogomet – čak 33 000. To sam saznao od svoga vodiča Dušana Mihaleka za vrijeme posjeta Izraelu – vrsnoga poznavatelja glazbe i bivšega glazbenog urednika na Radiju Novi Sad, koji je u Izrael emigrirao pred Miloševićevim režimom (odbivši da mu se određuje uređivačka politika te iskoristivši činjenicu da mu supruga ima židovske korijene). Riječ je o izuzetnu čovjeku, preko glazbenih krugova i prijatelju našega vrsnog pijanista Ive Pogorelića te predsjednika Ive Josipovića, koji je u svakom slučaju moj boravak u Izraelu učinio izuzetno ugodnim i prijateljskim te mi pomogao da bolje pokušam shvatiti ovu izuzetno kompleksnu zemlju i ljude u njoj.

Mrtvo more, voda i poljoprivreda

Mrtvo se more nalazi u Izraelu –424 m ispod razine mora te predstavlja najnižu točku na Zemlji (dno Zemlje). U zadnjih 50 godina isparilo je oko 30 m, a dubina je mora na najdubljemu mjestu oko 400 m, dok je površina mora 75 x 35 km. Znanstveno objašnjenje njegove prirode jest da se Mrtvo more nalazi na pukotini između Azijske i Afričke kontinentalne ploče (pukotina koja ide od Turske do Kenije). Upravo iz toga razloga Izrael pogađaju snažni potresi; statistički gledajući, u prosjeku svakih osamdesetak godina. Zadnji se veliki potres zbio 1927. godine i Izraelci se pripremaju za sljedeći veliki potres koji bi prema tome trebao uskoro uslijediti. Uz obalu Mrtvoga mora nalazi se planina od soli i minerala – Sodoma, poznata po tome da je prema biblijskoj predaji nastala uslijed Božje srdžbe zbog razvrata koji se odvijao u gradu koji je do tada postojao na njezinu mjestu. Taj događaj ujedno može predstavljati religiozno objašnjenje nastanka Mrtvoga mora. Zanimljivo je i korisno znati da tijekom sezone kiša, zbog velikih razlika u nadmorskim visinama, velike bujice dolaze u dolinu Mrtvoga mora kad pada kiša drugdje. Bujice znaju biti toliko snažne da prevrću i autobuse.

1830. njemački putopisci prvi shvaćaju da otopina minerala iz Mrtvoga mora nije „klasična voda“. Mrtvo more (točnije, riječ je o jezeru ako ćemo prema službenoj definiciji) tako zapravo nije voda, već otopina minerala (33 % čine sol i ljekoviti minerali, dok se u običnim morima nalazi svega 3 – 4 % soli). Mrtvo je more čak gušće od našega tijela i zato je nemoguće u njemu potonuti. Ondje se ne može ni izgorjeti od Sunčevih zraka jer se nalazi toliko ispod razine mora, a pozitivno utječe na kožne poremećaje poput psorijaze. U zraku ima i puno broma i klora pa to utječe pozitivno na raspoloženje. Zato se na obalama Mrtvoga mora nalazi niz lječilišta u koje ljudi znaju doći kako bi liječili svoje kožne i druge bolesti. Također, na obali Mrtvoga mora nastale su brojne kozmetičke i farmaceutske kompanije koje su iskoristile jedinstvene sastojke Mrtvoga mora za svoje proizvode. Poznata Teva (koja je kupila i našu Plivu) i brojne kozmetičke tvrtke u Izraelu, nastale su tako mahom na bazi korištenja minerala iz Mrtvoga mora.

Možda najpoznatiji kozmetički brend na bazi minerala iz Mrtvoga mora zove se Ahava, što na hebrejskome znači ljubav. To je proizvod najveće kozmetičke kompanije u Izraelu koja proizvodi i reklamira proizvode sa sastojcima iz Mrtvoga mora po cijelome svijetu. Izraelska je vlada, da bi razbila njezin monopol, potaknula razvoj i drugih kozmetičkih tvrtki na Mrtvome moru koje također uspješno posluju. Mrtvo more tako predstavlja izvor novih industrija (kozmetika, farmaceutika, lječilišta) koje su Izraelci uspjeli pokrenuti na temelju njegovih minerala, tj. izvor je prosperiteta područja oko sebe. Bez obzira na to, Izraelci se ponekad znaju našaliti da im nije jasno zašto ih je Mojsije vodio 40 godina po pustinji i na kraju ih doveo na mjesto koje nema ni kap nafte (s obzirom na to da je u okolnim zemljama ima u izobilju).

Drugo jezero koje se nalazi ispod razine mora jest već spomenuto Galilejsko jezero, koje se nalazi na –215 m ispod razine mora te predstavlja jedini rezervoar pitke vode na Bliskome istoku. Zbog toga je Izrael napravio branu na Galilejskome jezeru. Rezultat je da rijeka Jordan više ne napaja Mrtvo more koje se napaja samo iz kišnice pa mu se razina stalno smanjuje, stoga prijeti ekološka katastrofa. Jedna je od opcija da se od Crvenoga mora napravi kanal prema Mrtvome moru, ali ako bi se to napravilo, onda bi se miješanjem stvarala hrđa i gubila bi se ljekovita svojstva minerala. Trenutačno se 40 % vode u Izraelu dobiva procesom desalinizacije (daleko najviše u svjetskim mjerilima). Procjenjuje se da kada dođe do toga da se 60 % vode u Izrael  bude dobivalo desalinizacijom (a efikasna tehnologija već postoji), najvjerojatnije će Izrael ponovo pustiti vodu s brane kako bi rijeka Jordan opet utjecala u Mrtvo more.

Nevjerojatna je činjenica da je Izrael usprkos tome što mu je 60 % površine pokriveno pustinjom, izrastao u respektabilnu poljoprivrednu silu. Poljoprivreda u plastenicima u pustinji Arava (dio pustinje Negev) primjerice postiže do nevjerojatnih 30 puta veći prinos od klasičnih poljoprivrednih metoda. Izrael je inače vodeći u svijetu na području korištenja pustinje u svrhu poljoprivrede. Zemlja je poznat i velik izvoznik poljoprivrednih dobara i cvijeća. Prije su se u Izraelu uzgajale poznate jaffa naranče, a poslije je Izrael napustio njihovu proizvodnju te se preorijentirao na isplativije namirnice. Također, najbolji papar na svijetu (koji je preuzeo primat od poznatoga cejlonskog papra, proizvodi se na Mrtvome moru. Izraelci su u zadnje vrijeme čak počeli kupovati zemljište po Keniji i nekim drugim afričkim zemljama i tamo investirati u plastenike i poljoprivredu koristeći svoje superiorne metode poljoprivrednog uzgoja u pustinjskim uvjetima. Predsjednik Izraela i dobitnik Nobelove nagrade za mir, Shimon Peres izjavio je jednom prilikom prije nekoliko godina: „U posljednjih 25 godina Izrael je povećao svoje poljoprivredne prinose čak 17 puta. Ono što ljudi često ne razumiju jest da je poljoprivreda 95 % znanost, a 5 % rad.“ Možda bi to netko trebao reći našim predstavnicima seljaka koji traktorima blokiraju prometnice tražeći veće poticaje ili pak vladi koja ne poduzima ništa da bi se podigla razina tehnoloških dostignuća u poljoprivredi, već samo gleda koliko novca u proračunu ima za poticaje. Izvrsnost Izraela ne ograničava se samo na poljoprivredu već i na rezultate u stočarstvu. Primjerice, krave u Izraelu daju najveći prinos mlijeka po grlu na svijetu.

Izrael je vodeći u svijetu i po postotku vode koja se reciklira – čak 74 % vode u Izraelu reciklira se i u tome su daleko najnapredniji i vodeći u svijetu (druga je Španjolska s 14 %). Reciklirana se voda poslije koristi u industriji i navodnjavanju. Također, kao što je već spomenuto, Izrael prednjači u svijetu i što se tiče postotka vode dobivene procesom desalinizacije – čak 40 % u ovome trenutku, što je daleko najviše u svjetskim razmjerima te taj postotak konstantno raste. U svakom slučaju, može se reći da Izraelci koriste maksimum od pustinjskoga tla i ograničenih vodenih resursa za razvoj poljoprivrede, stočarstva i općenito ekonomije te pri tome korištenjem suvremenih tehnoloških dostignuća uspijevaju postići zaista svjetski impresivne rezultate. Ali to je tek početak dojmljivih podataka vezanih za izraelska tehnološka i ekonomska dostignuća.

Izraelsko ekonomsko čudo

Izrael je primjerice prije 20 godina 40 % inozemnih prihoda ostvarivao od briljanata, a danas preko 60 % prihoda od hi-tech industrija. Izrael je zemlja s najvećim brojem start-up kompanija po glavi stanovnika na svijetu – ukupno ih je 3850 ili jedna na svaka 1844 stanovnika Izraela. Također, primjerice u 2008. godini, venture capital investicije po glavi stanovnika u Izraelu iznosile su oko 250 USD, što je oko 2,5 puta više nego u SAD-u, 30 puta više nego u Europi, 80 puta više nego u Kini i 350 puta više nego u Indiji. U apsolutnim brojkama, Izrael je kao zemlja od samo 7,1 mil. stanovnika privukla 2 mlrd. USD venture capital sredstava što je, primjerice, jednako apsolutnome iznosu koji je privukla Velika Britanija (61 mil. stanovnika) ili onom koji su privukli Njemačka i Francuska zajedno (145 mil. stanovnika). Izrael je zemlja izvan SAD-a koja ima najviše prijavljenih kompanija na NASDAQ-u – njih 63 u 2009. godini (iza njega slijedi Kanada s 48, Japan sa 6 te sve druge s manjim brojem od toga). Izrael ulaže i najviši postotak BDP-a u istraživanje i razvoj na svijetu – čak 4,5 %, a slijede ga Japan s 3,2 %, SAD s 2,7 %, Koreja s 2,6 % i Njemačka s 2,5 % (podatci 2000. – 2005. godine).

Dok Sveta zemlja već dugo privlači velik broj hodočasnika sa svih strana svijeta, u zadnje je vrijeme to slučaj i s brojnim vodećim svjetskim kompanijama, osobito onima koje se bave visokim tehnologijama. CEO Googlea Eric Schmidt izjavio je da je nakon SAD-a Izrael sljedeće najbolje mjesto na svijetu za poduzetnike. Steve Ballmer čak je izjavio da je Microsoft isto toliko izraelska koliko i američka kompanija, zbog veličine i važnosti izraelskih timova unutar te kompanije. Ako mislite da se investicije u Izrael ograničavaju na hi-tech industriju ili na one koji imaju neke židovske korijene, ljuto se varate. Warren Buffett, poznat po tome što izbjegava rizične i/ili hi-tech investicije, 2006. godine konačno je, nakon brojnih desetljeća suzdržavanja od toga, kupio veću kompaniju izvan SAD-a – kupivši 80 % udjela u izraelskoj proizvodnoj kompaniji Iscar (koja proizvodi preciznu, napola hi-tech opremu za industrijsku proizvodnju) za 4 mlrd. USD i to baš u godini kada se Izrael ponovo počeo boriti u libanonskome ratu.

Sve se to nije dogodilo slučajno. Imao sam priliku doći do izraelske strategije razvoja koja je pisana 2008. godine i obuhvaća razdoblje od dvadeset godina, dakle do 2028. godine. Dokument se zove znakovito: „Izrael 2028: Vizija i strategija za ekonomiju i društvo u globalnome svijetu“. U njemu se na preko 300 stranica obrazlaže što Izrael treba učiniti kako bi kapitalizirao na trendovima razvoja visokih tehnologija i obrazovanja, kako bi postigao visoke stope rasta i razvoja ekonomije te kako bi dalje transformirao strukturu svojih industrija prema tome što će u svijetu biti relevantno i potrebno za 20 godina. Nobelovac Robert Solow u svome je radu dokazao da je tehnološka inovacija najbolji izvor produktivnosti i rasta bilo koje ekonomije. Izrael je to doslovno shvatio i počeo snažno primjenjivati još od početka 90-ih godina kad je započela svjetska tehnološka revolucija razvojem interneta i njegovih mogućnosti.

Ono što dodatno karakterizira Izraelce, osim snažne orijentacije na nove tehnologije, jest velika tolerancija prema neizvjesnosti i riziku te općenito snažna poduzetnička kultura, razmjerno i u prosjeku daleko više izražena u odnosu na ostale zemlje. Neki nalaze korijene te tolerancije po pitanju neizvjesnosti i spremnosti prihvaćanja rizika upravo u činjenici da svi Izraelci prolaze tri godine vojne službe u kojoj su često izloženi stvarnim borbenim situacijama u kojima vrlo mladi moraju donositi odluke koje znače život ili smrt. Nakon toga logično je da poslovni rizici izgledaju daleko manji i prihvatljiviji, pogotovo ako su pametno promišljeni i ukalkulirani. Zato su uspješni voditelji vojnih postrojbi u Izraelu vrlo cijenjeni i često postaju vrlo uspješni poslovni ljudi i poduzetnici, osobito ako govorimo o specijalnim i elitnim izraelskim postrojbama poput jedinice Talpiot koja kombinira poduku u vodećim svjetskim vojnim tehnologijama uz izlaganje specijalnim vojnim operacijama, u koje uspijeva ući jedan od tisuće prijavljenih Izraelaca. Talpiot program prvotno je započet kao jednogodišnji eksperiment u kojemu je 2 % izraelskih srednjoškolaca (otprilike njih 2000) prošlo testiranja primarno iz područja matematike i fizike. Od njih je dalje prošlo svega 10 % ili oko 200, koji su poslije podvrgnuti daljnjim testiranjima osobnosti, fizičkih sposobnosti, prilagodljivosti itd. Oni koji uspiju proći sve moguće testove pristaju na dodatnih šest godina vojne službe (dakle ukupno 9 godina) te ulaze u intenzivni i ubrzani program izobrazbe iz matematike, fizike, tehnologije te svih mogućih tehnoloških znanja koja mogu biti korisna za elitnu tehnološku jedinicu unutar vojske. Prolazak ovakva programa i stjecanja titule Talpiona nosi ogroman ugled, kako u vojnomu, tako i u civilnomu životu. Program je iznjedrio svega oko 650 diplomaca u 30 godina i oni su poslije postali neki od vodećih izraelskih znanstvenika te pokretači nekih od najuspješnijih izraelskih kompanija. Ovaj program tako predstavlja neku vrstu „izraelskoga Harvarda“, tj. inkubator je i trening-centar vrhunskih tehnoloških talenata i lidera u Izraelu.

Primarni je motor za stvaranje kvalitetne obrazovne podloge za razvoj ekonomije, naravno, kvalitetan obrazovni sustav. Podatci pokazuju da čak 45 % Izraelaca završava visoku/fakultetsku naobrazbu što je jedan od najviših postotaka u svijetu (usporedimo to samo s hrvatskih 8 %). Izrael danas ima 8 sveučilišta i 27 koledža. O njihovoj kvaliteti najbolje svjedoči činjenica da se njihova četiri sveučilišta ubrajaju u 150 najboljih svjetskih sveučilišta te da sedam od njih ulazi među 100 najboljih sveučilišta u zoni Azija-Pacifik. Usporedbe radi, ni jedno hrvatsko sveučilište ne nalazi se među najboljih 500 vodećih sveučilišta u svijetu. Vodeća su sveučilišta osnovana u Izraelu daleko prije nego što je osnovana izraelska država. Primjerice, u prvom upravnom odboru Hebrejskog sveučilišta sjedili su ni manje ni više nego ikone svjetske znanosti poput Alberta Einsteina i Sigmunda Freuda. Technion, svjetski poznato sveučilište iz područja tehničkih znanosti, osnovan je još davne 1912 godine. Interesantno je da se ta sveučilišta u uvelike sama financiraju prodajom svojega istraživačkog rada. Primjerice, Hebrejsko je sveučilište osnovalo kompaniju za transfer tehnologija pod nazivom Yissum, koja godišnje generira preko 1 mlrd. USD prihoda od istraživanja iz područja biotehnologije, agrotehnologije, računalnih znanosti i inženjerstva. Ta je kompanija registrirala preko 5500 patenata i više od 1600 izuma te je prodavala svoja istraživanja kompanijama kao što su Johnson & Johnson, IBM, Intel, Nestle i Lucent Technologies. Taj spoj izuzetno kvalitetnog obrazovanja i snažne orijentiranosti na njegovu praktičnu primjenu upravo je ono što je izuzetno važno za natprosječnu uspješnost Židova, kao i za velike stope rasta koje izraelska ekonomija bilježi već duži niz godina.

Izrael je vodeća zemlja u svijetu i po broju patenata po glavi stanovnika. U razdoblju od 1980. do 2000. godine Izrael je imao čak 7652 patenta na svojih 6 – 7 mil. stanovnika, dok su u istomu tom razdoblju arapske zemlje s populacijom od preko 250 mil. ljudi imali manje od 500 registriranih patenata ukupno (svi zajedno). Da Izrael ima toliko nafte koliko arapske države, možda ni njegovi građani ne bi bili orijentirani na to da budu inventivni i kreativni kako bi na taj način stvarali vrijednost i pokretali ekonomiju. Taj visoki stupanj inovacije i razvoja na temelju nje predstavlja ujedno vjerojatno najjače izraelsko oružje u borbi protiv arapskih zemalja koje svoje ekonomije oslanjaju uglavnom na izdašne naftne rezerve (koje ipak nemaju vječni rok eksploatacije).

Izraelska ekonomija naravno nije oduvijek bila ovako tehnološki razvijena. Prvi veliki ekonomski skok Izraela dogodio se u periodu 1948. do 1970. godine. U to se vrijeme izraelski BDP po glavi stanovnika gotovo učetverostručio, broj stanovnika utrostručio se, a sve to tijekom izraelskog sudjelovanja u tri velika rata. Osnova za rast u tome periodu bila je velika poljoprivredna revolucija koja se uglavnom temeljila na organizaciji u tzv. kibuce koji se primjerice mogu usporediti sa sovjetskim kolhozima u vrijeme komunizma. Kibuci zapravo predstavljaju zajednice ljudi koji žive zajedno približno jednakim životom. Iako su neki od njih možda i ugledni profesori ili poslovni ljudi, opet žive skromno, peru posuđe za sve kad je njihov red itd. Kibuci su u tome razdoblju, vođeni nuždom zbog surova polupustinjskog okružja u kojemu su živjeli, napravili ogromne proboje na polju iskorištavanja pustinjskih tehnologija za razvoj poljoprivrede. Njihova kreativnost i upornost najbolje se može vidjeti u primjerima poput onoga da je nakon naporna i ekstenzivna kopanja u Negevskoj pustinji u potrazi za vodom za navodnjavanje (iskopavši desetke površina nogometnih igrališta u potrazi za vodom), jedan kibuc naišao na toplu i slanu vodu koja je bila neiskoristiva za navodnjavanje. Na preporuku sveučilišnog profesora koji je i sam bio član toga kibuca, jednostavno su iskoristili pronađenu vodu za uzgoj ribe (sam profesor komentirao je da nije bilo lako uvjeriti ljude da uzgajaju ribu usred pustinje, ali da je ipak na koncu njegova ideja prihvaćena). Nakon korištenja, voda koja je bila smještena u spremnicima za uzgoj sadržavala je ostatke od uzgoja ribe koji su bili pogodni za gnojenje (fertilizaciju) zemlje pa je tako dobivena smjesa korištena za navodnjavanje (irigaciju) maslina i datulja. Prije više od stotinu godina Mark Twain opisao je ovu zemlju kao nepreglednu pustoš. Danas se procjenjuje da je u Izraelu posađeno 240 milijuna stabala; najimpresivniji primjer velikog broja šuma možda je šuma Yatir koja je niknula usred pustoši na obroncima ruba Negevske pustinje. Ona predstavlja dokaz da se šuma može razvijati i u ovakvim grubim pustinjskim uvjetima s vrlo limitiranim padalinama.

Organizacija poljoprivrednih zajednica u produktivne kibuce tako je predstavljala generator izraelske ekonomije do 70-ih godina prošloga stoljeća. Rast ekonomije od 1950 do 1960. godine iznosio je preko 10 % godišnje, a u razdoblju od 1950. do 1970. izraelska je ekonomija povećala svoj GDP po glavi stanovnika relativno u odnosu na SAD od svega 25 % na čak 60 % do 1970. godine. U tome periodu vlada nije ohrabrivala privatno poduzetništvo, čak je retorika bila usmjerena protiv privatnog stjecanja profita. Bila je to neka vrsta socijalnoga kapitalizma temeljena na spomenutim zajednicama kibuca. Ekonomija je u to doba bila prilično primitivna i kretala je s niske baze, pa je takav način organizacije bio primjeren i mogao je producirati dobre rezultate sve do 1970. godine. Od 70. do 80. godine izraelska je ekonomija iskusila krizno razdoblje ili, kako to često zovu, „izgubljenu dekadu“.

Početkom 80-ih godina, kada je ujedno krenula i tehnološka revolucija uzrokovana pojavom osobnih računala, krenuo je i oporavak izraelske ekonomije koji je bio osobito ubrzan 90-ih godina pojavom interneta i suvremenih tehnologija oko njega. Dobra naobrazba Izraelaca na svjetski renomiranim tehničkim fakultetima zasigurno je pomogla u tome da tehnološke kompanije prepoznaju atraktivnost Izraela za svoja ulaganja. Posebno je dolazak oko 1 mil. ruskih Židova početkom 90-ih nakon raspada SSSR-a, koji su bili uglavnom visokoobrazovani i matematički vrlo pismeni, pomogao u tome da se Izrael još više usmjeri prema tehnološki zahtjevnim djelatnostima i industrijama – imajući radnu snagu koja može na svojim plećima izvući i pokrenuti taj razvoj. Šokantan je podatak da iako su Židovi činili svega 2 % sovjetske populacije, da su u isto vrijeme činili oko 30 % liječnika i 20 % inženjera. Velik dio toga intelektualnog kapitala preselio se u Izrael nakon pada SSSR-a i pomogao u davanju novog impulsa razvoju izraelske ekonomije. Činjenica da su imali hrabrosti imigrirati također govori o njihovoj spremnosti na rizik, što imigrante ujedno čini i dobrim „materijalom“ za poduzetništvo.

Jedan od ključnih katalizatora rasta izraelske hi-tech industrije bio je vladin program aktivna poticanja investicija u poduzetništvo i visoku tehnologiju pod nazivom Yozma, koji je ustanovljen tijekom 90-ih godina kada je identificirana jasna potreba za programom takve vrste. Deset Yozma fondova koji su kreirani između 1992. i 1997. godine osigurali su 200 mil. USD sredstava koristeći također pomoć državnog financiranja. Ti su fondovi prodani i privatizirani u roku od pet godina i danas upravljaju s gotovo 3 mlrd. USD kapitala i pružaju podršku stotinama izraelskih kompanija. Rezultati su jasni. U svojim početcima Izrael je putem Yozme nudio da će svaku investiciju u kompanije visoke tehnologije podržati s jednakim iznosom sa svoje strane. Kada se pokazalo da investicije donose vrlo dobre rezultate za investitore, više nije ni postojala potreba za državnim potporama i investicijama jer je Izrael već postao općepriznat kao destinacija za investitore u hi-tech kompanije. Dakle, možemo ustvrditi da je jedan od važnih razloga za uspjeh izraelskoga hi-tech čuda činjenica da je razvoj visokih tehnologija bio dio dugoročno utemeljene nacionalne strategije te da je isto tako pružena sustavna institucionalna potpora da bi se taj razvoj mogao dogoditi.

Već spomenuti izraelski predsjednik Shimon Peres u jednomu je intervjuu izjavio da će primat u 21. stoljeću preuzeti upravo one zemlje koje bude implementirale inovacije koje će kvalitetnije podržati produkciju i realizaciju novih ideja u privatnome sektoru. Također je rekao: „Ostavimo stare industrije. Postoji pet industrija koje će odrediti budućnost. Izuzetne nove forme energije, voda, biotehnologija, uređaji za učenje te nacionalna sigurnost i borba protiv terorizma.“ Nanotehnološka istraživanja, čiji je snažni razvoj u Izraelu potakao upravo Peres, prema njemu, provlačit će se kroz svih tih pet industrija te kroz sve ostale. Neovisno o tome je li Peres u pravu sa svojim predviđanjima, fascinira vizija, vitalnost, orijentiranost na razvoj i budućnost te spremnost na prihvaćanje novoga i nepoznatoga – i to kod jednoga 85-godišnjeg političara (u trenutku kada je intervjuiran). Nešto takvo teško je pronaći i kod upola mlađih naših političara, a da ne govorimo o onim starijima.

Završne misli

Definitivno se može ustvrditi da sumnja i argumentacija predstavljaju sinonim za židovsku civilizaciju i za današnji Izrael. Korijeni toga mogu se potražiti u židovskoj religiji koja ih od malih nogu trenira da misle i osporavaju autoritete te ne prihvaćaju ništa zdravo za gotovo. Upravo je taj element možda i najviše zaslužan za iznadprosječnu uspješnost Židova na brojnim područjima života – od znanosti i umjetnosti do ekonomije i stvaranja bogatstva. Činjenica da u nekim europskim državama tijekom povijesti nisu mogli posjedovati zemlju usmjerila ih je prema financijskim i intelektualnim djelatnostima – što je dodatno pomoglo u tome da su postali natprosječno uspješni i bogati (pogotovo u modernija vremena). Činjenica da su predstavljali bogatiji sloj društva stavila ih je tijekom povijesti na metu brojnih antisemita koji su samo tražili dobar povod za redistribuciju bogatstva i za otimanje od onih koji imaju više od njih (a Židovima se moglo oteti jer su bili nezaštićeni zbog nepostojanja domicilnoga teritorija i različite vjere). Kad su konačno formirali Izrael kao državu, Židovi su to učinili uz velike borbe s lokalnim palestinskim stanovništvom koje, naravno, nije lako prihvatilo promjenu u kojoj oni moraju igrati podređenu ulogu u odnosu na Židove na tome području. Imajući u vidu povezanost Palestinaca s arapskim i muslimanskim zemljama iz uže i šire regije (baziranu na religioznim i/ili kulturnim sličnostima), Izrael je tako postao izvor za mržnju i netrpeljivost muslimanskoga svijeta te se našao u izuzetno neprijateljskom širem okružju. Sve je to utjecalo na povećanu agresivnost, militantnost pa i čak nemilosrdnost Izraelaca kad je u pitanju održanje na ovim prostorima, ali i općenito u stavovima prema životu.

Tko je onda u cijeloj toj priči u pravu?

Izraelci koji su istjerani iz zemlje prije gotovo 2000 godina, gotovo istrijebljeni u Drugome svjetskom ratu zbog antisemitizma i onda konačno 1948. godine uspostavili svoju državu?

Ili Palestinci koji su na teritoriju današnjega Izraela predstavljali većinu do početka masovnoga doseljavanja Židova na prostore novostvorene države Izrael i koji su potom okupirani, šikanirani i sustavno ponižavani od strane Izraelaca?

Čija su mjesta svetija u Jeruzalemu?

Židovski hram koji je bio osnova židovske vjere više od 1000 godina, sve do njegova drugog i konačnog uništenja 70. godine n. e.? Ili Kristov grob i sva ostala mjesta gdje se dogodio križni put prije gotovo 2000 godina? Ili je to pak Kupola na stijeni iz 695. g. n. e, nakon Meke i Medine muslimanima najsvetije vjersko mjesto?

Čili su proroci veći i autentični te čija je vjera ona prava?

Treba li cijeli svijet prihvatiti propovijedi Krista, Muhameda ili proroka židovske vjere?

Sve su to pitanja oko kojih je prolivano strašno puno ljudske krvi tisućama godina. Odgovor na pitanje tko je pri tome u pravu jednako može biti svi kao i nitko.

Sjetimo se samo svega što se dogodilo na prostorima bivše Jugoslavije prije 20-ak godina te pogledajmo koliko to sve djeluje apsurdno i nevjerojatno da se uopće dogodilo, iz današnje perspektive.

Religija i svetost nešto je što često ljudima daje unutarnju snagu i razlog za postojanje. Ali pri tome se ni u jednome trenutku ne smije zaboraviti ljudskost, suživot i tolerancija jer oni predstavljaju zapravo temelj svake religije. O tome su propovijedali i Krist i Muhamed i Mojsije te ostali veliki proroci svih svjetskih religija. Ako te kvalitete postavimo kao osnovu svih svojih postupaka, umjesto tvrdoglava inzistiranja da je ispravna samo naša perspektiva gledanja na stvari te da je svi ostali moraju prihvatiti, uvjeren sam da bi na svijetu bilo manje sukoba i ratova te da bi se lakše došlo do kompromisnih rješenja – čak i kod toliko kompleksnih pitanja kao što je izraelsko-palestinsko.

O toj dozi ljudskosti, suživota i tolerancije kod Izraelaca i Palestinaca vjerojatno će ovisiti budućnost ovih prostora – hoće li se on konačno barem donekle stabilizirati ili će ostati izvor svjetske nestabilnosti i potencijalno poprište još krvavijih ratova. Izrael i okolne zemlje (posjetio sam uz Izrael i Palestinska područja i Jordan) napustio sam upravo u toj nadi: da će ova predivna i kompleksna regija puna povijesti i svetosti konačno jednom pronaći mir u kojemu će ljudi živjeti kao dobri susjedi i braća – baš kako to propovijedaju sve njihove religije. Je li to utopija i naivni pacifizam ili pak potencijalna realnost, ostaje nam vidjeti u budućnosti. Iz današnje perspektive to djeluje potpuno nemoguće. Ali, kako smo imali prilike vidjeti od niza proroka koji su se na tim prostorima kretali tisućama godina, i čuda su moguća, stoga ne gubimo vjeru u njih!

Josip Muller,
15. 8. 2012.

 

Napomena: U ovome sam tekstu pokušao iznijeti svoje viđenje raznih aspekata koji se tiču povijesti, religije, politike, ekonomije te uopće života na području Izraela i okolne regije. Pri tome se ispričavam na svim potencijalno krivim razumijevanjima, tumačenjima, činjenicama ili interpretacijama, osobito povezanima uz pojedine religije – za koje zasigurno nisam stručnjak, stoga sam samo iznio svoje dojmove na temelju informacija kojima sam raspolagao.